Priča o Jabuci

Jednom davno, u nekoj dalekoj zemlji, živjela je žena koja je očekivala svoje peto dijete. Dogodilo se da su je trudovi uhvatili u rascvjetanom voćnjaku, točno ispod jabuke, koja je bila prekrivena cvjetovima od pet latica. To bi, naravno, mogla biti potpuno nevažna slučajnost, no žena je rodila dječačića koji je izgledao baš poput zrele jabuke - sjajan, crven i pomalo žut s lijeve strane. Cijelo se selo okupilo da vidi to čudo, i svi su se dugo čudili, no s vremenom su se naviknuli i vratili svojim poslovima. Svi osim dječakovih roditelja, naravno, koji se nisu mogli prestati čuditi i kojima je bilo pomalo neugodno zbog cijele stvari. Dječak je dobio ime Jabuka, ali svi su ga zvali Crveni i tako je ostalo. Rastao je i igrao se baš poput ostale seoske djece, no kad god bi učinio nešto neobično ili zločesto, otac i majka zabrinuto bi nad njim raspravljali nije li to možda zbog njegove boje. Zato se dječak trudio da nikad ne čini ništa neobično, ništa zločesto, da bude gotovo nevidljiv, tako da ga nikad ne primijete i ne raspravljaju o njemu.

Jednoga dana, kad je Crveni već imao devet godina, kroz selo je prolazio kralj. Ugledao je malog crvenog dječaka kako se igra u dvorištu s braćom i sestrama i oduševio se. Kralj je volio neobične i rijetke stvari, i skupljao je sve što mu se činilo zanimljivim, tako da je odmah iskočio iz kočije i pokucao na trošna vrata. Predstavio se dječakovim roditeljima i ponudio da preuzme Crvenog i povede ga na kraljevski dvor. Obećao je da će dječak imati najbolje obrazovanje i svijetlu budućnost na dvoru. Roditelji su zbunjeno saslušali kralja, ne znajući što da misle o svemu. Naposljetku su pozvali Crvenog i pitali ga bi li želio živjeti na kraljevskom dvoru. Baš u tom trenutku, mala je princeza Tilija zaključila da joj je dosta čekanja, te je ispružila glavu s rumenim obraščićima kroz prozor kočije i viknula tati da želi ići kući. Čim je Crveni vidio malu princezu i njezine obraščiće, zaljubio se preko ušiju. Također je i pocrvenio, ali to se vidjelo samo malo, s lijeve strane. I tako je, kad ga je kralj ljubazno pozvao da pođe s njima, dječak samo kimnuo glavom, bez riječi. Roditeljima je, ruku na srce, laknulo. Nije bilo lako imati neobično dijete u kući. Za nekoliko godina, kad budu zaboravili koliko im je sin doista crven, čak će se početi hvaliti da imaju dijete na kraljevskom dvoru, i to će im mnogo više odgovarati.

Crveni je sjeo u kočiju nasuprot princeze Tilije i kralja pa su se zaputili prema dvoru. Kralj ga je cijelo vrijeme ispitivao o njegovom životu i stvarima koje voli, ali dječak nije mogao izustiti ni riječi pred princezom. Samo bi povremeno zbunjeno kimnuo glavom, obično u krivom trenutku. Princeza Tilija zaključila je da je Crveni dosadan i pomalo glup pa je prestala obraćati pažnju na njega, a kralj se ozbiljno zabrinuo. Čim su stigli na dvor, pozvao je svoje najbolje liječnike da ga pregledaju. Liječnici su zaključili da je Crveni potpuno zdrav, vrlo uljudan i poslušan, te pametan koliko je primjereno dobi. Osim boje, koju doduše nisu znali objasniti, baš ništa kod dječaka nije bilo neobično. Kralja je to umirilo. Pobrinuo se da Crvenom bude baš onako kako je obećao njegovim roditeljima. Bio je smješten u velike i lijepe odaje, uredno obučen i dobro hranjen. Podučavali su ga najbolji učitelji, zajedno s malom princezom, no smatrali su ga žalosno zaostalim jer im nikad nije mogao odgovoriti niti na jedno pitanje. Ipak, bio je tih i nije radio neprilike, pa su bez prigovora udovoljavali kralju.

Na dvoru je Crveni nakratko bio prava senzacija i kralj ga je morao svima pokazati, no uskoro su se naviknuli na njega. Dječak se igrao s djecom stražara, kuhara, lakaja i sobarica. Onako tihog i mirnog, odrasli su ga gotovo prestali primjećivati, a Crveni je gledao i slušao, i tako je vidio i čuo sve što se na dvoru imalo vidjeti i čuti. Pomažući svojim prijateljima, naučio je kako se čisti zlatni i srebrni pribor za jelo, kako se pere posteljina i odjeća, koliko se jaja potroši svakog dana, kako se treniraju konji, koliko se dana u tjednu primaju poslanstva i kakve prohtjeve imaju strani gosti. Znao je sve tajne slugu i kuhara i konjušara, a i mnogih vitezova i plemića. Pronašao je sve sakrivene hodnike i tajne prolaze. S vremenom, kralj ga je prestao pokazivati stranim veleposlanicima i izaslanstvima, jer bi Crveni samo stajao pred svima, gledajući u pod, nesposoban izgovoriti ijednu riječ. Naravno, na svim takvim događanjima bila bi prisutna i princeza Tilija. Tako je kralj pomalo zaboravio na njega i samo bi se usput osmjehnuo dječaku kad bi se mimoišli u hodniku. A Crveni je rastao i odrastao u visokog i tihog mladića koji je znao i čuvao svačije tajne, koji je pomagao gdjegod je pomoć bila potrebna, a kojeg iz navike nitko nije zapravo primjećivao.

Kad je princeza Tilija napunila dvadeset godina, kralj joj je odlučio pronaći zaručnika. Ali ne bilo kakvog zaručnika, nikako. U prokušanoj tradiciji starih kraljeva, odlučio je da će se princeza udati za prosca koji uspije ispravno odgovoriti na tri pitanja. Kralj nije imao namjeru prepustiti svoju ljubljenu kćer bilo kome pa je dugo smišljao pitanja, sve dok nije bio zadovoljan vrstom i težinom izazova. Dolazili su kraljevi i carevi, prinčevi i carevići, svi vitezovi koji su željeli oženiti princezu, no nitko nije uspio odgovoriti niti na prvo pitanje. Kako je vrijeme prolazilo, i običan puk odlučio je iskušati sreću, no svi su odlazili bez uspjeha, pomalo čak uvrijeđeni jer nisu znali odgovore.

Crveni je sa strahom gledao tu povorku prosaca. Uvijek kad bi kralj postavljao pitanja, u sobi bi se nalazila i princeza Tilija. Crveni je dugo skupljao hrabrost i pokušavao smisliti kako da riješi svoj problem s govorom u blizini princeze. Naposljetku je uzeo malo tinte za pisanje i na svojoj lijevoj cipeli, odmah iznad palca, napravio veliku crnu mrlju. Tri je dana vježbao s prijateljima na dvoru, sve dok nije bio posve siguran da može voditi razgovor s nekim, a da ne podigne pogled s crne mrlje na cipeli. Do kraja tog razdoblja, njegovi su prijatelji razvili posve novu i doista duboku vrstu zabrinutosti za njega, ali Crveni je bio spreman.

Jednog lijepog sunčanog poslijepodneva, u dan kad su se primala poslanstva, Crveni je obukao svoje najurednije odijelo i pokucao na vrata velike dvorane. Hodao je polako i oprezno, buljeći u drveni pod i brojeći korake, sve dok se nije našao otprilike ispred kraljevskog prijestolja, na kraju dnevnog reda prosaca. Mogao je osjetiti gdje sjedi princeza Tilija, njemu slijeva, kao da malo sunce sjaji i grije s njenog mjesta. Na trenutak je poželio pobjeći, no umjesto toga čvrsto se zagledao u mrlju na svojoj cipeli i ostao stajati pred kraljem. Kralj ga je ljubazno pozdravio i upitao što želi. Crveni je, s gotovo nečujnim podrhtavanjem u glasu, zatražio ruku princeze Tilije. Kralj se vrlo začudio, a princeza još i više, podjednako iznenađena prošnjom i činjenicom da Crveni zna govoriti.

"Ahm", rekao je kralj. Nije mogao smisliti razlog da jednostavno odbije Crvenog, pogotovo zato što od drugih prosaca nije tražio ništa osim odgovora na svoja pitanja. Naposljetku je slegnuo ramenima, nadajući se da su pitanja dovoljno teška, te postavio prvo, s nestašnim osmijehom na kraljevskom licu: "Što držim u lijevoj ruci?"

Crveni je skoro pogledao kraljevu ruku, no na vrijeme se zaustavio i zagledao u svoju cipelu. Razmišljao je i razmišljao, pitajući se koja to neobična stvar stane u ruku, a da je nitko do sad ne bi pogodio. I dok su prinčevi i carevići i običan puk govorili o dijamantima, zlatnicima i svim dragocjenostima kojih su se mogli sjetiti, a koje mogu stati u kraljevsku ruku, Crveni se sjetio kraljevog neobičnog hobija, koji je redovito izluđivao sobare, i rekao: "Žohara, Vaše Veličanstvo."

Kralj se zapanjio, a onda je shvatio da pred njim stoji mladić koji je najveći dio svog života proveo na dvoru i da sluge vjerojatno među sobom pričaju o kraljevskom običaju da svakog jutra hrani dvorske žohare ostacima svog doručka, a zatim ih utrkuje po prozorskoj dasci. Na trenutak se smeo zbog vlastite nepromišljenosti, no sjetio se da Crveni mora odgovoriti na još dva pitanja pa je vratio žohara u džep.

"U redu," rekao je kralj, "to je točan odgovor. Drugo pitanje glasi: koji je najdragocjeniji kraljevski začin?"

Crveni je pomislio na silne brodove koji su dolazili natovareni skupocjenim začinima iz svih krajeva svijeta, šafranom, vanilijom, cimetom, kurkumom, a onda se sjetio kako je jednom pomagao u kraljevskoj kuhinji u vrijeme ručka i kako je sve odzvanjalo od kraljevskog glasa koji je kuharima vrlo glasno objašnjavao da su neke stvari važnije od liječničkih preporuka.

"Sol, Vaše Veličanstvo," odgovorio je Crveni smjerno. Kralj se zbunio, shvativši da je opet napravio istu pogrešku. No onda je pomislio da to možda i nije tolika šteta. Crveni je bio visok i drag, uložio je mnogo truda da upozna svog kralja i očito je bio pametniji nego što je kralj mislio. Ispod te neobične crvene boje, čak je bio i pomalo zgodan. Nije bio nasljednik nekog kraljevstva ni poznat po ratnom junaštvu, ali najbolji supruzi (a kralj ne bi pristao ni na što drugo za svoju jedinu kćer) ionako moraju imati neke druge kvalitete.

"Bravo, Crveni!" rekao je kralj dobrostivo. "Nitko dosad nije točno odgovorio na moja pitanja. To je znak da pažljivo gledaš svijet oko sebe, te da shvaćaš da smo princeza Tilija i ja prije svega ljudi s kojima treba živjeti. Želim ti sreću s posljednjim pitanjem, mladiću. Postavit će ti ga moja kćer."

Crveni se smrznuo kad je to čuo i toliko se čvrsto zagledao u svoju mrlju da mu je počela plesati pred očima. Princeza Tilija malo se namrštila na svog oca, no bila je dobro odgojena i shvaćala je njegove želje. Njezino je pitanje trebalo pokazati da se prosac potrudio naučiti nešto o njoj, da nije razmišljao samo o bogatstvu i položaju koje bi stekao ženidbom. Na trenutak je oklijevala, pitajući se koliko je puta prolazila pokraj Crvenog, a da ga nije ni primijetila, i što je on sve mogao čuti i vidjeti o njoj i njezinim navikama. Naposljetku je slegnula ramenima i postavila svoje pitanje: "Što uvijek nosim u džepu?"

Crveni je dao sve od sebe, doista jest, ali kad je princeza Tilija progovorila, i kad je shvatio da zna odgovor, nije se mogao suzdržati - podignuo je glavu da je samo na trenutak pogleda. I potpuno zanijemio. Lice mu je postalo još crvenije, s lijeve strane, dok je otvarao usta i pokušavao odgovoriti. Stajao je tako u mrtvoj tišini, dok su kralj i princeza čekali odgovor, i gledao u svoje malo sunce. Stražari uz prijestolje počeli su se cerekati. Lakaji uz zidove pokušali su prigušiti hihotanje, ali uskoro je cijela kraljevska dvorana odzvanjala od grohotnog smijeha. Na kraju, gotovo protiv svoje volje, osmjehnula se i princeza.

Crvenom su izbile suze na oči i sve mu se zamutilo pa više nije vidio princezu. Konačno se mogao pokrenuti. Okrenuo je leđa prijestolju i dao se u trk. Istrčao je iz dvorane, a zatim iz dvorca. Trčao je kroz grad i kroz polja i sela sve dok se nije srušio od umora, a kad se odmorio, trčao je još dalje, sve dok nije ostavio kraljevstvo daleko iza sebe. Stao je tek kad se našao na nekoj nepoznatoj obali i bacio se ispod jednog starog hrasta, lijući suze.

Kad je Crveni napustio kraljevstvo, iz njega je istog trena nestala sva crvena boja. Jabuke, jagode, rajčice, svo crveno voće i povrće postalo je blijedo i odbojno, krv je tekla u sluzavoj žućkastoj boji koja je prestravila ozlijeđene ljude, crveni hipogrif na grbu postao je potpuno nevidljiv na svojoj bijeloj podlozi, a crvene kraljevske ruže i svo drugo crveno cvijeće postalo je bljedožuto i gotovo prozirno. Cijelo je kraljevstvo odjednom izgledalo kao da boluje od teške i odvratne bolesti. Čak su i rumeni obrazi princeze Tilije izgubili boju pa je hodala dvorcem blijeda i tužna, dok su je pratile zabrinute i blijede dvorjanke.

Princeza Tilija brzo je shvatila zašto je nestala crvena boja i rekla je kralju da nisu smjeli pustiti Crvenog da ode - on je posve sigurno znao odgovor na treće pitanje. No kralj je rekao da su pravila jasna. Trebalo je odgovoriti na tri pitanja, Crveni nije odgovorio na posljednje pitanje. Umjesto toga odlučio je pobjeći, što nije bila njihova krivnja. Princeza Tilija zašutjela je, ali se s nelagodom prisjetila kako se s cijelim dvorom smijala jadnom mladiću.

Dok je kralj obilazio sve znanstvenike i filozofe u kraljevstvu pokušavajući pronaći način da vrati crvenu boju, princeza Tilija radila je isto što i prije: učila s učiteljima, zabavljala se s dvorskim damama, primala izaslanstva i podanike. No nešto joj je strahovito nedostajalo, neka nijema prisutnost u kutku vidnog polja, napola primijećena ruka koja joj pruža točno onu knjigu u kojoj se nalazi odgovor, točno onaj kolač koji je poželjela pojesti, točno onu loptu koju je izgubila u šumi, točno onu vrpcu zbog koje joj se razvezala pletenica. I tako se princeza Tilija snuždila i postala tiha. Zamišljeno je promatrala kraljevski vrt pun bezbojnih ruža, portrete predaka u hodnicima koji su svi izgledali bolesno i žuto, kraljevske rubine koji su izgledali poput bezvrijednog stakla. I blijede, tužne jabuke. Jedne je večeri tako zamišljeno promatrala svoj stol, i odjednom je shvatila da ne vidi ništa osim tajanstvene ruke u kutku vidnog polja, koja je oduvijek bila crvena. I tako je princeza Tilija donijela odluku, ustala je i spremila se za put, ostavila poruku ocu kralju te se iskrala iz dvorca da pronađe Crvenog. Bez rumenih obraza i u putnoj odjeći, izgledala je poput bilo koje druge djevojke u kraljevstvu. Nitko je nije prepoznao niti pokušao zaustaviti.

Princeza Tilija hodala je i hodala, sve umornija i sa sve više žuljeva na nježnim stopalima. Prešla je preko pet gora i pet rijeka i dolina, sve dok nije ostavila granice kraljevstva daleko iza sebe i našla se na nepoznatoj morskoj obali. Tamo je, ispod jednog starog čvornatog hrasta, pronašla Crvenog. Njegova blistava boja na tren ju je toliko smela da je zastala i izgubila moć govora, no onda je spustila pogled, odlučno dohodala do hrasta i sjela pokraj Crvenog. "Tu si," rekla je. Crveni, kojemu je na desnom obrazu još blistala jedna suza, zagledao se u nju otvorenih usta.

"Da," rekao je naposljetku, "da, tu sam." Blijedih, bezbojnih obraza i neuredna od puta, princeza Tilija nije izgledala baš onako lijepo kao prije pa je Crveni konačno mogao govoriti pred njom. Osmjehnuo se princezi od uha do uha. "Koji je odgovor?" upitala je ona.

Crveni se uozbiljio i rekao: "Onog ljeta prije nego što je kraljica umrla, kralj vas je poveo u šetnju. Bacali ste kamenčiće u jezero cijelog popodneva, a onda je kraljica pronašla mali bijeli kamen koji je s jedne strane imao sivu šaru u obliku labuda. Dala ga je tebi. Uvijek ga nosiš u desnom džepu kaputića."

Princeza Tilija nasmiješila se i kimnula glavom. Ispružila je ruku i dohvatila crveni dlan. "Hoćemo li konačno doma?"

Put natrag bio je ispunjen vedrim smijehom i nevažnim razgovorima. Iz nekog je čudesnog razloga trajao mnogo kraće nego prvi put, i nije se pojavio niti jedan novi žulj. Kad su Crveni i princeza Tilija, držeći se za ruke, prešli granicu, u cijelom je kraljevstvu odjednom bljesnula crvena boja. Ljudi su odahnuli i razveselili se. Crveni i princeza Tilija prošli su kroz mnoga sela i gradove u kojima se slavilo, pjevalo, plesalo i jelo isključivo crvenu hranu. Kralj je bio sretan što mu se kćer vratila živa i zdrava. Čak je zagrlio Crvenog i posjeo ga za kraljevski stol. Održane su svečane zaruke koje su, zajedno sa svim proslavama zbog povratka crvene boje, trajale gotovo cijeli mjesec. Nadmašilo ih je tek veliko vjenčanje, godinu dana kasnije, koje je trajalo puna tri mjeseca.

Princeza Tilija opet je imala lijepe rumene obraze pa Crveni nije mogao izgovoriti niti riječ pred njom, no ona se nije dala smesti. Kad se radilo o važnim stvarima, naredila bi da se Crvenom pripremi njegova stara lijeva cipela s mrljom od tinte. Kad se radilo o manje važnim stvarima... Pa, ponekad je bolje ne pričati previše. Princeza Tilija i princ Jabuka živjeli su dugo i sretno. Njihova su djeca imala najrumenije obraze u cijelom kraljevstvu.