Priča o Maji i Krcktu, kraj

Nitko od starih teoretičara, pa čak ni od zmajeva, nikad nije imao prilike saznati da zmajevi boluju od morske bolesti. Maja i Krckt otkrili su taj nesretni podatak na teži način. Zatvoren u drvenoj škrinji, u vrlo vrućoj sobici za kuharske pomoćnike u potpalublju, Krckt je bezglasno tulio da ga nitko ne čuje i teško gutao pokušavajući ne zapaliti brod. Maja je, zbog svoje magične veze sa zmajem, također osjećala morsku bolest, ali je, na svu sreću, mogla kuhati, prati posuđe i slušati glavnog kuhara, koji je uglavnom pričao o kolačima. Jedino što je Krckta tješilo bila je vrućina i tama koja ga je podsjećala na njegovu podzemnu špilju. Jedino što je Maju tješilo jest to što su je zbog laganog zelenila u licu svi mornari, inače željni ženskog društva, zaobilazili u širokom luku. I tako su njih dvoje tiho uzdisali i čekali da plovidba završi.

Bio je to veliki brod kojim su putovali bogati gosti kojima je udobnost bila važnija od brzine, tako da se nisu previše žurili. Također nisu mogli pojesti svu hranu koju su očekivali vidjeti na svojim stolovima pa je Krcktu, mučnini usprkos, od ostataka piletine i fazana i pokoje ovčje kosti njegova škrinja uskoro postala tijesna. Maja je potajno tijekom noći izbacila svu zemlju i kamenje u more, i s njima nesretnu gujavicu koju je Krckt ubacio da mu provjetrava zemlju, te se on neudobno okretao na golim daskama, zbog čega se Maja neudobno okretala na svom krevetu iznad njega. Putovanje je trajalo punih mjesec dana, a prije kraja tog vremena Krckt je počeo ozbiljno razmišljati o tome da jednostavno pojede druge pomoćne kuhare i oslobodi cijelu sobicu za sebe i Maju, a Maja je morala čvrsto stiskati rub kuhinjskog stola kad god bi glavni kuhar otvorio usta da ga ne bi gađala neoguljenim krumpirima.

Treći časnik, kojem jedinom nije smetalo lagano zelenilo, sve je češće svraćao u kuhinju i zapodijevao razgovor s Majom, koja se trudila ne odgovoriti iskreno ni na jedno pitanje. Pitao ju je odakle je i kamo ide, zašto putuje sama, gdje joj je obitelj, i mnogo takvih pitanja, a također je i govorio, o svojoj obitelji, o majci i ocu, o petero braće i tri sestre, o dva konja, kravi i psu koje je ostavio prije mnogo godina da bi se zaposlio na brodu. Tako je Maja i nehotice spomenula svoju braću i sestre, svoga psa, kokoši i povrtnjak, rijeku u kojoj je plivala kad je padala kiša. A treći je časnik slušao, kimao glavom i smiješio se. Koliko god mu Maja nije vjerovala, morala je priznati da ima lijep osmijeh. I tako se jedne večeri, umjesto u maloj sobici za pomoćne kuhare, zatekla na palubi s trećim časnikom, promatrajući zvijezde.

Krckt je zabrinuto čekao i osluškivao kako se svi drugi pomoćni kuhari vraćaju, te jedan po jedan liježu u svoje krevete. Činilo mu se da protječe užasno mnogo vremena, kao što se uvijek čini onima koji čekaju u mraku, te se naposljetku išuljao iz sobe da pronađe Maju. Gosti su uglavnom već spavali po svojim kabinama pa se Krckt morao samo triput nabrzinu sakriti među sjenama. Prikrivanje mu je išlo sporije sad kad je bio veći, ali zalutali gosti i iscrpljena posada nisu se zagledavali u sjene. Krckt je slijedio magični osjećaj koji ga je povezivao s Majom i zatekao se na palubi, nakon mnogo vremena ponovno gledajući zvijezde. I konačno, nakon mnogo, mnogo vremena, konačno su bile ispravne. Prepoznao je Mali kamen i Debelog labuda, i tamo iznad pramca Gladnu zmajicu, i na oči su mu izbile suze. Šmrcnuo je tri puta i raširio krila, uživajući u slobodnom prostoru. Baš u tom trenutku sa sjevera je preko mora zapuhao ledeni vjetar, samo jedan kratki nalet, ali taj ga je poškakljao točno ispod ugrijanog pazuha, i Krckt kihne iz sve snage. Onako šmrcav, zapalio je ogradu broda.

Maja je u tom trenutku bila udaljena od Krckta otprilike dvadeset koraka i nije primjećivala mnogo zvijezda, ali uspjela je primijetiti vatru na ogradi, a opazila je i sjenu ocrtanu u njenom svjetlu. Ukočila se, a onda je i treći časnik opazio plamen i otvorio usta da digne uzbunu. Maja mu je brzo poklopila usta dlanom, ali nije moguće sakriti požar na palubi broda. Noćna posada brzo je zazvonila zvonima i uskoro su prema plamenu trčali ljudi s punim kantama. To nije bio osobito veliki plamen, i nije se brzo širio, ali ljudi su bili razumljivo neskloni tome da ga samo ostave na miru. I tako je cijela noćna posada, ukupno dvadeset ljudi s kantama i još petero koji su vikali upute, naletjela na zmaja na palubi i zastala, razjapljenih usta.

Krckt je oklijevao trenutak-dva, a zatim je zamahnuo krilima da poleti. Međutim, nije letio još otkad je sreo Maju, i proveo je mjesec dana sklupčan u škrinji, pa se podigao samo za dva centimetra i bučno pao natrag na palubu. Zamahnuo je opet, i opet, ali ljudi su se u međuvremenu pokrenuli. Nekoliko njih zalilo je zmaja vodom, što zmajevi stvarno ne vole, nekoliko ih je bacilo vodu u smjeru požara, a ostatak je pojurio po nekakvo, bilo kakvo, oružje. Maja je preko palube vikala Krcktu da skoči u more, jer će tako ili poletjeti ili zaplivati, ali će zasigurno pobjeći, no Krckt je oklijevao, a treći je časnik čvrsto uhvatio Maju za ruke, shvativši da je u dosluhu s opasnom zvijeri. Kad je to vidio, Krckt se razljutio i pojurio preko palube.

Posada se počela vraćati oboružana mnogim neobičnim stvarima, od metle do velike zaimače za juhu, no nekoliko razumnijih i manje uspaničenih osoba pronašlo je ogromne noževe i ukrasne harpune koji su radi ugođaja visjeli po hodnicima. Kroz sve to Krckt se probio kao, pa, zmaj prirodno prekriven gotovo neprobojnom ljuskavom kožom. Ljutito je škljocao zubima prema uplašenom trećem časniku i prijetio mu naizmjence brzom smrću i polaganim mukama. Treći časnik, naravno, nije razumio ni riječi, ali je, kao pravo živo biće, shvatio škljocanje zubima. Ruke su mu se u šoku opustile dovoljno da se Maja izvuče, te je ona, odlučna pružiti pravi primjer Krcktu, prekoračila ogradu i skočila u daleko more, uputivši natrag samo jedan tužni pogled. Krckt je ovaj put oklijevao samo na čas, sve dok ga veliko zvono za uzbunu nije pogodilo u glavu, a onda je i on skočio za njom.

Kao što letači dobro znaju, najteže je podići se s tla. Jednom u zraku, Krckt se sasvim dobro snalazio, i brzo mu se vraćalo staro znanje. Letio je u širokim krugovima iznad Maje i usmjeravao ju prema obali, koja je pred zoru postala i njoj vidljiva. Iscrpljena Maja zaspala je čim se izvukla na tvrdu obalu, a Krckt je sletio kraj nje i pažljivo bdio nad njom, neumjereno ponosan što konačno on čuva nju. I tako je Maja naučila da su strah od utapanja i iscrpljujuća borba za život jači od patnji gotovo slomljenog srca i to je bilo sve što je bila voljna priznati. Probudila se tek navečer, s Krcktom koji je budno stajao uz nju, i teško uzdahnula. "Znaš li kamo sad?" upitala je zmaja. On je slegnuo krilima i pokazao prema Gladnoj zmajici.

"U onom smjeru," rekao je, "ali ne znam put po zemlji."

Maja je ukočeno ustala sa tvrde obale i shvatila da joj Krckt sad doseže gotovo do ramena. Oduševljeno se nasmijala, no onda je shvatila da će ga sad biti teže sakriti pa joj je smijeh zapeo u grlu. Mali je zmaj gledao u nju velikim očima punim povjerenja i Maja se, po prvi put otkad je cijela pustolovina počela, ozbiljno uplašila.

"Ne znam zašto mi vjeruješ," rekla je zamišljeno. Krckt se malo zbunio, a onda i začudio.

"Nisam siguran," rekao je i zagledao se u nju kao da pokušava dokučiti odgovor. "Mislim," nastavio je polako, "da je to zato što si rekla ‘šššš’. I nisi pokazala zube."

Maja se osmjehnula (ne pokazujući zube) i zaključila da je to jednako dobar razlog kao i bilo koji drugi. Ljudi si vjeruju iz najčudnijih mogućih razloga, zašto bi zmajevi bili drugačiji?

"A ti?" upitao je zmaj znatiželjno. "Vjeruješ li ti meni?"

Maja je dugo razmišljala o tome. "Mislim da ti vjerujem," rekla je naposljetku, "ali nemam pojma zašto."

Krckt je ponovno slegnuo krilima, kao da to uopće nije važno, i nasmiješio se svojim zubatim, nimalo umirujućim osmijehom. Maja i Krckt krenuli su prema Gladnoj zmajici koja je po nebu vječno lovila Tri čigre, osjećajući se sasvim dobro zajedno.

Krcktova je šuma ležala dva tjedna hoda prema unutrašnjosti i to su bila vrlo mirna dva tjedna. Kad su postojale ceste, Maja i zmaj hodali su uz njih, skrivajući se kad bi Krcktove oštre uši začule druge putnike. Maja je u ovoj zemlji izgledala vrlo neobično, presvijetle kože i previsoka, odjevena u neobičnu i iznošenu odjeću, pa je nakon prvog sela u koje je ušla da nabavi nove cipele zaključila da privlači previše pažnje. Odlučila je ubuduće izbjegavati i sela i putnike. Ipak, prije nego što je otišla, čula je priče o ukletoj šumi u dolini koja leži na zapadu, a u kojoj žive čudne zvijeri koje nijedno oružje ne može ozlijediti. Putnici koji bi zašli u tu šumu zaspali bi uz logorsku vatru i probudili se bez konja, oružja i hrane. Lovci bi zaspali na jednom, a probudili se na drugom kraju šume, a ako bi doveli pse, oni su zavijali i trčali u krugovima, kao da love nevidljivu životinju koja im je taman izvan dohvata. Preporučili su joj da nikako ne skreće s ceste i ne ide dublje u šumu, pogotovo kad postane tako gusta da više ne vidi nebo. Tamo su se očito naselili zlodusi i nestašni mali vilenjaci, a bolje je ne biti na milost ni jednima ni drugima.

Kad je ispričala te priče Krcktu, mali se zmaj od srca nasmijao. Bio je uvjeren da se to lukavi stari Mrzkt dosjetio kako da uplaši ljude i otjera ih od njihove šume, bez da im otkrije da u njoj žive zmajevi. Lako je uvjerio Maju da nastave put kroz šumu, budući da Maja ionako nije povjerovala seljanima. Probijali su se preko šumovitih brežuljaka koji su djelovali posve pitomo. Krckt je lovio male šumske životinje za sebe i Maju pa bi kihnuo na njen dio da ga ispeče. Iako je meso bilo grozno neslano, Maja je nakon muke u oceanu odlučila da joj sol neće nedostajati. Konačno su šume postale gušće i više, a sela manja i rjeđa. Uskoro su i ceste nestale pa su se naši putnici probijali kroz bujno raslinje, tek tu i tamo videći krpe plavog neba kroz krošnje.

Jednog je dana Maja nagazila ravno na Mrzktov rep. Stari je zmaj to jedva osjetio, ali Krckt je jauknuo u suosjećanju i odjednom je cijela šuma oko Maje oživjela. "Krckt! Krckt! Krckt!" činilo se da viču krošnje i debla i grmlje u šumi. Oko njih su se okupili zmajevi svih veličina i boja (i da, neki su bili veliki kao kuće, ali nijedan nije nosio zlato) i Maja se ukipila na mjestu, s jednom nogom na Mrzktovu repu. Krckt ju je gurnuo sa zmaja i ravno u sredinu malene čistine, tako da je svi dobro vide na svjetlu, i pričao nevjerojatnom brzinom kako ga je ovo ljudsko biće pronašlo, spasilo u stranoj zemlji, te ga dovelo natrag kući. Zmajevi su slušali uz mnogo jednosložnih suglasničkih uzdaha, hhhhh i cccc i zzzz i povremeni ššššš, pa se Maji činilo kao da se oko nje roje pretjerano uzbuđene pčele. Iako zmajevi ne drže posebno do rodbinskih veza, jako drže do svih drugih zmajeva pa su bili zahvalni Maji što je spasila jednog od njih. Ona je kimala glavom na razne zahvale i nelagodno se osmjehivala, kopkajući desnom istrošenom cipelom po šumskom tlu.

Krckt je uzbuđeno na sav glas pričao o svemu što im se dogodilo, ne obraćajući mnogo pažnje na redoslijed događaja, i usput vukao Maju do svoje špilje da joj pokaže dom. Jednom kad su se našli ondje i kad joj je mali zmaj pokazao svoj kamen na kojem spava, magični je ugovor bio ispunjen. Maja više nije razumjela ni riječi, a nije ni Krckt. Zagledali su se jedno u drugo u toj vrućoj podzemnoj špilji i ispustili svatko po suzu. Zatim su se vrlo oprezno zagrlili i vratili među zmajeve. Krckt je nagovorio velikog Prskta da prenese Maju na leđima sve do obale, i mahali su jedno drugome dok su se mogli vidjeti, što su ostali zmajevi smatrali malo šašavim. Ipak, Krckt je bio junak. Izgubljeni mali zmaj koji se vratio kući, i to uz pomoć ljudskog stvorenja! Također je bio prvi zmaj u mnogo, mnogo vremena koji je (iako posve slučajno) obišao cijelu zemaljsku kuglu pa su ga i zmajice počele milije gledati. Zrct je još uvijek ispod glasa tvrdio da je Krcktova tehnika bljuvanja vatre smiješna, no nitko nije obraćao pažnju na njega. Tako je Krckt s vremenom postao sasvim sretan mladi zmaj.

Prskt je ostavio Maju na obali, onoliko blizu nekom lučkom gradu koliko se usudio prići, te joj žmirnuo velikim lijevim okom na rastanku. Maja se u lučkom gradu među raznorodnim putnicima nije toliko isticala koliko u unutrašnjosti, te nije privlačila gotovo nimalo pažnje. Nesmetano je odšetala kroz grad sve do luke, te sjela na jedan slobodan mol. Zagledala se preko pučine dok je mnoštvo ljudi vikalo i trgovalo i gibalo se iza njezinih leđa. Magični je ugovor bio ispunjen. I Maja i Krckt bit će posve sretni razdvojeni, sve dok se jednom od njih ne dogodi velika nevolja, tolika da ih može spasiti samo magični zaštitnik. Maja je osjećala neobičnu lakoću, kao da je ispunjena zmajskim plamenom i zapravo lebdi iznad mola, umjesto da sjedi na njemu. Smiješila se, posve nenamjerno, i gledala daleko u horizont. Kamo god da poželi, može krenuti.