Priča o Ljubici

Jednom davno, u nekoj dalekoj zemlji, živjela je kraljevna sa zvijezdom na čelu. Ova kraljevna nije znala da je kraljevna, niti da ima zvijezdu na čelu. Mislila je da je posve obična djevojka koju čeka posve obični život i to joj nije smetalo. Kako je moguće da postoji kraljevna koja ne zna da je kraljevna, pitate me? Eh, to je duga priča. Ukratko, zagubili su je. Kad je naša kraljevna bila još posve mala, dadilje su povele nju i njenu braću i sestre u šetnju pokraj šume. Kralj i kraljica imali su mnogo djece, sve same kraljevne i kraljevići, i prošla su cijela dva dana dok netko nije shvatio da jedno dijete nedostaje. Nitko nije znao gdje točno započeti potragu i, ruku na srce, nitko nije previše revno tražio. Tako je naša mala kraljevna ostala izgubljena. U šumi ju je pronašao siromašni lugar koji je odveo djevojčicu svojoj kući. Žena i on imali su mnogo djece i uskoro su zaboravili da jedna djevojčica zapravo nije njihova. Kad ju je lugar pronašao, nosila je bijelu haljinicu izvezenu ljubičastim cvjetovima pa ju je prozvao Ljubicom. I tako je mala kraljevna odrasla kao posve obična djevojka. Budući da je zvijezda na njenom čelu bila nevidljiva, nitko je nikad nije prepoznao. Ponekad bi, doduše, sanjala da je mjesec zaziva po davno zaboravljenom imenu, ali do jutra bi već zaboravila na to. Bila je posve sretno dijete i spremna voditi posve sretan i običan odrasli život.

Jednog dana, u kraljevstvu Ljubičinog oca kralja izbio je rat. Do njegovog završetka, izginuli su svi sinovi i kćeri koje je kralj imao, a onda je umro i sam kralj. Narod je sa strahom iščekivao smrt stare kraljice i krvavu borbu za prijestolje koja će zasigurno uslijediti. Kraljičini su savjetnici dugo i uzaludno vijećali o tome kako da izbjegnu novi građanski rat. Svatko je od njih mislio da je baš on najpodobniji da preuzme kraljevstvo pa su se ubrzo posvadili. Njihova je svađa danima odjekivala dvorcem, a sluge i straža osluškivali su u strahu. Naposljetku je vijeće svojom vikom probudilo staru kraljevsku dadilju koja je drijemala kraj ognjišta u kuhinji.

“Ludog li vijeća,” promrmljala je dadilja mrzovoljno. “Pa jedna kraljevna još uvijek živi.” Namjestila se malo bolje na jastuke i ponovno zadrijemala, no čuo ju je mali kuharev pomoćnik, koji je to brzo dojavio velikom kuharskom pomoćniku. On je vijest prenio kuharu, koji ju je proslijedio glavnoj kuharici. Glavna je kuharica javila glavnom lakaju, koji je obavijestio glavnu sobaricu, a ona je sve prišapnula glavnoj dvorskoj dami. Glavna dvorska dama prišla je kraljici na prijestolju i šapnula joj da, čini se, postoji još jedna kraljevna. Kraljica je, sjetivši se izgubljene kćeri, skočila s prijestolja (nimalo damski, doista, ali čovjek ponekad jednostavno mora skočiti) i prekinula zasjedanje vijeća.

“Jedno moje dijete živi!” objavila je kraljica. “Moja je kćer jedina prava nasljednica prijestolja. Moramo je pronaći!”

Vijeće se malo snuždilo, no savjetnici su se ipak morali složiti da je to najbolje rješenje. Ali kako pronaći izgubljenu kraljevnu? Razbijali su glave danima, a onda su probudili staru dadilju i pitali je čega se sve sjeća. Dadilja je razmišljala i razmišljala. Prisjetila se da je kraljevnu posljednji put vidjela kad je cijela obitelj išla u posjet susjednom kraljevstvu, a sjetila se i šetnje pokraj šume. Također se sjetila bijele haljine koju je sama izvezla ljubičastim cvjetovima. “I još nešto,” dodala je na kraju, “kraljevna je imala zvijezdu na čelu.” Ovo je malo zbunilo vijeće, jer nitko se drugi nije sjećao zvijezde na čelu, ali dadilja je bila stara i odmah je opet zadrijemala, pa su savjetnici samo odmahnuli rukom. Poslali su dugo i komplicirano pismo susjednom kralju. Objasnili su što se dogodilo i zatražili pomoć u pronalasku princeze. Susjedni je kralj bio vrlo zauzet pa je kratkom objavom dopustio da se u njegovo kraljevstvo pošalje stotinu jahača koji će tragati za princezom, ali napomenuo je da sam ne može pomoći jer još traži svog izgubljenog sina.

Susjedni je kralj imao samo jedno dijete pa je bilo doista neoprezno izgubiti ga. Dječak je odlutao jedne mračne noći bez mjeseca i otad ga nitko nije vidio niti čuo za njega. Susjedni je kralj tražio mnogo godina, pročešljao je kraljevstvo uzduž i poprijeko, no nikako nije mogao pronaći svog sina. Što se dogodilo s izgubljenim princem, pitate me? To nas se, nažalost, trenutno ne tiče. Ali možda ću vam kasnije ipak ponešto ispričati o tome.

Izgubljena kraljevna, princeza znana kao Ljubica, upravo je dorasla do udaje. Nije baš bila sretna zbog toga jer je voljela svoj bučni i prenapučeni dom. Ali stari lugar i njegova žena sve su češće čeznutljivo govorili o danu kad će sva njihova djeca konačno napustiti kuću i kad će se konačno moći prisjetiti tišine. Ljubica je tako već izgubila tri sestre i četiri brata. U njihovom malom selu nije bilo slobodnih mladića pa se jedne lijepe subote rano ujutro Ljubica spremila, lijepo počešljala i krenula u susjedno selo na veliki sajam. S njom su pošle četiri preostale sestre i tri brata. Do kraja dana, svatko je od njih pronašao prikladnog životnog partnera. Svatko, osim Ljubice. To ju je jako začudilo i malo zabrinulo. Ljubica nije bila ružnija od svojih sestara, ponašala se pristojno, smijala se tuđim šalama i imala je vrlo uredno počešljanu kosu, no svi su je mladići iz nekog razloga zaobilazili. I tako cijeli dan. Na kraju je Ljubica snuždeno sjela ispred štale kraj seoske gostionice i zapitala se što nije u redu s njom.

Ljubica nije znala odgovor na to pitanje, ali ja ću vam ga ipak otkriti. To je zbog zvijezde na čelu. Zašto je tako važna ta zvijezda, pitate me? Pa nitko je ne vidi, zar ne? Eh, nije baš tako. Zvijezdu na kraljevninom čelu mogu vidjeti članovi kraljevske obitelji i drugi kraljevići i kraljevne. I, naravno, dadilja. Nitko nije posve siguran zašto je i dadilja može vidjeti, jednostavno je tako. Svi ti zgodni mladići koji su zaobišli Ljubicu nisu mogli vidjeti zvijezdu, istina, ali mogli su je čuti. Kad bi se približili lijepo počešljanoj djevojci, začuli bi tiho mrmljanje na nepoznatom jeziku, nešto što nije bilo upućeno njima, i to bi ih iz nekog razloga toliko uplašilo da bi zaobišli Ljubicu bez ikakvog pozdrava. Eto, sad znate.

Ali Ljubica nije znala. Sjedila je ispred štale i lila suze. U isto ih se vrijeme sramila jer njezine su sestre i braća bili tako sretni. Ljubica bi trebala biti sretna zbog njih, zar ne? Dok je tako sjedila i plakala, kraj nje su prolazili konjušari koji su se brinuli za prijevozna sredstva gostiju koji su odsjeli u gostionici. Jedan je upravo potezao uže na čijem se drugom kraju nalazio neuobičajeno tvrdoglavi magarac. Magarac je revao i tresao glavom, sa sve četiri noge čvrsto ukopan u pod štale, i odbijao izaći iz suhog skrovišta. Ah da, zaboravih vam reći. Kad god neka kraljevna plače, pada kiša. Tako da je sad lijevalo kao iz kabla. Magarac se odupirao, a konjušar je baš odlučio promijeniti pristup i primiti se šibe kad su Ljubičina braća i sestre došli potražiti Ljubicu. Bili su jako dobro raspoloženi i zato, morate razumjeti, malo bezobzirniji nego što bi inače bili. Smijali su se sestrinim suzama i govorili da će joj već pronaći nekakvog muža. 

Najmlađi brat, koji je ujedno bio najrazmaženiji i najšaljiviji, što nije dobra kombinacija, ugledao je magarca i dosjetio se predivnoj šali. “Evo ti muža!” povikao je i oteo uže iznenađenom konjušaru. Svi su se nasmijali. Odvukli su Ljubicu do magarca, nataknuli joj slamnati vijenac na glavu, prebacili joj rupčić preko lica umjesto vela i gurnuli joj u ruke buketić od osušene djeteline. Magarcu su privezali kravatu oko vrata i stavili mu odrpani šešir preko ušiju. Ljubica je bila crvena kao zrela rajčica. Okupljalo se sve više ljudi i svi su se smijali i nazdravljali mladom paru. Naposljetku su posjeli Ljubicu na magarca da je provedu selom. Već su se približili zadnjoj kući u selu, već su svi plakali od smijeha, kad je nebo proparala munja koju je slijedio najstrašniji grom kojeg je selo ikad čulo. Svi su zastali, uplašeni – svi, osim magarca. On se dao u bezglavi trk. Projurio je pokraj posljednje kućice i preko drvenog mosta i uskoro ga više nitko nije vidio.

Nitko osim Ljubice, naravno, koja se grčevito držala za njegovu kratku grivu. Vjetar je otpuhao slamu, buket i rupčić pa je Ljubica sad jasno vidjela da magarac, koji je ostao bez šešira, bježi ravno u najdublju šumu, sve dublje i dublje. Nije se osvrtao na oštro grmlje i niske grane, zaobilazio je panjeve i preskakao potočiće, a zaustavio se tek u samom srcu šume, u najdubljem mraku, sat nakon ponoći. Ljubica je bila izgrebana i blatnjava, a ruke su je boljele od stiskanja grive. Zato je bila sretna kad je ugledala malu drvenu kućicu smještenu ispod prastarog hrasta u središtu šume. Na prozorima su gorjele svijeće i osjetio se miris vatre na ognjištu. Da je Ljubica bila manje umorna, možda bi bolje promislila, no ovako je odmah skočila s magarca i pokucala na vrata.

Vrata je otvorila vještica. Nije izgledala poput obične vještice, nije imala izbuljene oči ni ogroman kukasti nos, ali je zato imala čak tri bradavice na bradi i dva požutjela zuba koja su virila ispod gornje usne. Hodala je oslanjajući se na štap i vrlo se zadovoljno zagledala u neočekivanu gošću. “Zar si se izgubila, djevojko?” prela je dok su joj zubi blistali pri svjetlu svijeće. “Mlade djevojke nemaju što tražiti u šumi u ovo doba noći. Ovdje ima opasnih stvorenja!”

Ljubica je bila previše potresena da bi prepoznala opasnost. Ojađeno je počela opisivati sve što joj se dogodilo, od jutarnjeg češljanja do sramote na sajmu. Starica ju je ljubazno slušala i sućutno coktala jezikom, odmjeravajući usput nju i magarca i pitajući se ima li dovoljno veliki lonac. Dok je ona tako slušala, a Ljubica pričala, kroz oblake na zapadu uspio se probiti mjesec i vještica je odjednom shvatila da pred sobom ima kraljevnu. Nijedna vještica, naravno, ne može vidjeti zvijezdu na kraljevninom čelu, ali svaka vještica jako dobro razumije što govori mjesec, a te je noći, sat nakon ponoći, mjesec nježno šaputao predivnoj zvijezdi na čelu naše princeze. Vještica je odjednom bila jako, jako zadovoljna. “Tako dakle,” pomislila je. “Ovo će morati biti nešto jako posebno!”

Nijedna poštena vještica neće pojesti kraljevnu niti kraljevića. Ne, kraljevići i kraljevne moraju biti začarani. Što teže, to bolje. Čarolija mora biti toliko zapetljana da je bude gotovo nemoguće razbiti. Što dulje kraljevna ili kraljević ostanu začarani, to veća slava za vješticu.

Ljubica nije primijetila novu iskru u staričinom oku jer je baš došla do dijela priče u kojem udari grom, a magarac počne bježati. Shvativši i sama ostatak, vještica ju je ljubazno prekinula i još ljubaznije pozvala da uđe u kuću. Ljubica je bila toliko zahvalna da nije ni trepnula, a već se našla uz toplo ognjište sa šalicom čaja u ruci. Magarca je ostavila vani da hvata dah. Vještica je pjevušila sebi u bradu dok je rezala kruh, zagrijavala mlijeko i pokušavala smisliti neku stvarno dobru čaroliju za ovu kraljevnu. Ljubica je pogledom pratila kretanje hrane pa nije primijetila da vatra na ovom ognjištu gori zeleno i da je kotao neuobičajeno crn, baš kao da je izrađen od samog mraka. Stidljivo je i zahvalno primila kasnu večeru. Na njenu veliku sreću, vještica još nije bila smislila ništa stvarno posebno pa nije začarala ni kruh ni mlijeko. Dok je Ljubica jela, starica je pričala kako joj je teško živjeti ovako samoj u dubokoj šumi i kako gotovo nikad nema goste, pogotovo tako mlade i lijepe. Ljubici su se oči polako sklapale.

“Kako čudno,” primijetila je djevojka u sebi sneno. “Ova baka u kutu ima stol pun šišmiševih krila.” Malo se pomaknula da može nasloniti glavu na drveni zid. “Kako zanimljivo,” pomislila je. “Ova baka zidove ukrašava gavranovim perjem.” Odložila je prazan tanjur i šalicu na pod kraj ognjišta, odmah pokraj žabe krastače, a vještica je polako prišla da ih podigne. “Stvarno neobično,” pomislila je Ljubica. “Ova baka ima noge koje izgledaju baš kao kokošje.” I onda je zaspala.

Vještica se široko nacerila, pokazujući da su ta dva žuta zuba doista sve što joj je od zuba ostalo, kad se odjednom njena kućica zatresla. Pogledala je kroz prozor i ugledala magarca. On je upravo odustao od čekanja da ga se netko sjeti i nahrani, te je počeo grickati koru s prastarog hrasta koji je štitio vještičin dom. Vještica je bijesno uzviknula, zgrabila štap i krenula otjerati groznu životinju od svog hrasta.

Vještičin krik probudio je Ljubicu i ona je odjednom posve jasno shvatila gdje se nalazi. Razumljivo, jako se uplašila. Ogledala se oko sebe u potrazi za nekim oružjem i spazila veliku mjedenu pletaću iglu koja je virila iz klupka nevjerojatno crne vune. Zgrabila je iglu kao da je mač i polako se išuljala iz kolibe.

Vještica je vikala na magarca i mahala štapom. Obdaren dugim životnim iskustvom, magarac se odmaknuo izvan dohvata i mudro zaključio da može pronaći drugi hrast. Dok se Ljubica polako šuljala kroz šumu, vještica je još nekoliko puta bijesno puhnula i zamahnula štapom, no zaključila je da je šteta trošiti čarolije na nešto što je već magarac. Zaprijetila je posljednji put i vratila se u kuću. Odmah na vratima shvatila je da princeza više nije unutra. Divlje se okrenula na sve strane, a onda je ugledala princezu - baš u trenutku kad je Ljubica uzjahala magarca i čvrsto se primila za njegovu grivu. Vještica je ispustila još strašniji krik nego prije i potrčala prema magarcu. (Iako vještice često hodaju uz pomoć štapa, opće je poznato da one zapravo mogu posve dobro, i jako brzo, hodati. Štap služi nečemu posve drugačijem.)

Ljubica je vidjela da joj se vještica brzo približava pa je u panici ubola magarca mjedenom pletaćom iglom u dlakavu stražnjicu. Našeg magarca nikad prije nitko nije ubo pletaćom iglom. Suočen s ovim nepoznatim iskustvom, slučajno je učinio točno ono što je Ljubica htjela – dao se u trk. Vještica je bijesno povikala za njim i triput okrenula štap u ruci. Pretvorila se u veliku crnu pticu s tri bradavice na kljunu i poletjela u potjeru.

Ljubica je čula kako za njom klepeću krila i ponovno je bocnula magarca iglom. Magarac je zaključio da mu se igle nimalo ne sviđaju i dao se u još brži trk, a vještica je iznad njih izbjegavala zapletene grane i proklinjala svoj izbor. Kao ptica nije mogla okrenuti svoj štap i nije se mogla preobraziti u neku drugu životinju. Kad bi se podigla iznad krošnji guste šume, nije mogla dobro vidjeti u kojem smjeru idu magarac i Ljubica, a kad bi se spustila da ih može vidjeti, morala je izbjegavati grane i debla. Tako su Ljubica i magarac uspjeli izletjeti iz šume baš kad se nebo počelo buditi iznad planine na istoku. Ljubica se osvrnula posljednji put i ugledala vješticu kako stoji na rubu šume i maše kvrgavom šakom prema njoj. Poznato je da vještice ne mogu tek tako napustiti svoju šumu. To se može dogoditi samo u noći punog mjeseca, samo jednom u godini i samo nakon kompliciranog rituala koji uključuje pranje nogu u kišnici. A vještice doista ne vole prati noge. I tako je ova vještica morala ostati u svojoj šumi, gdje joj je, uostalom, i mjesto.

Ljubica je drhtala od glave do pete kad se magarac konačno zaustavio u štali kraj gostionice. Gosti i konjušari još su spavali pa se Ljubica spustila s iscrpljenog magarca da mu donese vode. Usput ga je slučajno ponovno bocnula mjedenom pletaćom iglom. Magarac se stresao od vrha ušiju do vrška repa, a onda zaključio da mu je dosta jurnjave za cijeli život i mirno se zaputio prema svojim jaslama. Igla se također zatresla, što je bilo malo čudno. Tresla se i tresla, sve jače i jače, sve dok je Ljubica nije morala ispustiti iz ruke.

Čim je igla dotakla pod štale, pretvorila se u mladog i prilično lijepog princa koji se zbunjeno ogledao i skočio na noge. “Što se dogodilo?” upitao je Ljubicu. Ljubica je otvorenih usta (nimalo damski, zaista) zurila u njega. “Ahm,” rekao je princ, odjednom spazivši zvijezdu na njenom čelu. Brzo je otresao prašinu s hlača, skinuo kapu obrubljenu zlatnim vezom i ukrašenu zlatnim perom, te se duboko naklonio.

“Ja sam princ Robert,” predstavio se princ Ljubici. “Vi ste sigurno prelijepa kraljevna koja me oslobodila moje zle sudbine.”

Ljubica ga je zbunjeno pogledala, no onda je primijetila da princ na čelu ima blistavi mali polumjesec. I odjednom je bila jako, jako sretna.

Robert i Ljubica proveli su cijelo jutro uspoređujući svoje dogodovštine. Pokazalo se da je princa Roberta začarala vještica koja je malo preozbiljno shvatila zadaću zapetljanih čarolija. Pretvorila ga je u mjedenu pletaću iglu, ni po čemu posebnu, a spasiti ga je mogla samo kraljevna koja ne zna da je kraljevna, a koja bi tom iglom pred zoru tri puta ubola u stražnjicu gladnog magarca koji nosi kravatu. Doista pretjerano.

Dok su oni tako pričali i smijali se, probudili su se konjušari i gosti, a među njima i jedan od onih stotinu ljudi koje je stara kraljica poslala u potragu za izgubljenom princezom. Dok je tragač mrzovoljno pripremao konja za još jedan dan jahanja, začuo je dvoje mladih kako se međusobno dive svojim kraljevskim znakovima, zvijezdi i polumjesecu. Sjetio se riječi stare dadilje i, iako sam nije ništa vidio, bio je spreman povjerovati da ta zvijezda postoji ako će se zbog toga moći istoga dana vratiti kući. Poklonio se izgrebanoj djevojci koja je iz nekog razloga vonjala kao magarac, objasnio joj da je izgubljena princeza susjednog kraljevstva i obećao da će je sigurno vratiti doma.

I tako se dogodilo da je izgubljena princeza pronađena. Stara ju je dadilja prepoznala na prvi pogled, a stara ju je kraljica izljubila, oprala i odjenula u najljepše haljine koje je mogla pronaći. Ostalo joj je ime Ljubica jer se čak ni stara dadilja nije mogla sjetiti kako se princeza zapravo zvala. Cijelo se kraljevstvo radovalo, pa čak i savjetnici u kraljevskom vijeću. Uskoro se kao prosac pojavio princ Robert. Njegov je otac bio toliko sretan što mu je izgubljeni sin pronađen da je proglasio cijelu godinu praznikom. Starog magarca, koji je nevoljko i posve slučajno sudjelovao u razbijanju čarolije, kralj je proglasio počasnim članom kraljevskog domaćinstva. Preselio ga je u kraljevske štale i naredio da ga se hrani najfinijom krmom i to isključivo iz zlatnih jasli, te da ga se timari zlatnim češljem i prekriva svilenim gunjem. Magarac nije imao ništa protiv takvog života.

Što se tiče djevojke koja je oslobodila kraljevog sina zle čarolije, kralj bi dopustio princu da je oženi čak i da se još uvijek radilo samo o jednoj od mnogih kraljevni i kraljevića, a kamoli tek sad, kad je trebala naslijediti cijelo kraljevstvo. Kralj je zadovoljno trljao ruke i namigivao staroj kraljici dok su njih dvoje raspravljali o poreznim olakšicama, postupnom ukidanju granica i ekskluzivnim pravima na trgovinu za njihove dvije zemlje.

Tako je dogovoreno najveće vjenčanje koje je ikad viđeno u tom kraju svijeta. Tri dana prije vjenčanja, Ljubica je u zlatnoj kočiji otišla po svoje posvojene roditelje, lugara i njegovu ženu. Oni su u međuvremenu otkrili da je tišina precijenjena i provodili su dane pišući pisma djeci i moleći ih da im dovedu unuke u posjet. Stoga su se rado odvezli na vjenčanje svoje posvojene kćerke i dugo su ostali u velikom dvorcu. U njemu gotovo nikad nije bilo tiho.

Ovdje završava ova priča. Naravno, svi su živjeli sretno i zadovoljno do kraja života. A pogotovo stari magarac, kojeg su princeza Ljubica i princ Robert svakog mjeseca posjećivali i hranili mrkvama i jabukama. Razloga za nezadovoljstvo imali su samo seljaci, koji su godinama, sve do rođenja male kraljevne, rogoborili zbog pomanjkanja padalina u kraljevstvu.