četvrtak, 16. veljače 2012.

Priča o Ljubici


     Nekoć davno, u nekoj dalekoj zemlji, živjela je kraljevna sa zvijezdom na čelu. Ta kraljevna nije zapravo znala da je kraljevna, niti da nosi zvijezdu na čelu. Mislila je da je posve obična djevojka koju čeka posve običan život, i to joj nije previše smetalo. Ponekad bi se, doduše, zagledala kroz prozor u noćno nebo i učinilo bi joj se da je mjesec zaziva po davno zaboravljenom imenu, ali do jutra bi već zaboravila na to.

     Kako je moguće da djevojka ne zna da je kraljevna, pitate me? Eh, to je vrlo duga priča. Ukratko, zagubili su je. Njezin je otac kralj imao mnogo djece, sve same kraljevne i kraljevići, i kad su primijetili da jedno nedostaje, nitko nije previše revno tražio. I tako je ostala izgubljena i gotovo zaboravljena. Pronašao ju je lugar kako spava kraj potoka usred šume i odveo je svojoj kući. Žena i on imali su mnogo djece i s vremenom su zaboravili da jedna djevojčica zapravo nije njihova. I tako je mala kraljevna odrasla u posve običnu djevojku. Budući da je zvijezda na njenom čelu bila nevidljiva, nitko je nikad nije prepoznao. Bila je posve sretno dijete i spremna voditi posve sretan i običan odrasli život. Kad ju je lugar pronašao, nosila je bijelu haljinicu izvezenu ljubičastim cvjetovima - tako ju je prozvao Ljubicom.

     I tek sad počinje ova priča. U kraljevstvu Ljubičinog oca kralja izbio je rat. Izginuli su svi sinovi i kćeri koje je imao, a naposlijetku je umro i kralj. Narod je u strahu očekivao smrt stare kraljice i krvavu borbu za prijestolje koja će sigurno uslijediti. Kraljičini su savjetnici dugo i uzaludno vijećali kako da spriječe građanski rat. Naposlijetku su se posvađali - svatko je od njih pokušavao dokazati kako je najpodobniji da preuzme kraljevstvo. Njihova je svađa odjekivala dvorcem, a sluge i straža osluškivali su u strahu. Glasne i grube riječi širile su se hodnicima sve dok nisu probudile staru kraljevsku dadilju koja je drijemala kraj ognjišta u trećoj kuhinji. 

http://www.wikiart.org/en/pierre-auguste-renoir/woman-in-a-rocking-chair
Woman in a Rocking Chair, Renoir


     ˝Ludog li vijeća˝ promrmljala je dadilja mrzovoljno. ˝Pa jedna je kraljevna još uvijek živa!˝ Namjestila se malo bolje na jastuke i ponovno utonula u san, no čuo ju je mali kuharev pomoćnik, koji je to brzo dojavio velikom kuharskom pomoćniku. On je vijest prenio kuharu, koji ju je odnio glavnom kuharu. Glavni je kuhar javio glavnom sobaru, koji je obavijestio glavnu sobaricu, a ona je sve prišapnula glavnoj dvorskoj dami. Glavna dvorska dama prišla je kraljici na prijestolju i šapnula joj na lijevo uho da, čini se, postoji još jedna kraljevna. Kraljica je već bila stara i slabo je čula na lijevo uho, pa je dvorska dama ponovila vijesti u kraljičino desno uho. Kraljica je, sjetivši se izgubljene kćeri, skočila s prijestolja (nimalo damski, doista, ali čovjek ponekad jednostavno mora skočiti) i prekinula zasjedanje vijeća.

     ˝Jedno moje dijete živi!˝ uzviknula je. ˝Moja je kćer jedina prava nasljednica prijestolja! Moramo je pronaći!˝

     Vijeće se malo snuždilo jer je svatko u mislima već vidio sebe s krunom na glavi, no složili su se da je najbolje rješenje pronaći izgubljenu kraljevnu. Ali kako? Razbijali su glave sedam dana, a onda su probudili staru dadilju i pitali je kako da pronađu kraljevnu. Dadilja je razmišljala i razmišljala, a onda se prisjetila da je kraljevnu posljednji put vidjela kad je cijela obitelj išla u posjet susjednom kraljevstvu. Također se sjetila bijele haljine koju je sama izvezla ljubičastim cvjetovima.

     ˝I još nešto,˝ dodala je, ˝kraljevna je imala zvijezdu na čelu.˝ Ovo je malo zbunilo vijeće, jer se nitko drugi nije sjećao zvijezde na čelu, ali dadilja je opet zadrijemala pa su samo odmahnuli rukom. Poslali su dugo i komplicirano pismo susjednom kralju. Objasnili su što se dogodilo i zatražili pomoć u pronalasku princeze. Susjedni je kralj bio vrlo zauzet pa je ukratko uzvratio da smiju poslati stotinu ljudi u potragu u njegovo kraljevstvo, ali da im sam ne može pomoći jer još traži svog izgubljenog sina.

     Susjedni je kralj imao samo jedno dijete pa je doista bilo neoprezno izgubiti ga. No upravo se to dogodilo. Dječak je odlutao jedne mračne noći bez mjeseca i otad ga nitko nije vidio niti čuo za njega. Susjedni ga je kralj tražio mnogo godina, pročešljao je kraljevstvo uzduž i poprijeko, no nikako ga nije uspijevao pronaći. Što se dogodilo s izgubljenim princem, pitate me? To nas se, nažalost, trenutno ne tiče. Ali možda ću vam kasnije ipak ponešto ispričati.

     Izgubljena kraljevna, princeza znana kao Ljubica, upravo je dorasla do udaje. Nije baš bila sretna zbog toga jer je voljela svoj bučni i prenapučeni dom. Stari lugar i njegova žena sve su češće čeznutljivo govorili o danu kad će sva njihova djeca naposlijetku napustiti kuću i kad će se konačno prisjetiti tišine. Ljubica je tako već izgubila tri sestre i četiri brata, i shvatila je da je jednostavno red na nju. U njihovom malom selu nije bilo slobodnih mladića pa se jedne lijepe subote rano ujutro Ljubica spremila, lijepo počešljala i krenula u susjedno selo na veliki sajam. S njom su išle i četiri preostale sestre i tri brata. Do kraja dana, svatko je od njih pronašao prikladnog životnog partnera. Svatko, osim Ljubice. To ju je jako začudilo i zabrinulo. Nije bila ružnija od svojih sestara, ponašala se pristojno, smijala se tuđim šalama i imala je vrlo uredno počešljanu kosu, no svi su je mladići zaobilazili.

    I tako je na kraju dana sjela, snuždena, ispred štale kraj krčme, i pitala se što nije u redu s njom. Ona nije znala odgovor, ali ja ću vam ga ipak otkriti. To je zbog zvijezde na čelu. Zašto je važna zvijezda, pitate me? Pa nitko je ne vidi, zar ne? Eh, zvijezda je vrlo važna. Zvijezdu na kraljevninom čelu mogu vidjeti samo drugi kraljevići i kraljevne, i svi članovi kraljevske obitelji. I, naravno, dadilja. Nitko nije posve siguran zašto je i dadilja može vidjeti, jednostavno je tako. Svi ti mladići koji su zaobišli Ljubicu nisu mogli vidjeti zvijezdu, ali mogli su je čuti. Kad bi se približili toj naizgled običnoj djevojci, začuli bi tiho mrmljanje na nepoznatom jeziku, nešto što nije bilo upućeno njima, i to bi ih iz nekog razloga toliko uvrijedilo da bi zaobišli Ljubicu bez ikakvog pozdrava. Eto, sad znate.

     Ali Ljubica nije znala. Sjedila je ispred štale i lila suze. U isto ih se vrijeme sramila jer su njene sestre i braća svi bili sretne ruke. Takoreći. Trebala je i ona biti sretna zbog njih, zar ne? Dok je tako sjedila i plakala, kraj nje su prolazili konjušari koji su se brinuli za prijevozna sredstva gostiju koji su odsjeli u krčmi. Jedan je upravo potezao uže na čijem se drugom kraju nalazio neuobičajeno tvrdoglavi magarac. Magarac je revao i tresao glavom, sa sve četiri noge ukopan u blatnjavi pod štale, i odbijao izaći iz suhog, iako ne pretjerano lijepog, skrovišta. Ah da, zaboravih vam reći. Kad god neka kraljevna negdje plače, pada kiša. Tako da je sad lijevalo kao iz kabla.

     Magarac je odbijao izaći, a konjušar je baš odlučio promijeniti pristup i primiti se šibe kad su Ljubičina braća i sestre došli po nju. Bili su jako dobro raspoloženi i zato, morate razumjeti, malo bezobzirniji nego što bi inače bili. Smijali su se njenim suzama i govorili da će joj oni pronaći muža. Najmlađi brat, koji je bio ujedno najrazmaženiji i najšaljiviji, što nije dobra kombinacija, ugledao je magarca i dosjetio se predivne šale.

     ˝Evo ti muža!˝ povikao je i oteo uže od iznenađenog konjušara. Svi su se nasmijali. Odvukli su Ljubicu do magarca, nataknuli joj slamnati vijenac na glavu, prebacili joj rupčić preko lica umjesto vela i gurnuli joj u ruke buketić od osušene djeteline. Magarcu su privezali kravatu oko vrata i stavili mu odrpani šešir preko ušiju. Ljubica je bila crvena kao zrela rajčica dok se sve više ljudi skupljalo i smijalo, nazdravljajući mladom paru. Naposlijetku su je posjeli na magarca da je provedu selom. Već su se približili zadnjoj kući u selu, već su svi plakali od smijeha, kad je nebom zaparala munja koju je slijedio najstrašniji grom kojeg je to selo ikad čulo. Svi su zastali, uplašeni, osim magarca. On se dao u bezglavi trk. Projurio je kroz selo i preko drvenog mosta s južne strane i uskoro ga više nitko nije vidio.

     Nitko osim Ljubice, naravno, koja se grčevito držala za njegovu kratku grivu. Vjetar je otpuhao slamu, buket i rupčić pa je sad jasno vidjela da magarac, koji je ostao bez šešira, bježi ravno u najdublju šumu, sve dublje i dublje. Jurio je ne osvrćući se na oštro grmlje i niske grane, zaobilazio je panjeve i preskakao potočiće, a zaustavio se tek u samom srcu šume, u najdubljem mraku, sat nakon ponoći.

     Ljubica je bila izgrebana i blatnjava i ruke su je boljele od stiskanja grive. Zato je bila sretna kad je ugledala malu drvenu kućicu smještenu ispod prastarog hrasta u središtu šume. Na prozorima su gorjele svijeće i osjetila je miris vatre na ognjištu. Da je bila manje umorna, možda bi bolje promislila, no ovako je odmah skočila s magarca i pokucala na vrata. 

http://dhanne.deviantart.com/art/Witch-House-in-Helme-110899258
Witch House in Forest of Helme, Dhanne

     Vrata je otvorila vještica. Nije izgledala poput obične vještice, nije imala izbuljene oči ni ogroman kukasti nos, ali je zato imala čak tri bradavice na bradi i dva požutjela zuba koja su virila ispod gornje usne. Hodala je oslanjajući se na štap i vrlo se zadovoljno zagledala u neočekivanu gošću.

     ˝Zar si se izgubila, djevojko?˝ prela je dok su joj zubi blistali pri svjetlu svijeće. ˝Mlade djevojke nemaju što tražiti u šumi u ovo doba noći! Ovdje ima opasnih stvorenja!˝

     Ljubica je bila previše potresena da bi prepoznala opasnost. Ojađeno je počela nepoznatoj baki opisivati što joj se sve dogodilo, od jutarnjeg češljanja do sramote na sajmu. Starica ju je ljubazno slušala i sućutno coktala jezikom, odmjeravajući usput nju i magarca i pitajući se ima li dovoljno veliki lonac. Dok je ona tako slušala, a Ljubica pričala, kroz oblake na zapadu uspio se probiti mjesec i vještica je odjednom shvatila da pred sobom ima kraljevnu. Nijedna vještica, naravno, ne može vidjeti zvijezdu na kraljevninom čelu, ali svaka vještica jako dobro razumije što govori mjesec, a te je noći, sat nakon ponoći, mjesec pjevao ljubavnu pjesmu predivnoj zvijezdi na čelu naše princeze. Vještica je odjednom bila jako, jako zadovoljna.

     ˝Tako dakle,˝ pomislila je. ˝Ovo mora biti nešto jako posebno!˝

    Nijedna poštena vještica neće pojesti kraljevnu niti kraljevića. Ne, kraljevići i kraljevne moraju biti začarani - što teže, to bolje. Čarolija mora biti toliko zapetljana da je bude gotovo nemoguće razbiti. Što dulje kraljevna ili kraljević ostanu začarani, to veća slava za vješticu.

     Ljubica nije primijetila novu iskru u staričinom oku jer je baš došla do dijela priče u kojem udari grom, a magarac počne bježati. Shvativši i sama ostatak, vještica ju je ljubazno prekinula i još ljubaznije pozvala da uđe u kuću. Ljubica je bila toliko zahvalna da nije ni trepnula, a već se našla uz toplo ognjište sa šalicom čaja u ruci. Magarca je ostavila vani da hvata dah.

     Vještica je pjevušila sebi u bradu dok je rezala kruh, zagrijavala mlijeko i pokušavala smisliti neku stvarno dobru čaroliju za ovu kraljevnu. Ljubica je pogledom pratila kretanje hrane pa nije primijetila da vatra na ovom ognjištu gori zeleno i da je kotao neuobičajeno crn, baš kao da je izrađen od samog mraka. Stidljivo je i zahvalno primila kasnu večeru. Na njenu veliku sreću, vještica nije začarala ni kruh ni mlijeko jer još nije bila smislila ništa stvarno posebno. Pričala je kako je teško staroj ženi koja ovako sama živi u dubokoj šumi i kako gotovo nikad nema goste, pogotovo ovako mlade i lijepe. Ljubici su se oči polako sklapale.

     ˝Kako čudno,˝ primijetila je u sebi sneno. ˝Ova baka u kutu ima stol pun šišmiševih krila.˝ Malo se pomaknula da može nasloniti glavu na drveni zid i ˝kako neobično,˝ pomislila je. ˝Ova baka ima zidove pune gavranovog perja.˝ Odložila je prazan tanjur i šalicu na pod kraj ognjišta, odmah pokraj žabe krastače, a vještica je polako prišla da ih podigne. ˝Stvarno neobično,˝ pomislila je Ljubica naposlijetku. ˝Ova baka ima noge koje izgledaju baš kao kokošje.˝ I onda je zaspala.

     Vještica se još šire nacerila, pokazujući da su ta dva žuta zuba doista sve što joj je od zuba ostalo, kad se odjednom njena kućica zatresla. Pogledala je kroz prozor i ugledala magarca koji je odustao od čekanja da ga netko usluži, te počeo grickati koru s prastarog hrasta koji je štitio vještičin dom. Vještica je bijesno uzviknula, zgrabila štap i krenula otjerati groznu životinju od svog hrasta.

     Vještičin krik probudio je Ljubicu i ona je odjednom točno znala gdje se nalazi. Posve očekivano, jako se uplašila. Ogledala se oko sebe u potrazi za nekim oružjem i spazila veliku mjedenu pletaću iglu koja je virila iz klupka nevjerojatno crne vune. Zgrabila je iglu kao da je mač i polako se išuljala iz kolibe.

     Vještica je vikala na magarca i mahala štapom. Obdaren dugim životnim iskustvom, magarac se odmaknuo izvan dohvata i mudro zaključio da može pronaći drugi hrast. Dok se Ljubica polako šuljala prema šumi, vještica je još nekoliko puta bijesno puhnula i zamahnula štapom, no zaključila je da je šteta trošiti čarolije na nešto što je već magarac. Zaprijetila je posljednji put i vratila se u kuću. Odmah na vratima shvatila je da princeza više nije unutra. Divlje se okrenula na sve strane, a onda je ugledala princezu - baš u trenutku kad je Ljubica uzjahala magarca i čvrsto se primila za njegovu grivu. Vještica je ispustila još strašniji krik nego prije i potrčala prema magarcu. (Iako vještice često hodaju uz pomoć štapova, opće je poznato da one zapravo mogu posve dobro, i jako brzo, hodati. Štap služi nečemu posve drugačijem.)

     Ljubica je ugledala vješticu kako trči prema njoj i u panici ubola magarca mjedenom pletaćom iglom u dlakavu stražnjicu. Ovog magarca, nekim čudnim slučajem, nitko nikad nije ubo pletaćom iglom. Suočen s ovim nepoznatim iskustvom, slučajno je učinio točno ono što je Ljubica htjela – dao se u trk. Vještica je bijesno povikala za njima i triput preokrenula štap u ruci. Pretvorila se u veliku crnu pticu s dvije žute pjege na kljunu i dala se u potjeru.

Raven, Forest of Dean, Bob Bushell

     Ljubica je čula kako za njom klepeću krila i ponovno bocnula magarca iglom. Magarac je zaključio da mu se igle nimalo ne sviđaju i dao se u još brži trk, a vještica je iznad njih izbjegavala zapletene grane. Kao ptica nije mogla nositi svoj štap i nije se mogla preobraziti u neku drugu životinju. Kad bi se podigla iznad krošnji guste šume, nije mogla vidjeti u kojem smjeru idu magarac i Ljubica, a kad ih je mogla vidjeti, morala je izbjegavati grane i debla. Tako su Ljubica i magarac uspjeli izletjeti iz šume baš kad se sunce dizalo iznad planine na istoku. Magarac je sad jasno vidio put do svoje predivne štale. Ljubica se osvrnula posljednji put i ugledala vješticu kako stoji na rubu šume i maše kvrgavom šakom prema njoj. Opće je poznato da vještice ne mogu samo tako napustiti svoju šumu. To se može dogoditi samo u noći punog mjeseca, samo jednom u godini i samo nakon kompliciranog rituala koji uključuje pranje nogu u kišnici. A vještice doista ne vole prati noge. I tako je ova vještica morala ostati u svojoj šumi, gdje joj je, uostalom, i mjesto.

     Ljubica je drhtala od glave do pete kad se magarac konačno zaustavio u štali kraj krčme. Gosti i konjušari još su spavali pa se Ljubica spustila s iscrpljenog magarca da mu donese vode. Usput ga je slučajno ponovno bocnula mjedenom pletaćom iglom. Magarac se stresao od vrha ušiju do vrška repa, a onda zaključio da mu je dosta jurnjave za cijeli život i mirno se zaputio prema svojim jaslama. Igla se također zatresla, što je bilo malo čudno. Tresla se i tresla, sve jače i jače, sve dok je Ljubica nije morala ispustiti na pod.

    Čim je igla dotakla pod štale, pretvorila se u mladog i prilično lijepog princa. Ovaj se zbunjeno ogledao i skočio na noge. ˝Što se dogodilo?˝ upitao je Ljubicu. Ljubica je otvorenih usta (nimalo damski, zaista) zurila u njega. ˝Ahm,˝ rekao je princ, odjednom spazivši zvijezdu na njenom čelu. Brzo je otresao prašinu s hlača, skinuo kapu obrubljenu zlatnim vezom i ukrašenu zlatnim perom, te se duboko naklonio.

     ˝Ja sam princ Robert,˝ predstavio se Ljubici. ˝Vi ste sigurno kraljevna koja me oslobodila moje zle sudbine!˝

     Ljubica je zbunjeno slušala ovaj pozdrav, no onda je primijetila da princ na čelu ima blistavi mali polumjesec. I odjednom je bila jako, jako sretna.

     Proveli su cijelo jutro uspoređujući svoje dogodovštine. Pokazalo se da je princa Roberta začarala vještica koja je malo preozbiljno shvatila zadaću zapetljanih čarolija. Pretvorila ga je u mjedenu pletaću iglu, ni po čemu posebnu, a spasiti ga je mogla samo kraljevna koja ne zna da je kraljevna, a koja bi tom iglom pred zoru tri puta ubola u stražnjicu gladnog magarca koji nosi kravatu. Doista pretjerano.

     Dok su oni tako uspoređivali priče i smijali se, probudili su se konjušari i gosti, a među njima i jedan od onih stotinu ljudi koje je stara kraljica poslala u potragu za izgubljenom princezom. Dok je tragač mrzovoljno pripremao konja za još jedan dan potrage, začuo je dvoje mladih kako se međusobno dive svojim kraljevskim znakovima, zvijezdi i polumjesecu. Sjetio se riječi stare dadilje. Iako sam nije vidio ništa, bio je spreman povjerovati dadilji ako će se zbog toga moći istoga dana vratiti kući. Poklonio se izgrebanoj djevojci koja je iz nekog razloga vonjala kao magarac i rekao joj da je izgubljena princeza susjednog kraljevstva, te da će je on vratiti doma.

     I tako se dogodilo da je izgubljena princeza pronađena. Stara ju je dadilja prepoznala na prvi pogled, a stara ju je kraljica izljubila, oprala i odjenula u najljepše haljine koje je mogla pronaći. Ostalo joj je ime Ljubica jer se čak ni stara dadilja nije mogla sjetiti kako se princeza zapravo zvala. Cijelo se kraljevstvo radovalo. Uskoro se kao prosac pojavio princ Robert. Njegov je otac bio toliko sretan što mu je izgubljeni sin pronađen da je proglasio cijelu godinu praznikom. Starog je magarca, koji je nevoljko i posve slučajno sudjelovao u razbijanju čarolije, proglasio posebnim članom kraljevskog domaćinstva. Preselio ga je u kraljevske štale i naredio da ga se hrani najfinijom krmom i to isključivo iz zlatnih jasli, te da ga se timari zlatnim češljem i prekriva svilenim gunjem. Magarac nije imao ništa protiv takvog života.

     Što se tiče djevojke koja je oslobodila kraljevog sina, kralj bi dopustio princu da je oženi čak i da se još uvijek radilo samo o jednoj od mnogih kraljevni i kraljevića, a kamoli tek sad, kad je trebala naslijediti cijelo kraljevstvo. Kralj je zadovoljno trljao ruke i namigivao staroj kraljici dok su njih dvoje raspravljali o poreznim olakšicama, postupnom ukidanju granica i ekskluzivnim pravima na trgovinu za njihove dvije zemlje.

     I tako je dogovoreno najveće vjenčanje koje je ikad viđeno u tom kraju svijeta. Tri dana prije vjenčanja, Ljubica je u zlatnoj kočiji otišla po svoje posvojene roditelje, lugara i njegovu ženu. Oni su u međuvremenu otkrili da je tišina precijenjena i provodili su dane pišući pisma djeci i moleći ih da im dovedu unuke u posjet. Stoga su se rado odvezli na vjenčanje svoje posvojene kćerke i dugo su ostali u velikom dvorcu. U njemu gotovo nikad nije bilo tišine.

     Ovdje završava ova priča. Naravno, svi su živjeli sretno i zadovoljno do kraja života. A pogotovo stari magarac kojeg su princeza Ljubica i princ Robert svakog mjeseca posjećivali i hranili zrelim jabukama. Razloga za nezadovoljstvo imali su samo seljaci, koji su godinama rogoborili zbog nedostatka padalina u kraljevstvu.

1 komentar:

  1. Fantastično. Baš mi je simpatično. :):)
    Antonija

    OdgovoriIzbriši