utorak, 15. listopada 2013.

Priča o ribici



     Nekoć davno, u nekoj dalekoj zemlji, živjela je vrlo mala riba. Bila je žuta, s dvije crvene pjege na leđima, a živjela je u maloj pobočnoj fontani u vrtu mladog kralja Ferdinanda. Vrt kralja Ferdinanda bio je toliko velik da nitko nije znao koliko je točno u njemu fontana, čak ni ljudi koji su ih redovito čistili i hranili ribe, a koji su radili u tri smjene. Fontana s našom ribicom nalazila se u središtu malog labirinta, trećeg slijeva ako se gleda s glavnog ulaza u vrt i ako se ne broje četiri velika središnja labirinta. Pradjed kralja Ferdinanda, kralj Marko, navodno je osvojio ruku prelijepe princeze Tiruline baš izgradnjom silnih labirinata, koje je ona obožavala. Zašto se kralju Marku činilo mudrim da sagradi toliko mjesta u kojima se njegova nevjesta može izgubiti, to je ostalo nepoznato. Vrtlari su se to redovito pitali.

     Ovaj labirint, treći slijeva, bio je poznat kao Ružin labirint, jer se u središtu, između četiri male fontane, nalazio grm vrlo rijetke sorte ruža. Ljudi su pričali da svaki deseti cvijet koji procvjeta na tom grmu bude od čistog zlata, što je potpuna glupost. Istina je da svake četvrte godine, kao po rasporedu, ovaj ružin grm proizvede cvijet tako savršenog i neodoljivog mirisa da i potpuno okorjeli razbojnici proplaču kad ga pomirišu. Kad je kralj Ferdinand bio dječak, osobno je to ustanovio potajno ubacivši nekoliko latica u podzemnu tamnicu. Zarobljenici su u suzama priznavali najveća zlodjela i molili za oprost. Zato je kralj Ferdinand zapamatio ovaj posebni labirint i ružin grm u njemu, te bi ga redovito obilazio i iščekivao posebni cvijet, iako bi rijetko mogao smisliti praktičnu primjenu za njega. Obično bi ga samo zataknuo u zapučak i projahao kraljevstvom, a ljudi bi ga pozdravljali s hvalospjevima i suzama u očima.

Goldfish, Marcela

     Naše se ribice sve ovo uopće nije ticalo. Živjela je u sjevernoj maloj fontani u odnosu na ružin grm, i nije znala čak ni da postoje još tri fontane u susjedstvu. Da je znala, možda bi doplivala do površine i pokušala popričati sa susjedima. Ovako je bila sretna na samom dnu, u sjeni ispod kamenog lista. Sve ostale ribice u njenoj fontani bile su potpuno zlatne pa su se rugale našoj nesretnoj ribici zbog dvije pjege koje je imala na leđima. Ona to nije razumjela jer nikad nije vidjela svoja leđa. Budući da je bila samo riba, nije mogla zamisliti nešto što nikad nije vidjela pa nije ni znala da se razlikuje od ostalih ribica u fontani. Ali naučila je povlačiti se pred drugim ribama. Plivala je na samom dnu, sakrivena kamenim izbojkom.

     Zbog toga mladi kralj Ferdinand nikad nije točno izbrojio ribe u fontanama u središtu Ružinog labirinta, što je radio svaki put kad bi obišao ružin grm. Bio je uvjeren da tri imaju po šest ribica, a jedna samo pet. Ta ga je neravnoteža mučila, ali nije se usudio promijeniti situaciju. Nitko nije znao iz čega točno izvire neobičnost ružinog grma. Tko zna, možda je to bila posljedica neravnoteže u broju riba? Kralj nije htio riskirati.

     Naravno, kraljeva teorija bila je potpuno smiješna. Da je ikad proveo ozbiljna istraživanja, otkrio bi da svake četvrte godine ružin grm napadnu vrlo gladni kornjaši od kojih se on brani proizvodnjom cvijeta posebnog mirisa. Doduše, da je to znao, ne bi uporno brao taj cvijet bez ikakvog razloga. Malo-pomalo, kornjaši su grizli grm i s godinama se on počeo sušiti.

     Naša ribica, koja se zvala Blup, nije iz svog položaja nikad vidjela ružin grm. Ali osjetila je kako se fontana polako zagrijava kako je više sunca dospijevalo do kamenog podnožja. Polako se počela izvlačiti iz svog skrovišta u potrazi za hladnijim vodama. Kad bi susrela svoje kolegice, Blip, Blap, Blop, Blep i Pup, one bi teško disale baš poput nje. Više nisu bile raspoložene za šalu. Tako su ribice ujedinile snage i razvile poseban sustav seoba kojima su pratile pomicanje sjena po fontani tijekom dana.

     Jednog dana, zabrinut zbog bolesnog ružinog grma, mladi kralj Ferdinand obišao je sve fontane i izbrojao ribice u njima. Tko zna, možda je neka uginula, a vrtlari to nisu primijetili? Pažljivo je brojao i iznenadio se kad je otkrio da ih je šest u svakoj fontani. Pažljivije je provjerio najsjeverniju i tamo usred plove ribica opazio jednu sa sumnjivim točkama na leđima. Pozvao je vrtlare i pitao ih otkud je došla ta riba i nosi li možda neku bolest. Vrtlari su slegnuli ramenima i, u nedostatku informiranog odgovora, rekli "Možda". Kralj Ferdinand sumnjičavo je pratio točkastu ribicu cijeli dan, ali nije opazio nikakvo neobično ponašanje. Naposlijetku je odlučio naručiti mali akvarij i preseliti ribicu, za svaki slučaj.

     Kralj je postavio akvarij u svoje odaje, nabavio malo hrane za ribice i pažljivo pratio Blup. Nakon dva tjedna zaključio je da se radi o najdosadnijoj ribici na svijetu. Zato ju je predao maloj kćerki kuharskog pomoćnika i naložio joj da ga odmah obavijesti ako se dogodi nešto čudno.

Fish in a Bowl

     Mala od kuharskog pomoćnika zvala se Petra i preklinjala je roditelje da joj nabave kućnog ljubimca otkad zna za sebe. Ali kuhinjsko osoblje nije smjelo držati ljubimce pa su roditelji bili neumoljivi. Tako je Blup slučajno završila kod najpredanije moguće vlasnice. Mala Petra hranila ju je po strogom rasporedu, premještala akvarij da bi ribica uvijek imala novi i zanimljivi pogled i bila na optimalnoj temperaturi. Tako je naša ribica provela tri dana u kuhinji, četiri u glavnoj kraljevskoj blagovaonici i po jedan u ostalih pet, usporedbe radi. Dva dana u Petrinoj sobici, tri na vrhu istočne kule, čak je provela jedan dan u štali s konjima. Naravno, ono što je Blup zapravo željela bilo je društvo drugih riba, njezinih poznanica Blip, Blap, Blop, Blep i Pup. U otvorenom akvariju žudjela je za bar malim kamenim izbojkom, tek toliko, da se povremeno može negdje sakriti. Ali akvarij je bio nemilosrdno otvoren. Blup nije imala izbora nego cijele dane zuriti u čudne i nepoznate, zastrašujuće prizore pune boja i pokreta, i u ogromno lice koje se svako malo nadnosilo nad njenim skučenim domom. 

     Mala je Petra vrlo ozbiljno shvatila svoju ulogu te je pažljivo pratila ribicu i davala kralju Ferdinandu redovna izvješća sve dok je on nije zamolio da prestane. "Zanima me samo je li to obična ribica ili neki magični, opasni uhoda. Ili bolesni uljez. Sve dok se ponaša kao obična riba, ne moraš me izvještavati. Dođi mi samo ako se dogodi nešto iznimno," zapovjedio je kralj. Mala je Petra bila razočarana, ali poslušala je kralja. Vodila je dnevnik ribljeg ponašanja i pratila događaje, i više nije izvještavala kralja o ribljoj svakodnevici.

     Zaključivši iz svog dnevnika ponašanja da je ribica najaktivnija kad ima najbolji pogled, i svojevoljno odlučivši da je ta aktivnost dobra, Petra je počela svakog dana ostavljati akvarij na jednom od prozora. Počela je s najvišim i najzapadnijim prozorom koji je gledao prema vrtu i svakog dana pomicala akvarij jedan prozor istočnije.

     Najistočniji prozor dvorca nalazio se ispod kraljevskog golubinjaka. Kraljevske golubove čuvao je vrlo mrzovoljni golubar jer ih je cijele dane grabežljivo proučavala sokolica koja je živjela u kraljevskoj šumi. Mladi kralj Ferdinand zabranio je da se sokolica ubije. Iako nije bio vješt sokolar, volio je gledati kako ove ptice lete i obrušavaju se. Sve što je golubar smio bilo je otjerati sokolicu štapom, ili joj ponuditi zamjenskog štakora, ako ga je imao pri ruci. Što se u čistom i dobro održavanom dvorcu događalo vrlo, vrlo rijetko.

     Sokolica je svakog jutra provjeravala stanje u golubinjaku. Pažljivo bi izbrojala golubove i odabrala one najmanje i najnespretnije. Odlučila bi se za plijen i zatim pričekala da golubar okrene leđa. Golubar bi je gotovo uvijek čuo na vrijeme, pa tako i onog nesretnog jutra kad se akvarij s našom ribicom našao točno ispod golubinjaka. Golubar je tresnuo sokolicu štapom i ona je načas izgubila visinu. Našla se točno u ravnini s Blup i procijenila ovaj novi plijen. Iako je bila manja i od goluba i od štakora, naša se ribica prilično ugojila pod Petrinom paskom, a sokolica je imala puno gnijezdo gladnih goluždravih ptića. Zato je prilagodila visinu, sletila na prozor, preciznom kandžom zgrabila nesretnu Blup i odletjela s njom. Mala se Petra vratila u sobu da popuni satnu tablicu točno na vrijeme da ugleda kako sokolica s ribicom nestaje u smjeru šume.

     Petra je vikala i plakala i preklinjala pticu da se vrati. To se, naravno, nije dogodilo. Kad se umorila od toga, počela se pitati što će reći kralj Ferdinand i kako će je kazniti. Nikad nije bila u kraljevskim tamnicama, ali čula je svakakve priče. Do kraja dana toliko je uplašila samu sebe da je počela planirati bijeg. Naposlijetku se sabrala i strogo si rekla: "Ne! Neću bježati! Ako već moram otići, ići ću u potragu. Pronaći ću svoju ribicu i vratiti se s posljednjim izvještajem za kralja Ferdinanda. Tko zna, možda je ribica doista bila čarobna, možda je nekako preživjela."

     Petra se spremila, spakirala svoju bilježnicu s opažanjima, malo odjeće i hrane, obula najčvršće cipele koje je posjedovala i otputila se u smjeru u kojem je odletjela sokolica. Na svom krevetu ostavila je kratku poruku roditeljima da znaju što se dogodilo i zamolila ih da poruče kralju da će ona, njihova Petra, učiniti sve što može kako bi se iskupila.

     Bilo je već kasno kad je Petra krenula. Noć je stigla još prije nego je ušla u kraljevske šume oko dvorca. Iako se bojala putovati šumom po mraku, još se više bojala kraljeve kazne. Zato je hrabro stisnula zube i polako krenula mračnim puteljkom. Hodala je cijele noći prije nego se usudila prvi put odmoriti. Onda je nastavila razumnijim tempom, držala se malih puteljaka i sakrivala kad god bi čula ljude. Nakon nekoliko dana gotovo se potpuno prestala bojati.

Missouri Pine Oak Woodlands

     Jadna je ribica poživjela vrlo kratko u sokoličinim kandžama. Nakratko je imala najspektakularniji pogled u životu, ali, na svu sreću, nije vidjela tri otvorena ždrijela koja su čekala na kraju puta. Sokolići su se potukli oko ribice i na kraju je silom prilika, ne baš pravedno, razdijelili. Najmanji sokolić, onaj slijeva, dobio je samo komadić leđa s dvije pjege. Kako su sokolići rasli i dobivali sve više perja, pokazalo se da onaj mali slijeva ima dvije neobične točke na leđima. Braća su ga počela nemilosrdno kljucati, a majka je vrlo rijetko bila u blizini da ih spriječi.

     Jednog dana, kad se majka dugo nije vratila i kad su jako ogladnjeli, sokolići su iskljucali brata tako jako da su ga izgurali iz gnijezda. Jadni je sokolić padao kroz granje pokušavajući mahati svojim slabašnim krilima, ali uspio je samo neznatno ublažiti grozni pad. Bespomoćno je ležao ispod drveta i očajnički mahao slomljenim krilom sve dok se nije otkotrljao nizbrdo i završio gotovo usred puteljka kroz šumu. Tamo je iscrpljeno drhtao sve dok nije naišlo neko nepoznato, ogromno biće i nadvilo se nad njega.

     To je biće, stjecajem sretnih okolnosti, bila Petra. Danima se probijala kroz šumu u prilično točnom smjeru i počela se već sasvim dobro snalaziti. Više se nije bojala baš svih zvukova, držala se dovoljno blizu potoka da uvijek ima vode ako ožedni i korisno je upotrijebila znanje o jestivim šumskim plodovima kojim su je roditelji gnjavili većinu života. Zamišljeno je stajala nad izgubljenim ptićem i borila se između gladi i nježnosti prema bespomoćnom stvorenju. Na veliku sreću sokolićevu, to je trajalo dovoljno dugo da primijeti dvije točke na njegovim leđima.

     Petra se sjetila svoje nesretne ribice i odlučila uzeti sokolića pod svoje. Uredila mu je gnjezdašce u najplićem džepu svog kaputa i započela novi dnevnik ponašanja u svojoj bilježnici. Svakog je dana zapisivala što sokolić radi, koliko je i što pojeo i kako napreduje. Mali je sokol isprva bio previše iscrpljen i uplašen da radi bilo što osim ležanja i drhtanja, pogotovo kad je novi odnos započeo bolnim namještanjem krila. Ipak, s vremenom, sokolić je shvatio da te ogromne ruke najčešće donose hranu i vodu, a ponekad i malo maženja. Kako je sjećanje na bol blijedilo, i kako se činilo da se njegova majka ne vraća po njega, sokolić se sve više vezao uz svoju mladu spasiteljicu i uskoro više nije mogao zamisliti život bez nje.

     Petra je strogo shvaćala svoje dužnosti sokolove skrbnice pa se pobrinula da ga nauči svemu što bi jedan sokol morao znati. Kad joj se učinilo da mu je krilo zaraslo, počela ga je puštati da pada iz podignute ruke u spuštenu sve dok snažni zamasi nisu zamijenili plahe. Kad bi opazila šumskog miša, pustila bi ga iz džepa da ga sam pokuša uloviti. Kad bi kliknuo, pokušala bi mu uzvratiti što je bolje mogla. S vremenom se toliko izvještila u sokolskom kliktanju da bi ponekad prizvala nepoznatog sokola. Prvi put kad se to dogodilo, njezin je sokolić brzo sakrio glavicu u njezin džep i skutrio se. To je Petru toliko razniježilo da je zaboravila sva pravila znanstvene objektivnosti i dala mu ime. "Zvat ću te Točkica," tiho je zatepala u smjeru džepa i pogladila sokolića jednim prstom po glavi.

     Sokol je rastao i rastao sve dok nije prerastao Petrin džep. Preselio se na njeno rame i preuzeo dužnosti vjernog čuvara. Pažljivo je pregledavao okolinu, upozoravao na opasnost i povremeno uhvatio zeca za večeru. Petra je također rasla lutajući kraljevskim šumama. S vremenom je prerasla i kaput i cipele,  i gotovo zaboravila kako je završila ondje i što pokušava učiniti. Noću bi se sklupčala u podnožju nekog drveta i gladila Točkicu po vratu, pitajući se što točno radi u ovoj šumi i kako je život prije izgledao.

     Jednoga dana, Petra je izvukla svoju staru bilježnicu i s čuđenjem, kao da čita riječi stranca, čitala davne bilješke. Listajući unatrag, prije beskrajnih unosa o sokolu i ribici, pronašla je detalje zabilješke o životu na dvoru. Rasporede u kuhinji, imena slugu, popise najpoželjnijih kućnih ljubimaca, karte za brzo snalaženje u labirintima i mnoge, mnoge bilješke o ljubaznom kralju Ferdinandu i njegovim zavidnim jahačkim sposobnostima. Sjetila se kako nije htio ubiti ribicu iako je sumnjao da truje dragocjenu ružu, i kako nije dao da se ubije sokolica koja je svakodnevno vrebala kraljevske golubove pismonoše. S odraslim razumom pitala se čega se toliko bojala kao dijete. Prsti su joj, kao godinama prije, mehanički prelazili preko dvije točke na sokolovim leđima, i tek joj je ovaj put sinula veličanstvena misao. Izgubila je ribicu s dvije točkice. Ako se vrati kralju i ponudi mu sokola s dvije točkice kao nadoknadu, sigurno će je primiti natrag na dvor! Možda će je čak pohvaliti za predanost. Na Točkicu će dobro paziti kraljevski sokolari i sigurno će dopustiti Petri da je posjećuje. Tako bi Petra mogla ponovno vidjeti svoje roditelje i živjeti s drugim ljudima.

     Sviđao joj se ovaj plan, ali Petru je život u šumi učinio vrlo opreznom pa je odlučila pričekati još nekoliko dana i dobro promisliti. No jednom kad je pomislila da bi se mogla vratiti, sve je više i više čeznula za svojim roditeljima i drugim ljudskim bićima, koja je godinama izbjegavala. Naposlijetku više nije mogla izdržati. Pripremila se najbolje što je mogla, isplela je veliku pletenicu od svoje duge, neoprane i zapetljane kose, očetkala blato s ostataka odjeće i umila lice u potoku. Zatim je pozvala Točkicu da se smjesti na njeno rame i polako mu objasnila što točno planira učiniti. Sokol nije razumio ni riječi, ali je osjetio Petrinu nesigurnost i protrljao glavom njeno uho u znak potpore. Utješena, Petra se zaputila na daleki put kroz šumu da pronađe kraljevski dvorac.


https://www.walldevil.com/castle-beyond-the-labyrinth-garden-wallpaper-546558/
Castle Beyond the Labyrinth Garden


     Pred kraljevskom kapijom iznenadila se koliko joj se dvorac čini manjim. Još uvijek je to bio ogroman dvorac, naravno, i još uvijek joj je trebala cijela vječnost da prođe kroz glavni vrt i između svih labirinata i dođe do samog ulaza, ali nekako se više nije činio tako zastrašujućim. Kraljevska ju je straža sumnjičavo ispitala na glavnom ulazu. Petra je pokazala sokola i rekla da donosi dar kralju Ferdinandu. Svi su znali koliko kralj voli sokole pa su je propustili bez daljnjih pitanja. Iako joj se činilo da prepoznaje neka lica, sada starija i deblja, Petra nije nikog oslovila ni pitala sjećaju li se nje. Ipak je ona bila samo jedno od bezbrojne djece služinčadi koja je živjela u dvoru. Također je, živeći u šumi, zaboravila da ljudi ponekad razgovaraju o nebitnim stvarima i da obnavljaju povezanost pričama o prošlosti.

     Petra se cijelim putem nijednom nije osvrnula pa nije primijetila da svi prolaznici, sluge i stražari zure za njom. Polako se, na pristojnoj udaljenosti, stvarala povorka koja ju je znatiželjno pratila kroz dvorac. Petra nije znala da je u šumi izrasla u pravu ljepoticu, čvrstih mišića i smirenog, strpljivog držanja. Odjevena u nešto što je izgledalo poput starih krpa, bosa i prljave kose, bila je neočekivano lijep prizor. Uspravni i budni sokol na ramenu samo je pridonosio dojmu.

     U glavnoj kraljevskoj dvorani za primanja ljudi su se razmicali pred njom pa se Petra našla pred kraljem Ferdinandom puno prije nego što je očekivala. Zastala je, odjednom nesigurna, i pokušala se sjetiti kako se treba obratiti kralju. "Vaše veličanstvo," naposlijetku je promucala i malo se naklonila.

     Kralj Ferdinand sjedio je na kraljevskom prijestolju širom otvorenih kraljevskih usta. Tek kad se meštar ceremonije, i sam s malim zakašnjenjem, tiho i značajno nakašljao, kralj se prenuo i uzvratio ceremonijalnim odgovorom: "Priđi, vjerni podaniče, i iznesi svoju molbu. Slušamo te."

     Petra se uspravila, duboko udahnula i predstavila se. Opisala je kako je prije mnogo godina izgubila jednu od kraljevskih ribica i kako se dala u potragu, kako nije uspjela pronaći ribicu u šumi, ali je naišla na izgubljenog sokolića i brinula se za njega. Dvor je slušao s potpunom pažnjom i uzdisao na pravim mjestima. Naposlijetku, Petra pokaže kralju sokolova leđa i podsjeti ga na točkice na leđima izgubljene ribice, te skrušeno zamoli kralja da prihvati njenog sokola kao odštetu za izgubljenu ribicu, oprosti joj njene propuste u brizi za ribicu i dopusti joj da se vrati u dvorac k svojim roditeljima.

     Netko je u pravom trenutku otrčao u kuhinju po Petrine roditelje jer su se pojavili baš na kraju ove priče. S mnogo uzvika i suza, i unatoč sokolovom oštrom i sumnjičavom kljunu,  zagrlili su svoju izgubljenu kćer i obasuli je poljupcima. Točkici se učinilo da Petra odobrava ovaj napad pa se privremeno preselio na vrh njene glave. Petrin otac, sada već drugi glavni kuhar u dvorcu, u suzama je opisivao kako su je tjednima i mjesecima tražili po šumi, uz pomoć svih kraljevskih stražara, slugu i lovaca, sve dok svi nisu bili uvjereni da su je pojele divlje zvijeri. Petra se s krivnjom prisjetila kako se skrivala po deblima i krošnjama, a jednom čak i potoku, jer je bila uvjerena da je dolaze baciti u tamnicu. To je odlučila prešutjeti pa je samo bez riječi zagrlila roditelje i zaplakala s njima.

     Kralju Ferdinandu također su izbile suze na oči, no to na sreću nitko nije primijetio jer su svi gledali dirljiv prizor koji se odvijao pred prijestoljem. Kralja je godinama mučila krivnja zbog djevojčice Petre. Zar je bio toliko neumoljiv vladar da je dijete mislilo da mora pobjeći kad je izgubilo običnu ribicu? S godinama ga je krivnja mučila sve više i više, sve dok naposlijetku nije odlučio postati najbolji kralj na svijetu. To mu je zapravo prilično dobro išlo, izgradio je toliko škola i bolnica i skloništa za nezbrinutu djecu da ga je cijelo kraljevstvo hvalilo, a i mnoga susjedna. Postao je poznat kao prosvijećeni  vladar koji se za podanike brine kao da su najveće blago. Slušao je njihove molbe, uvažavao žalbe i sveo poreze na najmanju moguću mjeru.

     Susjedni su se kraljevi tome podsmjehivali sve dok nisu primijetili da kraljevstvo pod takvom paskom jednostavno cvate. Jednom su se čak potajno sastali da rasprave treba li preventivno napasti Ferdinanda, prije negoli postane premoćan. Nakon mnogo rasprave, došli su do dva zaključka. Prvo, Ferdinand nikad neće prvi napasti, time bi ugrozio svoje podanike. Drugo, ako oni prvi napadnu, postoji velika vjerojatnost da će njihovi podanici napustiti svoje redove i pridružiti se kralju koji je na glasu kao milosrdan, razuman i skroman. Zato su se u miru razišli i pokušali potajno primijeniti neke Ferdinandove metode u vlastitim kraljevstvima. Činilo se da im dosta dobro ide, iako su radili s pogrešnim motivima.

     Kralj Ferdinand stigao je razmisliti o svemu dok se u dvorani sve više ljudi pridruživalo obiteljskom slavlju. Naposlijetku je podigao kraljevsku ruku i u dvorani je zavladao muk. Ustao je s prijestolja i dostojanstveno se spustio stepenicama, te stao pred Petru. Iako je često mislio na djevojčicu, jedva se sjećao njezinog lica. Sad, kad je stajala pred njim potpuno odrasla, činilo mu se da prepoznaje oči i bradu, kao i onaj čuperak kose iznad desne obrve koji je uvijek zavijao nalijevo. Kralj je pročistio grlo i biranim izrazima prihvatio sokola na dar. Ispružio je ruku, a Petra je polako skinula Točkicu s glave i postavila je na kraljevsku podlakticu. Sokol je potpuno mirno, iako s velikim čuđenjem, odmjerio kralja pogledom. Kralj je s jednakim čuđenjem odmjerio sokola. Jedna je kandža prošla ravno kroz šav na rukavu i ogrebala kraljevsku ruku do plave krvi, ali kralj to uopće nije primijetio.

     "Prosuđujemo," rekao je svečano, "da se ovako veličanstven dar mora podijeliti s donosiocem." Petra se na tren uplašila jer je pomislila da kralj želi pojesti sokola, ali on je odmah nastavio: "Zato odlučujemo da ćemo podijeliti ovu životinju, kao i sve Naše posjede, Našu krunu, i Naš život, s ovom vjernom podanicom koja je svojom službom, ne znajući, donijela mnoga dobra Našem kraljevstvu. Naravno," dodao je, "ako ona na to pristaje?"

     Petra je s potpunim nerazumijevanjem zurila u kralja sve dok se meštar ceremonije nije stvorio kraj jednog njenog uha i šapnuo joj da ju je kralj Ferdinand upravo zaprosio i da bi sad trebala odgovoriti, po mogućnosti potvrdno. Petra je pocrvenjela do korijena prljave kose, što se na umivenom licu jasno vidjelo. Kralj se Ferdinand nasmiješio, a Petra mu je uzvratila. Ispružila je ruku i na nju je poslušno skočio sokol, praćen klicanjem cijele dvorane. Petrino tiho popratno Da čuo je samo kralj Ferdinand, ali samo ga je on i trebao čuti.

The Wedding of King Arthur and Queen Guinevere

     Priređeno je slavlje koje je trajalo punih mjesec dana. Podanici su bili spremni voljeti svoju novu kraljicu. Iako je bila samo kćer dvorskog kuhara, odlučili su vjerovati da je u šumi prošla kroz neku magičnu preobrazbu i izmišljali su upravo fantastične priče o njenim dogodovštinama. Susjedni su kraljevi bili vrlo zadovoljni ovim padom u Ferdinandovom statusu. Zaključili su da se doista ne moraju brinuti zbog kralja koji se toliko ponizio da je oženio kćer svog sluge, i to zbog jednog običnog sokola. To samo pokazuje da susjedni kraljevi uopće nisu shvatili cijelu priču, ali barem su se riješili nepotrebnog straha od izmišljene prijetnje.

     Kraljica Petra naviknula se biti na otvorenom pa je sa svojim mužem svakog dana šetala velikim vrtom i lutala labirintima. Najčešće su išli do Ružinog labirinta, čije se ime nije promijenilo iako se središnji grm ruža odavno osušio. Ali ostale su četiri središnje fontane, svaka s po šest ribica u bazenu, koje su održavali marljivi vrtlari. Kralj se Ferdinand potajno sramio svojih besmislenih mladenačkih teorija koje su dovele do tako neočekivanih posljedica, ali nije se mogao žaliti na same posljedice. Podanici su ga voljeli i klicali mu iako nije imao čarobnu ružu u zapučku, a njegova je kraljica bila divnija nego što se ikad usudio nadati dok je pregledavao bezbrojne portrete ukočenih princeza. Zato je sa smješkom gledao ribice koje su plivale u fontani i Točkicu koji se smjestio na jedan kameni list i pratio ih pogledom.

     Sokol je osjećao duboku odbojnost prema ribama i nikad nijednu nije pokušao pojesti, ali volio ih je promatrati kako blistaju na suncu. Pod budnim sokolovim okom, onim koje nije pratilo ribice, kralj i kraljica smjestili bi se u mekanu travu pokraj fontana, kralj bi položio glavu u kraljičino krilo i pažljivo slušao dok je ona čitala svoje stare zabilješke o ponašanju ribice s dvije točkice na leđima. Dok su prešli na bilješke o sokolu s dvije točkice na leđima, novi ružin grm koji su posadili u središtu labirinta već je imao dvanaest pupoljaka i tri rascvjetane ruže. Plip, Plap, Plop, Plup, Plep i Bup, ribice u sjevernoj fontani, već su osjetile lagano zahlađenje u vodama svog doma i s olakšanjem počele planirati gnijezda za novu sezonu.


utorak, 22. siječnja 2013.

Priča o čarobnjaku



     Jednom davno, u nekoj dalekoj zemlji, živio je veliki čarobnjak. Kao svaki pravi čarobnjak, živio je u visokoj, mračnoj kuli koju je okruživao veliki vrt i opasivao visoki, mračni zid. Ovaj se čarobnjak ponosio svojom kulom i svojim vrtom, ponosio se visinom svoga zida i slavom svog imena. U sedam kraljevstava ljudi su drhtali na spomen njegovog imena! A ponosio se ovaj čarobnjak i svojom djevojkom, ljepoticom koju je, kao svaki pošteni čarobnjak, držao zatočenom u svojoj kuli.

     Ova je djevojka doista bila neuobičajeno lijepa, i čarobnjak se s pravom ponosio njome. Imala je dugu valovitu kosu, crnu poput gavranova krila, tamne oči koje su blistale kad bi se naljutila i prćasti mali nos zbog kojeg je uvijek izgledala kao da njime para oblake. Također je imala i vrlo tvrdoglavu bradu, ali čarobnjaku je nos definitivno bio najdraži.

     Čarobnjakova je djevojka bila vrlo zadovoljna svojim statusom u društvu. Imala je najbolji pogled u sedam kraljevstava, šetala je najljepšim vrtom i uživala sve povlastice čarobnjakove djevojke. U strogom smislu, zapravo, nije ni bila baš zatočena. Zato bi svakog nadobudnog mladog viteza ili princa, koji bi si umislio da treba spasiti djevu u nevolji, hladno otpravila.

     Nekolicina joj junaka nije povjerovala. Ovi su mladi junaci bili uvjereni da ih je djeva otjerala iz straha i pod prisilom, te bi potajno u noći preskočili visoke mračne zidine i pokušali ponovno. Njih je čarobnjak pretvorio u piliće i zatvorio u svoj kokošinjac. Bio je to prostran i ugodan kokošinjac, ali pilići su živjeli u stalnom strahu pred tiranski raspoloženim pijetlom. Koji je oduvijek bio samo pijetao.

     Tako je čarobnjak živio sretno i zadovoljno u svojoj visokoj, mračnoj kuli sa svojom lijepom djevojkom i lijepim vrtom. Ipak, kao svakog pravog čarobnjaka, mučila ga je jedna briga. Prije ili kasnije, neki će mladi junak ponovno preskočiti njegove zidine i pokušati ga ubiti. Čak ako se to nikad ne dogodi, prije ili kasnije, umrijet će od starosti.

     Svi su čarobnjaci pokušavali izbjeći ovu sudbinu. Najpopularniji način bio je da svoju smrt sakriju u zlatnu iglu, a iglu u jaje, da jaje zatim stave u okovanu kutiju, da zaključaju tu kutiju sa sedam ključeva i sakriju je na vrh najvišeg stabla u najmračnijoj šumi koju mogu pronaći. Naš je čarobnjak znao sve priče i znao je točno koliko su puta svi takvi pokušaji propali. Osobno je poznavao petoricu čarobnjaka koji su se hvalili da su nepobjedivi, a onda bi ih porazio neki sretni pametnjaković, najmlađi sin nekog beznačajnog kralja. Osobno, nije htio toliko riskirati i sakriti svoju smrt na neko daleko mjesto. Također nije volio jaja, što je bila logična posljedica stanja u njegovom kokošinjcu.

     I tako je naš čarobnjak dugo razmišljao, i nakon dugog vremena domislio se lukavom rješenju. Bilo je toliko lukavo da je protrljao ruke i triput huknuo, a onda se tek bacio na posao. Uzeo je ogledalo i odabrao najdeblju i najdulju trepavicu koju je mogao pronaći. Iščupao ju je i u nju sakrio svoju smrt. Zatim je uzeo lijepi mali dijamant i u njemu izbušio sićušnu rupicu. Unutra je stavio začaranu trepavicu, te umetnuo dijamant u zlatnu ogrlicu i poklonio je svojoj djevojci, tako da mu uvijek bude na oku. Bio je vrlo zadovoljan ovim rješenjem i uvijek se veselo smijuckao kad bi vidio ogrlicu oko djevojčinog vrata. A djevojka je bila ponosna što poput neke kraljevne nosi dijamante i još je više dizala svoj prćasti nosić. 

https://fencingwithink.wordpress.com/tag/knight/
Knight

     Jednog lijepog ljetnog popodneva, dok je čarobnjak u dubokoj šumi brao mahovinu za svoje čarobnjačke potrebe, napokon se dogodilo neizbježno. Do visokih, mračnih vrata u visokom, mračnom zidu dolutao je lijepi mladi vitez. Bio je visok, plavokos, širokih ramena i smiješio se neodoljim nakrivljenim osmijehom osobe koja osmijehom uvijek dobije sve što poželi. Čim ga je kroz skriveni prozor ugledala djevojka, zaboravila je i svoj status i svoje dijamante i našeg čarobnjaka. Dotrčala je do vrata i otvorila ih, te pustila viteza u vrt.

     Vitezu je bio dovoljan jedan pogled na djevojčine crne oči i prćasti nos da se počne zaklinjati u vječnu ljubav i prijetiti oružjem svakome tko bi se usudio ispriječiti između njih. Djevojka je cvala, napola već spremna pobjeći, ali onda se sjetila čarobnjaka. Upozorila je mladog viteza u čijem je dvorištu. Vitez se na tren smeo na spomen imena kojeg su se plašili svi ljudi u sedam kraljevstava, ali onda je izvukao svoj mač i demonstrirao svoju vještinu. Bacio je jabuku u zrak i, prije nego što je pala na tlo, rasijekao je u dvanaest jednakih dijelova. Čarobnjakova se djevojka pred ovakvom vještinom jednostavno rastopila, te je bez daljnjih pitanja pokupila nekoliko stvari i sjela na konja iza svog viteza. Uputili su se prema jugu što su brže mogli. Nadali su se da će daleko odmaknuti prije nego što se čarobnjak vrati, i još dalje prije nego shvati što se dogodilo.

     Naš se nesretni čarobnjak dugo zadržao u šumi, a još dulje u povratku. Uspio je triput ugaziti u mali potok dok je izbjegavao trnovite kupine pa je bio vrlo blatan, vrlo umoran i vrlo ljut. I stoga je po povratku u svoju divnu, čistu kulu krenuo ravno prema kadi, a onda u krevet. Spavao je snom izmorenog putnika i probudio se bolnih mišića. Dok se tako mrzovoljno motao naokolo, kuhao kavu i provjeravao mahovinu koju je nabrao prethodnog dana, njegova djevojka i njezin vitez odnosili su njegovu smrt sve dalje i dalje. Tek negdje iza podneva, čarobnjak se konačno zapitao gdje je njegova ljepotica. Pretražio je cijelu kulu i vrt, ali nije ju pronašao. Naposljetku je otišao do kokošinjca i odabrao najstarijeg pilića. Vratio je nekadašnjeg junaka u početni oblik i dobrostivo mu obećao slobodu ako mu ispriča što se dogodilo prethodnog dana.

     Junaku je trebalo neko vrijeme da se prisjeti kako se govori, i još neko vrijeme da protumači ono što je vidio kao pilić. Naposljetku je rekao: "Stranac! I konj! Otišli zajedno! Fina jabuka!"

     Čarobnjak je zbunjeno zaključio da ga je djevojka napustila zbog stranca s finom jabukom, ali nije mogao shvatiti zašto. Bilo im je lijepo zajedno, imali su vrt pun ukusnog voća, uključujući i jabuke, a on osobno nikad nije dopustio da njegovoj djevojci nešto nedostaje. Ne poput nekih njegovih kolega, koji bi svoje djevojke zaključali u sobičke na vrhu kule i plašili pričama o zmajevima. On se uvijek mogao dogovoriti sa svojom ljepoticom. Čak joj je dao ogrlicu u kojoj je bila sakrivena njegova...

     E, tu je čarobnjak skočio kao da ga je ugrizla zmija i trkom se vratio u kulu. Pretražio ju je od temelja do vrha, ali nije mogao pronaći ogrlicu. Na brzinu je osedlao svog najboljeg konja i smjesta se dao u potjeru.

    Iako su djevojka i njezin vitez u međuvremenu daleko odmaknuli, čarobnjak ih je još uvijek mogao sustići. Njegov je konj bio začaran, a vitezov je nosio dva putnika. I zato se djevojka svako malo obazirala preko ramena i zabrinuto proučavala nebo na sjeveru. Prošlo je puno više vremena nego što se usudila nadati, ali naposlijetku je primijetila nedvosmislene znakove: veliku masu crnih oblaka koja se približavala puno brže nego što je vjetar puhao, mnoštvo vrana koje su letjele prema njima i kreštale u isti glas, muklu tutnjavu kao da cijele vojske idu na njih.

     Djevojka je posegnula u svoj lijevi rukav i izvukla čarobnjakovu maramicu. Bacila ju je preko lijevog ramena i iza njih se odmah stvorila široka vatrena rijeka. Plamenovi su se dizali gotovo tri metra u zrak, a svo je okolno bilje i mnogo nesretnih kukaca u trenu spaljeno. Čarobnjak je s vremenom dojahao do rijeke i zapanjeno zaustavio svog čarobnog konja.

     "Uzela mi je maramicu!" shvatio je snuždeno. Odlučno je okrenuo konja i vratio se nekih sto metara, a onda se zaletio i preskočio plamenu rijeku u jednom elegantnom pokretu. Konj je zadovoljno zarzao na drugoj strani, kao da mu je nedostajalo tjelovježbe, a naš se čarobnjak na to malo čak nasmijao. Onda se zamislio, pa je opet okrenuo konja i vratio se do obale rijeke. Sjahao je, posegnuo i podigao svoju maramicu s tla.

    "Opasno je ovo ostavljati da samo tako leži naokolo," pomislio je s dubokim neodobravanjem. Plamena je rijeka nestala istog trena i za sobom ostavila samo široki pojas pepela. Čarobnjak je krenuo dalje, sa sve većim i većim razočaranjem u srcu.

     Njegova je ljepotica čvrsto stezala svog viteza rukama oko pasa i svako se malo obazirala da vidi što se događa iza njih. Tako je primijetila da su se tamni oblaci opet pokrenuli, kao i jata vrana, i da se opet čuje zvuk kao da ih progone vojske. Posegnula je u svoj desni rukav i izvukla čarobnjakov češalj. Bacila ga je preko desnog ramena u duboku travu i u istom trenu iza njihovih leđa nikne gusta i visoka šuma, potpuno neprohodna, puna sjena i trnja i prijetećih šumova. Zadovoljno je opet pogledala prema naprijed, uvjerena da će šuma usporiti čarobnjaka. 

Through the Dense Forest

     Čarobnjak se ubrzo našao na rubu šume koju nije prepoznao i zbunjeno se zagledao u nju. "Ukrala mi je češalj!" shvatio je naposlijetku. "Pa ovo je nečuveno!"

     Okrenuo je svog čarobnog konja i vratio se nekih petsto metara po stazi. Zatim se zaletio i u jednom vrlo, vrlo dugom i elegantnom skoku preskočio cijelu šumu. Na drugom je kraju njegov konj dvaput zarzao u znak odobravanja, a čarobnjak ga je pogladio po svilenkastom vratu. Zatim je sjahao, sagnuo se i podigao svoj češalj iz trave.

     "Sramota!" odmahivao je glavom. "Tako ostavljati opasne magične predmete po putu!" Onda je ponovno uzjahao konja i nastavio potjeru.

     Kad se djevojka sljedeći put okrenula, neugodno se iznenadila. Tamni oblaci. Vrane. Tutnjava. Pokušala je natjerati svog viteza da ubrza, ali njihov je preopterećeni konj već neko vrijeme davao sve od sebe. Potajno je stvarno mrzio vrane. Daleko ispred, djevojka je mogla vidjeti obalu i svjetlucanje mora. Ona i njen vitez nadali su se da će se ukrcati na neki brod i nestati u nekoj dalekoj zemlji, negdje gdje ih čarobnjak nikada neće tražiti. Ali činilo se da neće uspjeti čak ni dosegnuti obalu.

     Djevojka je sa strahom pretražila svu svoju odjeću, ali više  nije pronašla ništa što je pripadalo čarobnjaku. Onda se sjetila dijamantne ogrlice koju je još uvijek nosila oko vrata. Na tren je oklijevala, ali onda je otkopčala kopču i bacila ogrlicu daleko iza sebe.

   "Možda samo to želi," pomislila je. "Možda će me sad pustiti da pobjegnem." Na njezino iznenađenje, ogrlica je ostala ogrlica. Samo je ležala na putu i smireno blistala na suncu. Djevojka je zagnjurila lice u leđa svog viteza i još ga malo čvršće stisnula, sa strahom čekajući što će se dogoditi.

     Čarobnjak se sve više i više približavao. Sad mu se već činilo da vidi u daljini jednog usamljenog konja i njegove putnike. Zato je još malo potjerao svog čarobnog konja i dao se u trk. I stvarno, nepoznati je konj postajao sve veći i veći i na njemu su se jasno vidjele dvije prilike, dvije glave, jedna plava i jedna s dugom, crnom kosom, poput gavranovog krila...

     Čarobnjak je bio tako uzbuđen da nije gledao kuda jaše i uopće nije primijetio dijamantnu ogrlicu na putu. Njegov je čarobni konj u punom galopu pregazio dragocjeni dijamant.

     Dijamanti su u pravilu vrlo čvrsti i teško ih je uništiti. Ali ovo je bio čarobni konj, a čarobni su konji potkovani čarobnim potkovama. S dijamantnim čavlima. Tako da se najdragocjeniji dijamant našeg čarobnjaka pod kopitima njegovog konja i pod zapanjujuće nesretnim kutem udara raspao u milijun blistavih komadića.

     Čarobnjak je pao s konja kao da ga je srušila nevidljiva ruka i dobro je tresnuo na tvrdo tlo. Osjećao se kao da ga je po glavi udarilo pedeset začaranih čekića i bio je potpuno dezorijentiran. Dok je konačno došao k sebi, i djevojka i njezin vitez i njihov konj zadovoljno su plovili morem prema nepoznatim i dalekim obalama.

     Kao što možda znate, nije baš lako smrskati trepavicu. Nije ni dijamant, ali trepavica je posebno izazovna, a ova je, uz to, bila i začarana. Tako da nije bila uništena u dijamantnom sudaru, nego samo dobro udarena. Kopito čarobnjakovog konja odbacilo ju je visoko u zrak kojim su puhali vjetrovi koji su tjerali tamne oblake, i dogodilo se da ju je progutala jedna izrazito kreštava vrana.

     Nakon mnogo vremena, naš se čarobnjak uspio pridignuti. Polako, drhtavom se rukom pridržavajući za svilenkasti vrat svog čarobnog konja, krenuo je natrag da otkrije što se dogodilo. Tako je pronašao razmrskane ostatke dijamantne ogrlice. Na trenutak se strahovito uplašio, a onda je shvatio da je još uvijek živ i da je njegova začarana trepavica očigledno preživjela ovu nesreću. Zato se bacio na tlo i proveo nekoliko sati u uzaludnoj potrazi. Na brzinu je rastjerao oblake i vrane da bolje vidi, ali naposljetku se spustio mrak, a naš je čarobnjak odustao, sjeo na pete i pitao se što da sad učini. Njegova je ljepotica sad već daleko, a njegova je smrt sakrivena u izgubljenoj trepavici. Tupo je zurio u tlo ispred sebe, obuzet mračnim i tužnim mislima, i tako je ostao sve dok njegov zabrinuti konj nije zaključio da je toga bilo dosta, te ga znakovito polizao po lijevom uhu.

     Čarobnjak je naposljetku duboko uzdahnuo i zaključio da ne može baš mnogo toga učiniti. Njegova ga je djevojka napustila, ali on nije imao namjeru po cijelom svijetu natjeravati nekoga tko očigledno nije više želio biti s njim. I tko ga je tako besramno okrao i razočarao. Njegova je trepavica izgubljena, i njegova smrt u njoj. Sad će morati živjeti u stalnom strahu, kao bilo koji neznatni čovjek koji nikad ne zna kad će i od čega umrijeti. To ga je stvarno deprimiralo. Naš je nesretni čarobnjak tmurno uzjahao svog konja i vratio se u svoju tamnu kulu. U njoj je besciljno provodio duge dane, očekujući brzu i besmislenu smrt.

     Vrana koja je progutala začaranu trepavicu s vremenom je snijela jaje. Tako je čarobnjakova smrt ipak završila u jajetu, ali on za to nikad nije saznao. Iz jajeta se, kad je došlo vrijeme, izlegla mala vrana koja je na vratu, malo sa strane, cijeli život umjesto perja imala dlačicu koja je neobično sličila na čarobnjakovu izgubljenu trepavicu.

     Mala je vrana pod utjecajem čarobne trepavice izrasla u neuobičajeno veliku vranu oko koje se druge vrane nikad nisu ugodno osjećale. Zato su se jedne večeri složile i zajedno je istjerale iz jata. Naša je nesretna začarana vrana bila vrlo povrijeđena zbog toga. Bila je uvjerena da bi zbog svoje veličine i snage trebala biti vođa i uzor svim drugim vranama. Uvrijeđena, odlučila je otići daleko i pronaći novo jato, neko u kojem će druge vrane znati prepoznati njezinu vrijednost. I zato se dala na put, letila je dan i noć, sve dalje i dalje, dok naposlijetku nije došla do obale nepoznatog kraljevstva i tamo ugledala nepoznato jato vrana. 

Big Crow flying upon Mount Inatwe, Alex Saurel

     Naša se vrana razveselila i krenula u prijateljski prilazak nepoznatom jatu. Jato se vrlo uznemirilo kad su vrane shvatile da im se približava neka ogromna ptica, ali prepoznale su prijateljski prilazak i zapanjeno shvatile da se radi o vrani! Bila je golema, barem pet puta veća od najveće vrane koje su se kolektivno sjećale, a ta je puno lošije letjela. I zato su se okupile i s divljenjem pratile prilazak, a naša se ponosna začarana vrana odlučila malo praviti važna.

     Ukrasila je prilazak s tri spektakularna obrušavanja koja je jato popratilo uzbuđenim kreštanjem i mahanjem krila. Zadovoljna, naša se vrana popela još malo više u nepoznato nebo da izvede još pokoje obrušavanje, kad ju je sa strane dohvatio potpuno nepoznati vjetar i odbacio je daleko preko nepoznate obale u daleki, daleki nepoznati ocean. Naša je vrana bila potpuno izgubljena. Sama i sve umornija, letjela je u nepoznatom smjeru sve dok se nije srušila u ocean. Nije prošlo puno vremena i njeno je tijelo nahranilo mnoge morske životinje, a odbačena začarana trepavica, neprobavljiva i zato nezanimljiva morskim bićima, plutala je na površini oceana, nošena valovima.

     S vremenom, naš je čarobnjak shvatio da se iščekujući smrt dosađuje kao nikad u životu. Prolazili su čitavi dani u kojima se osjećao kao da je zatočen u maloj obloj sobici tankih zidova, a zatim dani kad se osjećao kao da leti ili pada, iako je stajao na posve čvrstom tlu u svom vrtu. Bio je uvjeren da polako silazi s uma. Naposljetku je otišao u obližnje selo i dogovorio se s jednom skromnom, ugodnom staricom da mu pravi društvo u kuli.

     Starica je imala devetero djece i petnaestero unučadi, te pet praunučadi i još dvoje na putu. Sjedila je u vrtu na suncu, u naslonjaču za ljuljanje,  i plela beskrajne nizove papuča i džempera i šalova, u svim bojama, i pričala o svom životu, o svim ljudima koje je upoznala i o svemu što su njezini brojni potomci radili. A kad bi pao mrak, sjela bi uz vatru u kuli, plela nizove i nizove čarapa i pričala priče o čarobnjacima, zmajevima i kraljevima. A naš je čarobnjak slušao i čudio se. Kako je vrijeme prolazilo, upoznao je njezinu obitelj kao da je njegova vlastita, te bi ponekad u dovršene čarape ubacio pokoji zlatnik. Shvatio je da su čarobnjaci u pričama uglavnom zli i to ga je neko vrijeme mučilo. Naposljetku je oslobodio sve zatočene piliće. Poslije toga se osjećao malo bolje.

     Jednoga dana, starica je umrla, a naš je čarobnjak plakao kao dijete. Više nikoga nije primio u svoju tamnu kulu. Danju je lutao sobama i vrtom, a noću lijegao na svoj krevet, promatrajući zvijezde kroz visoki prozor.

     A kad bi ih dobro promotrio, sklopio bi oči i učinilo bi mu se kao da pluta, kao da je njegov krevet, kula, a možda i cijeli vrt, samo grumen rahle zemlje kojeg je netko bacio u more. I kojeg sad smireno, pod svjetlom nevidljivog, blagog sunca, nose nepoznati, blagi valovi.