Priča o cipelama

Jednom davno, u nekoj neobičnoj zemlji, živjela je djevojčica s crvenim cipelama. Zvala se Iskra. Mnogi su ljudi u toj zemlji nosili crvene cipele pa se Iskra nije previše isticala. Ponekad joj je bilo žao zbog toga, ali svejedno je uživala u svojim crvenim cipelama. Bile su udobne i čvrste. Boja je bila nebitni, ali veseli dodatak.

Postojalo je u toj zemlji jedno carstvo i u tom carstvu zdenac. Bio je izgrađen od tvrdog sivog kamena i pun bistre vode. Pričalo se da je voda iz zdenca ljekovita ako je zahvati osoba u crvenim cipelama, ali nitko nije zapravo vjerovao u to. Nedaleko od zdenca nalazio se lijepi grm s bijelim cvjetovima i na njemu zlatna ptica koja nikad nije pjevala. Govorilo se da će ptica zapjevati prekrasnu pjesmu ako je pogladi netko u crvenim cipelama. Ali ljudi u crvenim cipelama prošli bi pokraj zdenca i pokraj ptice spuštenih glava i crvenjeli bi se u licu. Oni u cipelama drugih boja rugali su se svakome tko bi ispružio ruku prema zdencu ili ptici. "Hajde da vidimo!" vikali su s podsmijehom. "Da vidimo kako zdenac liječi, da čujemo kako ptica pjeva! Da vidimo što je to tako posebno u običnim crvenim cipelama!" Djeca su plazila jezike, ali djeca uvijek plaze jezike pa to nije bilo tako strašno. No ljudi u crvenim cipelama ipak su spuštali poglede i gazili ravno naprijed da se što prije maknu od neugodnog zdenca i šutljive ptice.

Na svu sreću, djevojčica Iskra živjela je daleko od svega toga. Čula je priče i čudom im se čudila jer nije razumjela zašto ljudi ne žele lijek od bolesti i prekrasnu pjesmu. Ali cijela ta stvar ipak se nije previše ticala naše djevojčice.

Jednog dana mladi se carević razboli i carstvo se zabrine. Ljudi u cipelama drugih boja brzo se osvijestiše i poslaše po ljude u crvenim cipelama. Preklinjali su ih da izliječe carevića. Međutim, iako su ljudi u crvenim cipelama zahvaćali vodu iz čarobnog zdenca, carevića ta voda nije izliječila. Pokušali su barem razveseliti carevića pjesmom zlatne ptice, ali ptica nije htjela ispustiti ni zvuka. Sad se carstvo jako zabrinulo, a najviše sam car. Ponudio je veliku nagradu onome tko izliječi njegova sina, no nijedan liječnik i nijedne crvene cipele nisu mogle pomoći. Ljut na beskorisni zdenac i nijemu pticu, car ih je ogradio velikim kavezom i zabranio ljudima da prilaze, a pogotovo ljudima u crvenim cipelama. Djevojčica Iskra čula je za te događaje i čudom im se čudila, ali nije se previše zabrinjavala jer, naposljetku, sve se to događalo jako daleko.

Kako nijedan liječnik u carstvu nije uspio izliječiti carevića, car u bijesu zaključi da su ga otrovali njegovi neprijatelji pa podigne strašnu vojsku i udari na susjedne zemlje. Susjedi su se snebivali i vikali da nisu krivi, ali car je bio gluh za sve osim za jecaje svog bolesnog sina. Strah se proširio zemljom i ljudi su počeli bježati od bijesnog cara, što dalje, to bolje. U bijegu su izgazili i istrošili cipele i uskoro su sve bile jednako blatne i ružne.

Djevojčica Iskra nije bježala jer nije imala kamo. Uostalom, car je još uvijek bio jako daleko. Zato je Iskra smireno sjela na svoj prag i očistila svoje crvene cipele.

“Baš mi je žao carevića!” promrmljala je lijeva cipela. “Pa nije mnogo stariji od nas!”

“Tužno je to,” rekla je desna, “ali nas se uopće ne tiče.”

“Ne znam baš,” rekla je krpa kojom je djevojčica brisala prašinu s peta. “Ako dječak ne ozdravi, careva bi vojska mogla stići i do nas.”

“Čudno je to, čudno,” javila se i prašina na cipeli. “Zašto ne traži lijek? Cijela zemlja odjekuje od stupanja njegove vojske. Kome će to pomoći?”

Djevojčica Iskra šutjela je jer nije mogla razumjeti govor svojih cipela, krpe ni putne prašine, ali iznenada osjeti da joj je jako žao malog carevića i da je baš tužno što mu nitko ne može pomoći. No Iskra nije znala ni za kakav lijek osim za vodu iz čarobnog zdenca. Razmišljala je malo, s cipelama u ruci, a onda zaključila da ionako nema što raditi sad kad su svi pobjegli i da bi barem mogla pogledati taj zdenac i tu pticu o kojima se toliko priča. Zato Iskra obuje cipele, ispraši krpu i složi je kraj vrata pa krene prema carstvu.

Kako je djevojčica putovala, cipele joj se smočiše i na njima se skori blato. Vojnici je nisu ni pogledali jer je bila mala i blatnjava, i tako je Iskra bez opasnosti prevalila dug put. Našla se u carstvu, pokraj kaveza, i zagledala se u zdenac. Rešetke kaveza bile su debele i usko postavljene i Iskra se nikako nije mogla provući između njh. Ugledala je zlatnu pticu, ali nije ju mogla dohvatiti čak ni kad je ispružila ruku najviše što je mogla.

“Što to radiš?” pitao je djevojčicu bolesni mali carević koji je gledao s balkona.

“Pokušavam pogladiti pticu,” kaže mu ona. “I zahvatiti vode da te izliječim.”

“Voda me nije uspjela izliječiti,” rekao je tužno mali carević.

“To je jedini lijek za koji ja znam,” odgovori mu djevojčica Iskra i tvrdoglavo se zagleda u kavez.

“Znaš, mogu te pustiti unutra, ako želiš,” rekao je carević. “Znam gdje tata drži ključ.”

Djevojčici Iskri nije se baš sviđala pomisao na ulazak u taj strašni kavez ako joj izlazak nije osiguran. Ipak, prevalila je već toliki put zbog zdenca i ptice.

“Dobro,” reče Iskra, “ali i ti moraš ući sa mnom!”

Carević se iznenadi zbog takvog zahtjeva (pa svi su znali da je on bolestan!), ali bilo mu je jako dosadno otkako su svi pobjegli pa više nije imao koga promatrati s balkona. Zato on ustane, polako i oprezno, uzme ključ iz careve radne sobe pa se spusti do kaveza i djevojčice Iskre. Ona odmah zgrabi ključ i otključa velika vrata pa primi carevića za ruku i povuče ga unutra. Ptica ih je mirno gledala, a zdenac je tiho blistao.

“Pa ti čak ni nemaš crvene cipele!” primijeti carević začuđeno.

“Kako ne!” uzvikne djevojčica Iskra. “Tu su, sad ćeš vidjeti!”

Djevojčica priskoči ptici i pogladi je po zlatnim leđima, a onda zagrabi vode rukama i pruži je careviću. Carević sumnjičavo onjuši vodu pa malo srkne i odjednom začuje kako ptica pjeva iz svega glasa. Pjevala je kao cijeli zbor slavuja i još je uz to treperila krilima i blistala na suncu kao lišće zlatne topole na vjetru. Djevojčica Iskra nasmijala se i poprskala pticu vodom, no ptica je, ne prekidajući pjesmu, samo dostojanstveno otresla perje. Carević poskoči, shvati da je izliječen i da se u trk, loveći djevojčicu oko zdenca i grma s bijelim cvjetovima. Toliko su se smijali da nisu ni primijetili kad se vratio car sa svojom vojskom i stao, čudom se čudeći.

Car je brzo shvatio da mu je sin izliječen pa je zaplakao od sreće i poljubio carevića, a onda i djevojčicu Iskru. Carske suze pale su na prljave cipele i kroz blato je provirila crvena boja. Car je ponudio djevojčici mnoga blaga, no ona je samo zatražila da se ukloni kavez oko zdenca i ptice. Car je to odmah naredio, a vojska je u tren oka uklonila svaki trag groznog kaveza pa se djevojčica Iskra sretna zaputila kući. Putem je susrela mnoge blatnjave ljude koji su se s olakšanjem vraćali u svoje domove. Svi su se pozdravljali kao stari prijatelji, potpuno zaboravivši boje svojih cipela. A prvo što bi svatko od njih učinio kad bi stigao do svog praga bilo bi da izuje prljave cipele i ostavi ih ispred vrata. Djevojčica Iskra vidjela je to, čudom se čudila i veselo smijala.

Evo što je Iskra prvo učinila kad je stigla doma: pronašla je staru krpu, sjela na prag i pažljivo očistila svoje crvene cipele. Lijeva je pjevušila, a desna spavala. Krpa je mrmljala nešto o vremenu koje je prošlo, a prašina je pričala o dalekim zemljama. Djevojčica Iskra nije ih razumjela, ali bila je sretna.

Doista, neobična je ta daleka zemlja. Previše se pažnje posvećuje cipelama.