utorak, 22. siječnja 2013.

Priča o čarobnjaku



     Jednom davno, u nekoj dalekoj zemlji, živio je veliki čarobnjak. Kao svaki pravi čarobnjak, živio je u visokoj, mračnoj kuli koju je okruživao veliki vrt i opasivao visoki, mračni zid. Ovaj se čarobnjak ponosio svojom kulom i svojim vrtom, ponosio se visinom svoga zida i slavom svog imena. U sedam kraljevstava ljudi su drhtali na spomen njegovog imena! A ponosio se ovaj čarobnjak i svojom djevojkom, ljepoticom koju je, kao svaki pošteni čarobnjak, držao zatočenom u svojoj kuli.

     Ova je djevojka doista bila neuobičajeno lijepa, i čarobnjak se s pravom ponosio njome. Imala je dugu valovitu kosu, crnu poput gavranova krila, tamne oči koje su blistale kad bi se naljutila i prćasti mali nos zbog kojeg je uvijek izgledala kao da njime para oblake. Također je imala i vrlo tvrdoglavu bradu, ali čarobnjaku je nos definitivno bio najdraži.

     Čarobnjakova je djevojka bila vrlo zadovoljna svojim statusom u društvu. Imala je najbolji pogled u sedam kraljevstava, šetala je najljepšim vrtom i uživala sve povlastice čarobnjakove djevojke. U strogom smislu, zapravo, nije ni bila baš zatočena. Zato bi svakog nadobudnog mladog viteza ili princa, koji bi si umislio da treba spasiti djevu u nevolji, hladno otpravila.

     Nekolicina joj junaka nije povjerovala. Ovi su mladi junaci bili uvjereni da ih je djeva otjerala iz straha i pod prisilom, te bi potajno u noći preskočili visoke mračne zidine i pokušali ponovno. Njih je čarobnjak pretvorio u piliće i zatvorio u svoj kokošinjac. Bio je to prostran i ugodan kokošinjac, ali pilići su živjeli u stalnom strahu pred tiranski raspoloženim pijetlom. Koji je oduvijek bio samo pijetao.

     Tako je čarobnjak živio sretno i zadovoljno u svojoj visokoj, mračnoj kuli sa svojom lijepom djevojkom i lijepim vrtom. Ipak, kao svakog pravog čarobnjaka, mučila ga je jedna briga. Prije ili kasnije, neki će mladi junak ponovno preskočiti njegove zidine i pokušati ga ubiti. Čak ako se to nikad ne dogodi, prije ili kasnije, umrijet će od starosti.

     Svi su čarobnjaci pokušavali izbjeći ovu sudbinu. Najpopularniji način bio je da svoju smrt sakriju u zlatnu iglu, a iglu u jaje, da jaje zatim stave u okovanu kutiju, da zaključaju tu kutiju sa sedam ključeva i sakriju je na vrh najvišeg stabla u najmračnijoj šumi koju mogu pronaći. Naš je čarobnjak znao sve priče i znao je točno koliko su puta svi takvi pokušaji propali. Osobno je poznavao petoricu čarobnjaka koji su se hvalili da su nepobjedivi, a onda bi ih porazio neki sretni pametnjaković, najmlađi sin nekog beznačajnog kralja. Osobno, nije htio toliko riskirati i sakriti svoju smrt na neko daleko mjesto. Također nije volio jaja, što je bila logična posljedica stanja u njegovom kokošinjcu.

     I tako je naš čarobnjak dugo razmišljao, i nakon dugog vremena domislio se lukavom rješenju. Bilo je toliko lukavo da je protrljao ruke i triput huknuo, a onda se tek bacio na posao. Uzeo je ogledalo i odabrao najdeblju i najdulju trepavicu koju je mogao pronaći. Iščupao ju je i u nju sakrio svoju smrt. Zatim je uzeo lijepi mali dijamant i u njemu izbušio sićušnu rupicu. Unutra je stavio začaranu trepavicu, te umetnuo dijamant u zlatnu ogrlicu i poklonio je svojoj djevojci, tako da mu uvijek bude na oku. Bio je vrlo zadovoljan ovim rješenjem i uvijek se veselo smijuckao kad bi vidio ogrlicu oko djevojčinog vrata. A djevojka je bila ponosna što poput neke kraljevne nosi dijamante i još je više dizala svoj prćasti nosić. 

https://fencingwithink.wordpress.com/tag/knight/
Knight

     Jednog lijepog ljetnog popodneva, dok je čarobnjak u dubokoj šumi brao mahovinu za svoje čarobnjačke potrebe, napokon se dogodilo neizbježno. Do visokih, mračnih vrata u visokom, mračnom zidu dolutao je lijepi mladi vitez. Bio je visok, plavokos, širokih ramena i smiješio se neodoljim nakrivljenim osmijehom osobe koja osmijehom uvijek dobije sve što poželi. Čim ga je kroz skriveni prozor ugledala djevojka, zaboravila je i svoj status i svoje dijamante i našeg čarobnjaka. Dotrčala je do vrata i otvorila ih, te pustila viteza u vrt.

     Vitezu je bio dovoljan jedan pogled na djevojčine crne oči i prćasti nos da se počne zaklinjati u vječnu ljubav i prijetiti oružjem svakome tko bi se usudio ispriječiti između njih. Djevojka je cvala, napola već spremna pobjeći, ali onda se sjetila čarobnjaka. Upozorila je mladog viteza u čijem je dvorištu. Vitez se na tren smeo na spomen imena kojeg su se plašili svi ljudi u sedam kraljevstava, ali onda je izvukao svoj mač i demonstrirao svoju vještinu. Bacio je jabuku u zrak i, prije nego što je pala na tlo, rasijekao je u dvanaest jednakih dijelova. Čarobnjakova se djevojka pred ovakvom vještinom jednostavno rastopila, te je bez daljnjih pitanja pokupila nekoliko stvari i sjela na konja iza svog viteza. Uputili su se prema jugu što su brže mogli. Nadali su se da će daleko odmaknuti prije nego što se čarobnjak vrati, i još dalje prije nego shvati što se dogodilo.

     Naš se nesretni čarobnjak dugo zadržao u šumi, a još dulje u povratku. Uspio je triput ugaziti u mali potok dok je izbjegavao trnovite kupine pa je bio vrlo blatan, vrlo umoran i vrlo ljut. I stoga je po povratku u svoju divnu, čistu kulu krenuo ravno prema kadi, a onda u krevet. Spavao je snom izmorenog putnika i probudio se bolnih mišića. Dok se tako mrzovoljno motao naokolo, kuhao kavu i provjeravao mahovinu koju je nabrao prethodnog dana, njegova djevojka i njezin vitez odnosili su njegovu smrt sve dalje i dalje. Tek negdje iza podneva, čarobnjak se konačno zapitao gdje je njegova ljepotica. Pretražio je cijelu kulu i vrt, ali nije ju pronašao. Naposljetku je otišao do kokošinjca i odabrao najstarijeg pilića. Vratio je nekadašnjeg junaka u početni oblik i dobrostivo mu obećao slobodu ako mu ispriča što se dogodilo prethodnog dana.

     Junaku je trebalo neko vrijeme da se prisjeti kako se govori, i još neko vrijeme da protumači ono što je vidio kao pilić. Naposljetku je rekao: "Stranac! I konj! Otišli zajedno! Fina jabuka!"

     Čarobnjak je zbunjeno zaključio da ga je djevojka napustila zbog stranca s finom jabukom, ali nije mogao shvatiti zašto. Bilo im je lijepo zajedno, imali su vrt pun ukusnog voća, uključujući i jabuke, a on osobno nikad nije dopustio da njegovoj djevojci nešto nedostaje. Ne poput nekih njegovih kolega, koji bi svoje djevojke zaključali u sobičke na vrhu kule i plašili pričama o zmajevima. On se uvijek mogao dogovoriti sa svojom ljepoticom. Čak joj je dao ogrlicu u kojoj je bila sakrivena njegova...

     E, tu je čarobnjak skočio kao da ga je ugrizla zmija i trkom se vratio u kulu. Pretražio ju je od temelja do vrha, ali nije mogao pronaći ogrlicu. Na brzinu je osedlao svog najboljeg konja i smjesta se dao u potjeru.

    Iako su djevojka i njezin vitez u međuvremenu daleko odmaknuli, čarobnjak ih je još uvijek mogao sustići. Njegov je konj bio začaran, a vitezov je nosio dva putnika. I zato se djevojka svako malo obazirala preko ramena i zabrinuto proučavala nebo na sjeveru. Prošlo je puno više vremena nego što se usudila nadati, ali naposlijetku je primijetila nedvosmislene znakove: veliku masu crnih oblaka koja se približavala puno brže nego što je vjetar puhao, mnoštvo vrana koje su letjele prema njima i kreštale u isti glas, muklu tutnjavu kao da cijele vojske idu na njih.

     Djevojka je posegnula u svoj lijevi rukav i izvukla čarobnjakovu maramicu. Bacila ju je preko lijevog ramena i iza njih se odmah stvorila široka vatrena rijeka. Plamenovi su se dizali gotovo tri metra u zrak, a svo je okolno bilje i mnogo nesretnih kukaca u trenu spaljeno. Čarobnjak je s vremenom dojahao do rijeke i zapanjeno zaustavio svog čarobnog konja.

     "Uzela mi je maramicu!" shvatio je snuždeno. Odlučno je okrenuo konja i vratio se nekih sto metara, a onda se zaletio i preskočio plamenu rijeku u jednom elegantnom pokretu. Konj je zadovoljno zarzao na drugoj strani, kao da mu je nedostajalo tjelovježbe, a naš se čarobnjak na to malo čak nasmijao. Onda se zamislio, pa je opet okrenuo konja i vratio se do obale rijeke. Sjahao je, posegnuo i podigao svoju maramicu s tla.

    "Opasno je ovo ostavljati da samo tako leži naokolo," pomislio je s dubokim neodobravanjem. Plamena je rijeka nestala istog trena i za sobom ostavila samo široki pojas pepela. Čarobnjak je krenuo dalje, sa sve većim i većim razočaranjem u srcu.

     Njegova je ljepotica čvrsto stezala svog viteza rukama oko pasa i svako se malo obazirala da vidi što se događa iza njih. Tako je primijetila da su se tamni oblaci opet pokrenuli, kao i jata vrana, i da se opet čuje zvuk kao da ih progone vojske. Posegnula je u svoj desni rukav i izvukla čarobnjakov češalj. Bacila ga je preko desnog ramena u duboku travu i u istom trenu iza njihovih leđa nikne gusta i visoka šuma, potpuno neprohodna, puna sjena i trnja i prijetećih šumova. Zadovoljno je opet pogledala prema naprijed, uvjerena da će šuma usporiti čarobnjaka. 

Through the Dense Forest

     Čarobnjak se ubrzo našao na rubu šume koju nije prepoznao i zbunjeno se zagledao u nju. "Ukrala mi je češalj!" shvatio je naposlijetku. "Pa ovo je nečuveno!"

     Okrenuo je svog čarobnog konja i vratio se nekih petsto metara po stazi. Zatim se zaletio i u jednom vrlo, vrlo dugom i elegantnom skoku preskočio cijelu šumu. Na drugom je kraju njegov konj dvaput zarzao u znak odobravanja, a čarobnjak ga je pogladio po svilenkastom vratu. Zatim je sjahao, sagnuo se i podigao svoj češalj iz trave.

     "Sramota!" odmahivao je glavom. "Tako ostavljati opasne magične predmete po putu!" Onda je ponovno uzjahao konja i nastavio potjeru.

     Kad se djevojka sljedeći put okrenula, neugodno se iznenadila. Tamni oblaci. Vrane. Tutnjava. Pokušala je natjerati svog viteza da ubrza, ali njihov je preopterećeni konj već neko vrijeme davao sve od sebe. Potajno je stvarno mrzio vrane. Daleko ispred, djevojka je mogla vidjeti obalu i svjetlucanje mora. Ona i njen vitez nadali su se da će se ukrcati na neki brod i nestati u nekoj dalekoj zemlji, negdje gdje ih čarobnjak nikada neće tražiti. Ali činilo se da neće uspjeti čak ni dosegnuti obalu.

     Djevojka je sa strahom pretražila svu svoju odjeću, ali više  nije pronašla ništa što je pripadalo čarobnjaku. Onda se sjetila dijamantne ogrlice koju je još uvijek nosila oko vrata. Na tren je oklijevala, ali onda je otkopčala kopču i bacila ogrlicu daleko iza sebe.

   "Možda samo to želi," pomislila je. "Možda će me sad pustiti da pobjegnem." Na njezino iznenađenje, ogrlica je ostala ogrlica. Samo je ležala na putu i smireno blistala na suncu. Djevojka je zagnjurila lice u leđa svog viteza i još ga malo čvršće stisnula, sa strahom čekajući što će se dogoditi.

     Čarobnjak se sve više i više približavao. Sad mu se već činilo da vidi u daljini jednog usamljenog konja i njegove putnike. Zato je još malo potjerao svog čarobnog konja i dao se u trk. I stvarno, nepoznati je konj postajao sve veći i veći i na njemu su se jasno vidjele dvije prilike, dvije glave, jedna plava i jedna s dugom, crnom kosom, poput gavranovog krila...

     Čarobnjak je bio tako uzbuđen da nije gledao kuda jaše i uopće nije primijetio dijamantnu ogrlicu na putu. Njegov je čarobni konj u punom galopu pregazio dragocjeni dijamant.

     Dijamanti su u pravilu vrlo čvrsti i teško ih je uništiti. Ali ovo je bio čarobni konj, a čarobni su konji potkovani čarobnim potkovama. S dijamantnim čavlima. Tako da se najdragocjeniji dijamant našeg čarobnjaka pod kopitima njegovog konja i pod zapanjujuće nesretnim kutem udara raspao u milijun blistavih komadića.

     Čarobnjak je pao s konja kao da ga je srušila nevidljiva ruka i dobro je tresnuo na tvrdo tlo. Osjećao se kao da ga je po glavi udarilo pedeset začaranih čekića i bio je potpuno dezorijentiran. Dok je konačno došao k sebi, i djevojka i njezin vitez i njihov konj zadovoljno su plovili morem prema nepoznatim i dalekim obalama.

     Kao što možda znate, nije baš lako smrskati trepavicu. Nije ni dijamant, ali trepavica je posebno izazovna, a ova je, uz to, bila i začarana. Tako da nije bila uništena u dijamantnom sudaru, nego samo dobro udarena. Kopito čarobnjakovog konja odbacilo ju je visoko u zrak kojim su puhali vjetrovi koji su tjerali tamne oblake, i dogodilo se da ju je progutala jedna izrazito kreštava vrana.

     Nakon mnogo vremena, naš se čarobnjak uspio pridignuti. Polako, drhtavom se rukom pridržavajući za svilenkasti vrat svog čarobnog konja, krenuo je natrag da otkrije što se dogodilo. Tako je pronašao razmrskane ostatke dijamantne ogrlice. Na trenutak se strahovito uplašio, a onda je shvatio da je još uvijek živ i da je njegova začarana trepavica očigledno preživjela ovu nesreću. Zato se bacio na tlo i proveo nekoliko sati u uzaludnoj potrazi. Na brzinu je rastjerao oblake i vrane da bolje vidi, ali naposljetku se spustio mrak, a naš je čarobnjak odustao, sjeo na pete i pitao se što da sad učini. Njegova je ljepotica sad već daleko, a njegova je smrt sakrivena u izgubljenoj trepavici. Tupo je zurio u tlo ispred sebe, obuzet mračnim i tužnim mislima, i tako je ostao sve dok njegov zabrinuti konj nije zaključio da je toga bilo dosta, te ga znakovito polizao po lijevom uhu.

     Čarobnjak je naposljetku duboko uzdahnuo i zaključio da ne može baš mnogo toga učiniti. Njegova ga je djevojka napustila, ali on nije imao namjeru po cijelom svijetu natjeravati nekoga tko očigledno nije više želio biti s njim. I tko ga je tako besramno okrao i razočarao. Njegova je trepavica izgubljena, i njegova smrt u njoj. Sad će morati živjeti u stalnom strahu, kao bilo koji neznatni čovjek koji nikad ne zna kad će i od čega umrijeti. To ga je stvarno deprimiralo. Naš je nesretni čarobnjak tmurno uzjahao svog konja i vratio se u svoju tamnu kulu. U njoj je besciljno provodio duge dane, očekujući brzu i besmislenu smrt.

     Vrana koja je progutala začaranu trepavicu s vremenom je snijela jaje. Tako je čarobnjakova smrt ipak završila u jajetu, ali on za to nikad nije saznao. Iz jajeta se, kad je došlo vrijeme, izlegla mala vrana koja je na vratu, malo sa strane, cijeli život umjesto perja imala dlačicu koja je neobično sličila na čarobnjakovu izgubljenu trepavicu.

     Mala je vrana pod utjecajem čarobne trepavice izrasla u neuobičajeno veliku vranu oko koje se druge vrane nikad nisu ugodno osjećale. Zato su se jedne večeri složile i zajedno je istjerale iz jata. Naša je nesretna začarana vrana bila vrlo povrijeđena zbog toga. Bila je uvjerena da bi zbog svoje veličine i snage trebala biti vođa i uzor svim drugim vranama. Uvrijeđena, odlučila je otići daleko i pronaći novo jato, neko u kojem će druge vrane znati prepoznati njezinu vrijednost. I zato se dala na put, letila je dan i noć, sve dalje i dalje, dok naposlijetku nije došla do obale nepoznatog kraljevstva i tamo ugledala nepoznato jato vrana. 

Big Crow flying upon Mount Inatwe, Alex Saurel

     Naša se vrana razveselila i krenula u prijateljski prilazak nepoznatom jatu. Jato se vrlo uznemirilo kad su vrane shvatile da im se približava neka ogromna ptica, ali prepoznale su prijateljski prilazak i zapanjeno shvatile da se radi o vrani! Bila je golema, barem pet puta veća od najveće vrane koje su se kolektivno sjećale, a ta je puno lošije letjela. I zato su se okupile i s divljenjem pratile prilazak, a naša se ponosna začarana vrana odlučila malo praviti važna.

     Ukrasila je prilazak s tri spektakularna obrušavanja koja je jato popratilo uzbuđenim kreštanjem i mahanjem krila. Zadovoljna, naša se vrana popela još malo više u nepoznato nebo da izvede još pokoje obrušavanje, kad ju je sa strane dohvatio potpuno nepoznati vjetar i odbacio je daleko preko nepoznate obale u daleki, daleki nepoznati ocean. Naša je vrana bila potpuno izgubljena. Sama i sve umornija, letjela je u nepoznatom smjeru sve dok se nije srušila u ocean. Nije prošlo puno vremena i njeno je tijelo nahranilo mnoge morske životinje, a odbačena začarana trepavica, neprobavljiva i zato nezanimljiva morskim bićima, plutala je na površini oceana, nošena valovima.

     S vremenom, naš je čarobnjak shvatio da se iščekujući smrt dosađuje kao nikad u životu. Prolazili su čitavi dani u kojima se osjećao kao da je zatočen u maloj obloj sobici tankih zidova, a zatim dani kad se osjećao kao da leti ili pada, iako je stajao na posve čvrstom tlu u svom vrtu. Bio je uvjeren da polako silazi s uma. Naposljetku je otišao u obližnje selo i dogovorio se s jednom skromnom, ugodnom staricom da mu pravi društvo u kuli.

     Starica je imala devetero djece i petnaestero unučadi, te pet praunučadi i još dvoje na putu. Sjedila je u vrtu na suncu, u naslonjaču za ljuljanje,  i plela beskrajne nizove papuča i džempera i šalova, u svim bojama, i pričala o svom životu, o svim ljudima koje je upoznala i o svemu što su njezini brojni potomci radili. A kad bi pao mrak, sjela bi uz vatru u kuli, plela nizove i nizove čarapa i pričala priče o čarobnjacima, zmajevima i kraljevima. A naš je čarobnjak slušao i čudio se. Kako je vrijeme prolazilo, upoznao je njezinu obitelj kao da je njegova vlastita, te bi ponekad u dovršene čarape ubacio pokoji zlatnik. Shvatio je da su čarobnjaci u pričama uglavnom zli i to ga je neko vrijeme mučilo. Naposljetku je oslobodio sve zatočene piliće. Poslije toga se osjećao malo bolje.

     Jednoga dana, starica je umrla, a naš je čarobnjak plakao kao dijete. Više nikoga nije primio u svoju tamnu kulu. Danju je lutao sobama i vrtom, a noću lijegao na svoj krevet, promatrajući zvijezde kroz visoki prozor.

     A kad bi ih dobro promotrio, sklopio bi oči i učinilo bi mu se kao da pluta, kao da je njegov krevet, kula, a možda i cijeli vrt, samo grumen rahle zemlje kojeg je netko bacio u more. I kojeg sad smireno, pod svjetlom nevidljivog, blagog sunca, nose nepoznati, blagi valovi.