ponedjeljak, 6. veljače 2012.

Priča o Maji i Krcktu, prvi dio

    
     Prije dvadeset i pet godina, nepoznata je osoba lupila Maju po guzi. To je bilo vrlo traumatično iskustvo, i nepotrebno samo po sebi, budući da je gotovo odmah po izlasku vrištala punim plućima. Ipak, ostalo je zapamćeno, utisnuto negdje duboko u instinktivne krugove svijesti: ne okreći im leđa.

     Maja je bila nepovjerljivo biće. Nije vjerovala roditeljima koji su tvrdili da mora prati zube ili će se razboljeti. Nije vjerovala baki koja je upozoravala da ne smije sjediti na hladnom kamenu ili će se razboljeti. Nije vjerovala učiteljima koji su tvrdili da ne smije plivati u rijeci kad pada kiša ili će se razboljeti. Maja je često bila bolesna. Kad si mlad, možeš si dopustiti da učiš isključivo iz vlastitog iskustva. To nije osobito mudra mogućnost, ali izbor postoji. Tako je Maja naučila da je pećnica doista pec, da je mala kruška u dvorištu dovoljno visoka da padom slomi ruku, te da bi prije rolanja nizbrdo bilo dobro savladati osnove kočenja. Također je naučila da nisu svi psi druželjubivi, da sva djeca nisu dobra, te da svi odrasli nisu pouzdani. Kategorije su se pomalo mijenjale kako je i sama postajala odraslom, ali Maja je bila oprezno biće. Kad učiš iz vlastitog iskustva, učiš brzo.

     Eh, sad, Maja nije znala da je po rođenju primila zaštitnika. To se dogodilo sasvim slučajno, budući da su vremena natprirodnih zaštitnika odavno nestala. Ipak, Maja je uspjela dobiti jednog od posljednjih. U trenutku kad je ispustila svoj prvi urlik, negdje na drugom kraju svijeta, u vrlo vrućoj podzemnoj špilji, na svijet je dolazio mali zmaj. To je vrlo traumatično iskustvo za svakog zmaja, jer majka zmajica mora svojim zubima probiti tvrdo jaje da bi se mlado moglo izleći. Mladi obično imaju sklopljene oči dok su u jajetu pa ne vide ogromne zube koji im se opasno približavaju. No ovaj je zmaj otvorio oči mrvicu prerano, i prvo što je ugledao bili su ogromni očnjaci koji probijaju njegov skučeni dom. Sva, baš sva bića, bez obzira na dob, znaju što znače zubi. I tako je zmajić urliknuo da se cijela špilja zatresla, uključujući i zbunjenu majku, a njegov se krik spojio s Majinim drugim krikom, onim kad ju je nepoznata osoba lupila po guzi. I tako su se njih dvoje povezali, a da nisu to ni znali.

Dragon on Egg, Hannah Forster

     Zmajić, poznat kao Krckt među drugim zmajevima, odrastao je plašeći se vlastite sjene. Trebalo mu je nevjerojatno mnogo vremena da nauči letjeti, i još više da nauči bljuvati vatru. Jedina vještina koju je odmah savladao bilo je prikrivanje. I nikad, nikad nije u potpunosti vjerovao svojoj majci. To nije bilo pošteno prema zbunjenoj zmajici, ali zmajevi ni inače nisu posebno vezani uz svoje roditelje pa se nije previše uznemiravala. Ipak, bilo je važno da joj povjeruje u jednoj stvari - nikad ne smije vjerovati ljudima. Krcktu to nije bio problem, budući da nije poznavao nijednog čovjeka, i budući da nije vjerovao nikome. I tako je zmajica mirno krenula svojim putem, sigurna da je učinila sve što je mogla za svog potomka.

     Sa dvadeset i pet godina zmajevi jedva da su veličine psa ovčara. To je Krcktu odgovalaro - živio je u strahu od dana kad će toliko narasti da se više neće moći potpuno sakriti. Jednog je srpanjskog dana vježbao prikrivanje u vrlo ljupkoj i gustoj šumi nedaleko od špilje u kojoj je rođen, kad se dogodilo nešto vrlo neobično. Pojavili su se ljudi.

     Ljudi nikad nisu zalazili u Krcktovu šumu. Štoviše, ljudi su izbjegavali cijelu dolinu otkad zmajevi znaju za sebe. No tog dana, uz zvuk roga, smijeha i na velikim konjima, ljudi su prolazili šumom i lovili. Nitko nije bio preplašen, nitko se nije zabrinuto ogledavao oko sebe, nitko nije ni baš ozbiljno lovio. A zmajevi su sakriveni u nevjerici promatrali povorku. Stari Mrzkt prvi se dosjetio odgovoru. 

     "Zaboravili su na nas!" zašaptao je niz vjetar u krošnjama. "Potpuno su zaboravili da postojimo!" 

     Zmajevi su se nervozno promeškoljili na svojim mjestima. Bi li se trebali uvrijediti ili veseliti? U njihovim je pričama čovjek uvijek izazivao nevolje, ali ne bi li ih ljudi ipak trebali pamtiti? Barem toliko da ih se boje? Barem toliko da ne zalaze u njihovu šumu?

     Krckt se nije uopće brinuo. Što se njega ticalo, što manje ljudi zna da on postoji, to bolje. Priljubio se bliže uz deblo koje ga je zakrivalo i čekao da uljezi odu. No, kad se toliko priljubio uz deblo, više nije vidio iza njega, i nije vidio ogromnog smeđeg konja kojeg je jahač potjerao dublje u hlad i koji je stražnjom nogom nagazio ravno na njegov među korijenjem vješto sakriveni rep. Krckt je urliknuo tako da se šuma zatresla, i dao krilima vjetra. Ljudi su se odjednom dosjetili da su u lovu, i strijelci su izvadili lukove i počeli ciljati vrlo veliku i bučnu pticu koja je izletjela iz šume. 

     Postoji vrlo malo oružja koje može ozlijediti zmaja, i samo jedno mjesto na zmajskoj koži koje je moguće probiti. Ukratko, lovci nisu uspjeli. Ali slijedili su Krckta sve do ruba šume gdje su ga konačno izgubili iz vida. Na nesreću, Krckt je letio na zapad, a bilo je popodne. Kad god bi se osvrnuo, vidio je prijeteću sjenu koja ga je slijedila po krošnjama, poljima i vodama, te je letio i letio sve dok nije ostao bez snage. Srušio se u potpuno nepoznatoj šumi u podnožju potpuno nepoznate planine. Tu se zavukao iza nekog kamena i prikrio što je bolje mogao, očima šibajući tamu. Nepoznata je šuma bila puna sjena.

     Maja je tog poslijepodneva bila vrlo nemirna. Bavila se uobičajenim srpanjskim poslovima - kupanjem u rijeci, sunčanjem na obali, zalijevanjem vrta. Ipak, kroz sve je uobičajene aktivnosti osjećala uznemirenost, i svako se malo trzala i pogledavala iza leđa, a tamo nije bilo nikoga. U jednom je trenutku osjetila toliko jak poriv za bijegom da je skoro izgazila svu salatu u povrtnjaku pokušavajući se skloniti s otvorenog.

     Malo se ljudi sjećalo da su ikad postojali natprirodni zaštitnici. Ali čak se ni među njima nitko nije sjećao da je zaštitni ugovor obostran. Kad se Krckt našao u opasnosti, Maja je to osjetila. Nije imala pojma što se događa, ali znala je da mora otići. Zato se ušuljala u sobicu koju je dijelila s četvero braće i pet sestara i pokupila svoju odjeću, iz smočnice je uzela malo kruha i kuhane šunke i spremila se za put. Prije nego što je sunce zašlo, neprimijećena od vrućinom omamljenih seljana, odšuljala se do ruba sela i nestala prema istoku.

     Većina istraživanja podupire teoriju da je let zmaja brži od ljudskog hoda. Iako su se Maja i Krckt u početku nalazili na gotovo suprotnim stranama svijeta, mali je zmaj u panici preletio gotovo tri četvrtine zemaljske kugle. Starijem i manje uplašenom zmaju to nikad ne bi uspjelo. Tako se Krckt našao u kraju u kojem nije poznavao nijednu životinju, drveće je vrlo neobično mirisalo, a čak su i zvijezde bile pogrešne. Kako se nije imao prema čemu orijentirati, proveo je nekoliko dana vrlo pažljivo i polako istražujući najbližu okolicu kamena iza kojeg se sakrio. Kako se Maja približavala svojom sporom, ljudskom brzinom, tako je Krckt osjetio kako ga nešto vuče dalje. Nadajući se da ga to nekim mističnim svojstvom doziva dom, odlučio je napustiti svoj kamen i krenuti, kako se pokazalo, prema Maji.

http://www.getyourguide.com/broome-l1389/broome-cable-beach-sunset-camel-tour-t26485/
Camel Train at Sunset

     Za čovjeka, Maja i nije bila previše spora. Tri ljubazna seljaka povezla su je dio puta kolima, četiri vesela konjanika naizmjence su jahali s njom, pridružila se trgovačkoj karavani kroz najopasnije predjele, a dio puta nosio ju je vrlo nevoljki magarac. Putem je Maja naučila da većina ljudi želi društvo i razgovor na putu, što ju je malo iznenadilo. Kad odrasteš u kući s četiri brata i pet sestara, misliš da je mir i tišina sve što čovjek može poželjeti. Također je naučila da zna mnogo korisnih stvari, poput kuhanja, šivanja i potkivanja, te da su ljudi na putu voljni platiti nekome da obavi te poslove umjesto njih. Čak joj se i umijeće plivanja isplatilo kad je spasila vrlo rijetko zlatno pile koje je nespretnom vlasniku ispalo ravno u bunar.


     Krckt za to vrijeme nije naučio baš mnogo toga, budući da se skrivao od svakog šušnja i izbjegavao razgovarati s nepoznatim životinjama, čak i onima koje je želio pojesti. Naučio je samo da većinu sjena uopće nije briga je li on tamo ili nije, te da su crvene bobice, koje su sličile njegovoj omiljenoj hrani iz domovine, u ovom stranom kraju pregorke i izazivaju osip na jeziku.

     Uz mnogo dobre sreće koja obično prati ispunjavanje magičnog ugovora, Maja i Krckt konačno su se sastali negdje sredinom jeseni. Bio je topao dan, rano poslijepodne, a našli su se na samom rubu šume koja je čistom snagom volje još uvijek održavala više od polovice svog lišća u zraku. Bili su potpuno sami, Maja na cesti (magarac ju je napustio dan ranije), a Krckt u šumi. Pogledali su se preko jarka uz rub ceste i istovremeno se ukočili od straha. Krckt je vidio opasno ljudsko biće, a Maja vrlo, vrlo velikog guštera s dva vrlo, vrlo oštra očnjaka. I krilima! To ju je malo iznenadilo. Prema njezinom iskustvu, gušteri nisu imali krila. I nikako nisu bili veći od njenog psa! Ali ovo je stvorenje imalo ljuskavu kožu koja se presijavala u zelenim nijansama. I žute oči. Izgledalo je kao... pa, pretežno gušter. S dimom koji je u oblačićima izlazio iz nosnica, to je bilo malo čudno. Ali gušteri se više boje ljudi nego obrnuto, to je Maja naučila onog ljeta kad ju je njezin treći brat gađao izbezumljenim malim guštericama iz vrta. Tako da se malo opustila. Ono što je stvarno bilo čudno jest da nije željela nastaviti dalje. Kao da se našla točno tamo gdje je željela biti. 

     Krckt je za to vrijeme stajao posve mirno, nadajući se da će to čudno, blijedo i djelomično dlakavo biće koje pouzdano donosi samo nevolju zaboraviti na njega i krenuti dalje. Treba napomenuti da je to strategija koja često uspijeva kod drugih životinja, tako da Krcktove nade nisu bile posve sulude. Kako je stajao posve mirno, trebalo mu je neko vrijeme da shvati kako se ni on zapravo ne želi pomaknuti. Ispustio je dug i drhtav izdah koji je skoro zapalio glog ispred njega, te pogledao to čudno biće ravno u oči. Maja se nasmiješila. Na sreću, nije pokazala zube. Krckt se malo opustio. Odjednom se sjetio grozne nevolje u kojoj se našao, sam i izgubljen u nepoznatom kraju. Na oči su mu izbile ogromne suze. Nepovjerljiva kakva je bila, Maja ipak nije mogla odoljeti suzama svog magičnog zaštitinika, te je pregazila jarak i ušla u šumu. 

     "Joj, nemoj plakati! Ššššš, sve je u redu!" tepala je prilazeći malom zmaju. Zmaj je šmrcnuo. Nekako je razumio što mu govori, iako je upotrebljavala strašno puno samoglasnika. Ali "ššššš" je priznati zmajevski umirujući zvuk pa je dopustio da mu priđe i potapša najdalji rub repa, što je bila jedina točka koju je Maja zasad bila voljna dotaknuti. Suzno ju je pogledao i rekao: "Hoću doma!" što je Maji zvučalo kao "Hćdm!", ali nekako je i ona njega razumjela i kimnula glavom. I tako je dogovorena prva primjena magičnog zaštitnog ugovora: Maja će pomoći zmaju da se vrati kući.

3 komentara: