srijeda, 1. veljače 2012.

Priča o cipelama


   Nekoć davno, u nekoj neobičnoj zemlji, živjela je djevojčica s crvenim cipelama. Mnogi su ljudi u toj zemlji nosili crvene cipele, tako da se ona nije previše isticala. Ponekad joj je bilo žao zbog toga, ali je svejedno uživala u svojim crvenim cipelama. Bile su udobne i čvrste, a boja je bila beznačajni, ali veseli dodatak. 

    Postojalo je u toj zemlji i jedno carstvo i u tom carstvu zdenac. Bio je čvrst i siv, i pun bistre vode. Pričalo se da je voda iz zdenca ljekovita ako je zahvati osoba u crvenim cipelama, ali nitko nije zapravo vjerovao u to. Nedaleko od zdenca nalazio se bijeli kamen i na njemu zlatna ptica koja nikad nije pjevala. Govorilo se da će ptica zapjevati prekrasnu pjesmu ako je pogladi netko u crvenim cipelama. Međutim, nitko nikad nije pokušao. Ljudi u crvenim cipelama prošli bi pokraj zdenca i pokraj ptice i crvenjeli bi se u licu. Oni u cipelama drugih boja okupljali su se i rugali svakome tko bi ispružio ruku prema zdencu ili ptici.  

    "Hajde da vidimo!" vikali su podrugljivo. "Da vidimo kako zdenac liječi, da čujemo kako ptica pjeva! Da vidimo što je to tako posebno u običnim crvenim cipelama!"
   Djeca su plazila jezike, ali ona uvijek plaze jezike pa to nije bilo tako strašno. No ljudi u crvenim cipelama ipak su spuštali poglede i gazili ravno naprijed da se što prije maknu od neugodnog zdenca i šutljive ptice. 

    Na svu sreću, djevojčica je živjela daleko od svega toga. Čula je priče i čudom im se čudila jer nije razumjela zašto ljudi ne žele lijek od bolesti i prekrasnu pjesmu. Ali to je bilo daleko od nje i nije je se previše ticalo. 

    Jednog dana mladi se carević razbolio i carstvo se zabrine. Ljudi u cipelama drugih boja brzo se osvijestiše i poslaše po ljude u crvenim cipelama. Međutim, iako su oni zahvaćali vodu iz čarobnog zdenca, iako je ta voda mogla izliječiti svaku drugu bolest, careviću nije bilo bolje. Gladili su pticu da barem razvesele carevića pjesmom, ali ptica nije ispuštala ni zvuka, iako je otvarala kljun.  

    Sada se carstvo jako zabrinulo, a najviše sam car. Ponudio je veliku nagradu za onoga tko izliječi njegova sina, no nijedan liječnik i nijedne crvene cipele nisu mogle pomoći. Ljut na beskorisni zdenac i nijemu pticu, ogradio ih je velikim kavezom i zabranio ljudima da im prilaze, a pogotovo ljudima u crvenim cipelama. Djevojčica je, daleko od carstva, čula za te događaje i čudom im se čudila, ali nije se previše zabrinjavala jer, naposlijetku, sve se to događalo daleko od nje. 

    Kad nijedan liječnik nije uspio ozdraviti carevića, car u bijesu zaključi da su ga neprijatelji otrovali pa podigne vojsku i udari na susjedne zemlje. Susjedi su se čudili i plakali i vikali da nisu krivi, ali car je bio gluh za sve osim za jecaje svoga sina. Strah se proširio zemljom i ljudi su bježali daleko od bijesnog cara. U bijegu su izgazili i istrošili cipele i uskoro su sve bile blatne i ružne. 

    Djevojčica nije bježala jer nije imala kamo, a, uostalom, car je još uvijek bio daleko. Zato je ona smireno sjela na prag i očistila svoje crvene cipele.
    "Baš mi je žao carevića!" promrmljala je lijeva cipela. "Pa nije mnogo stariji od nas!"    
    "Tužno je to," rekla je desna, "ali nas se uopće ne tiče." 
    "Ne znam baš," rekla je krpa kojom je djevojčica brisala prašinu s peta. "Ako dječak ne ozdravi, car bi mogao i ovdje dovesti svoju vojsku."
   "Čudno je to," javila se i prašina na cipeli. "Zašto ne traži lijek? Cijela zemlja odjekuje od stupanja njegovih vojnika! Tako neće čuti ni ako mu netko na uho vikne za lijek!" 

    Djevojčica je šutjela jer nije mogla razumjeti govor svojih cipela, krpe ni putne prašine, ali iznenada osjeti da joj je žao malog carevića i da je baš tužno što mu nitko ne može pomoći. No ona nije znala ni za kakav lijek osim vode iz čarobnog zdenca, koja nije uspjela ozdraviti carevića. Razmišljala je malo s cipelama u ruci, a onda zaključi da ionako nema što raditi sad kad su svi pobjegli i da bi barem mogla pogledati taj zdenac i tu pticu o kojima su pričali. Zato obuje cipele, ispraši krpu i složi je kraj vrata pa krene prema carstvu. 

The Photographers Muddy Shoes


    Kako je putovala, cipele se smočiše i na njima se skori blato. Vojnici je nisu ni pogledali jer je bila mala i blatnjava, i tako je bez opasnosti prevalila dug put i našla se u carstvu, pokraj kaveza, i zagledala se u zdenac. Nije mu mogla prići jer su rešetke bile debele i nikako se nije mogla progurati između njh. Zagledala se u pticu, ali nije ju mogla dohvatiti čak ni kad je ispružila ruku najviše što je mogla. 

    "Što to radiš?" pitao je djevojčicu bolesni mali carević koji je gledao s balkona.
    "Pokušavam pogladiti pticu," kaže mu ona. "I zahvatiti vode da te izliječim."  
    "Voda me nije uspjela izliječiti," rekao je tužno mali carević. 
    "To je jedini lijek koji ja znam," odgovori mu djevojčica i ponovno pogleda u kavez. 
    "Znaš, mogu te pustiti unutra, ako želiš," rekao je carević. "Znam gdje tata drži ključ." 
    Djevojčici se nije baš sviđala pomisao na ulazak u kavez, ali prevalila je već toliki put zbog zdenca i ptice. 
    "Dobro," reče ona, "ali i ti moraš ući sa mnom!" 

    Carević se iznenadi zbog takvog zahtjeva (pa svi su znali da je on bolestan!), ali bilo mu je jako dosadno otkako su svi pobjegli i više nikoga nije mogao promatrati s balkona. Zato on ustane, polako i oprezno, i uzme ključ iz careve spavaonice, pa se spusti do kaveza i djevojčice. Ona odmah zgrabi ključ i otključa velika vrata pa ga primi za ruku i povuče unutra. Ptica ih je mirno gledala, a zdenac je tiho blistao. 

    "Pa ti čak ni nemaš crvene cipele!" rekao je carević začuđeno. 
    "Kako ne!" uzvikne djevojčica. "Tu su, sad ćeš vidjeti!"
    Ona priskoči ptici i pogladi je po zlatnim leđima, a onda zagrabi vode i pruži je careviću. Carević je sumnjičavo onjuši pa polako popije i odjednom začuje kako ptica pjeva iz svega glasa. Pjevala je kao cijela šuma slavuja i još je uz to treperila krilima i blistala kao zlatna topola na suncu. Djevojčica se smijala i prskala pticu vodom, no ona je samo dostojanstveno otresala perje, ne prekidajući pjesmu. Dječak poskoči i shvati da je izliječen i da se u trk, loveći djevojčicu oko zdenca. Tako su se smijali da nisu ni primijetili kada se vratio car sa svojom vojskom i stao, čudom se čudeći.

      Car je zaplakao od sreće i poljubio sina, a onda i djevojčicu. Njegove suze pale su na njezine cipele i kroz blato je bljesnula crvena boja. Car je ponudio djevojčici mnoga blaga, no ona je htjela samo da se ukloni kavez oko zdenca i ptice. Car je to odmah napravio pa se djevojčica sretna uputila kući. Putem je sretala mnoge ljude blatnih cipela koji su se vraćali u svoje domove. Svi su se pozdravljali kao stari prijatelji, potpuno zaboravivši boje svojih cipela, a prvo što su učinili kad su prešli svoj prag bilo je da izbace cipele van. Djevojčica se čudom čudila i veselo se smijala. 

    Evo što je ona prvo učinila kad je stigla doma: sjela je na prag sa starom krpom u ruci i pažljivo očistila svoje crvene cipele. Lijeva je pjevušila, a desna spavala. Krpa je mrmljala nešto o vremenu koje je prošlo, a prašina je pričala o dalekim zemljama. Djevojčica ih nije razumjela, ali bila je sretna. 

    Doista, neobična je ta daleka zemlja. Previše se pažnje posvećuje cipelama.


Nema komentara:

Objavi komentar