petak, 22. lipnja 2012.

Priča o Jabuci


Nekoć davno, u nekoj dalekoj zemlji, živjela je žena koja je rađala svoje peto dijete. Dogodilo se da su je trudovi uhvatili u rascvjetanom voćnjaku, točno ispod jabuke, koja ima pet latica u svakom cvijetu. To je, naravno, potpuna slučajnost, no žena je rodila zdravog dječačića koji je izgledao baš poput zrele jabuke - sjajan, crven i pomalo žut s lijeve strane. Cijelo se selo okupilo da vidi to čudo, i svi su se dugo čudili, no s vremenom su se naviknuli i vratili svojim poslovima. Svi osim roditelja, naravno, koji se nisu mogli prestati čuditi i kojima je bilo pomalo neugodno zbog cijele stvari. Dječak je dobio ime Jabuka, ali svi su ga zvali Crveni i tako je ostalo. Rastao je i igrao se baš poput ostale seoske djece, no kad god bi učinio nešto neobično ili zločesto, otac i majka zabrinuto bi nad njim raspravljali nije li to možda zbog njegove boje. Zato se dječak trudio da nikad ne čini ništa neobično, ništa zločesto, da bude gotovo nevidljiv, tako da ga nikad ne primijete i ne pitaju se zbog čega je tako čudan. 

Jednoga dana, kad je Crveni već imao šest godina, kroz selo je prolazio kralj. Ugledao je malog crvenog dječaka kako se igra u dvorištu s braćom i sestrama i oduševio se. Kralj je volio neobične i rijetke stvari, i skupljao je sve što mu se činilo zanimljivim, tako da je odmah iskočio iz kočije i pokucao na trošna vrata. Predstavio se dječakovim roditeljima i ponudio da preuzme Crvenog i odvede ga na kraljevski dvor. Obećao je da će dječak imati najbolje obrazovanje i svijetlu budućnost na dvoru. Roditelji su zbunjeno slušali kralja, ne znajući što da misle o svemu. Naposlijetku su pozvali Crvenog i pitali ga bi li želio živjeti na kraljevskom dvoru. Baš u tom trenutku, mala je princeza u kočiji zaključila da joj je dosta čekanja, te je ispružila glavu s rumenim obraščićima kroz prozor i viknula tati da želi ići kući. Čim je Crveni vidio malu princezu i njezine obraščiće, zaljubio se preko ušiju. Također je i pocrvenio, ali to se vidjelo samo malo, s lijeve strane. I tako je, kad ga je kralj ljubazno pozvao da pođe s njima, dječak samo kimnuo glavom, bez riječi. 

Roditeljima je, ruku na srce, laknulo. Nije bilo lako imati neobično dijete u kući. Nakon nekoliko godina, kad su već zaboravili koliko im je sin doista crven, čak su se počeli hvaliti, govoreći svima da imaju sina na kraljevskom dvoru, i to im je mnogo više odgovaralo.

https://en.wikipedia.org/wiki/Neuschwanstein_Castle#/media/File:Schloss_Neuschwanstein_2013.jpg
Schloss Neuschwanstein, Thomas Wolf

Crveni je sjeo u kočiju nasuprot princeze i kralja pa su se zaputili prema dvoru. Kralj ga je cijelo vrijeme ispitivao o njegovom životu i stvarima koje voli, ali dječak nije mogao izustiti ni riječi pred princezom. Samo bi povremeno zbunjeno kimnuo glavom, obično u krivom trenutku. Princeza je zaključila da je Crveni dosadan i pomalo glup pa je prestala obraćati pažnju na njega, a kralj se ozbiljno zabrinuo. Čim su stigli na dvor, pozvao je svoje najbolje liječnike da ga pregledaju. Liječnici su zaključili da je Crveni potpuno zdrav, vrlo uljudan i poslušan, te pametan koliko je primjereno dobi. Osim boje, koju doduše ne znaju objasniti, baš ništa u vezi Crvenog nije neobično. Kralja je to umirilo. Pobrinuo da Crvenom bude baš onako kako je obećao njegovim roditeljima. Dječak je živio u dvorcu i igrao se s djecom stražara, kuhara, lakaja i sobarica. Učio je sa samom princezom, s najboljim učiteljima, no oni su ga smatrali žalosno zaostalim jer im nikad nije mogao odgovoriti niti na jedno pitanje. Ipak, bio je tih i nije radio neprilike, pa su udovoljavali kralju i poučavali ga s princezom.

Na dvoru je Crveni nakratko bio prava senzacija, i kralj ga je pokazivao svim svojim gostima, no uskoro su se svi naviknuli na njega. Onako tihog i mirnog, prestali su ga primjećivati, a Crveni je gledao i slušao, i tako je vidio i čuo sve što se na dvorcu imalo vidjeti i čuti. Pomažući svojim prijateljima, naučio je kako se čisti zlatni i srebrni pribor za jelo, kako se pere posteljina i odjeća, koliko se jaja potroši svakog dana, kako se treniraju konji, koliko se dana u tjednu primaju poslanstva. Znao je sve tajne slugu i kuhara i konjušara, znao je sve hodnike i tajne prolaze. S vremenom, kralj ga je prestao pokazivati stranim veleposlanicima i izaslanstvima, jer bi Crveni samo stajao ondje pred svima, gledajući u pod, nesposoban izgovoriti ijednu riječ. Naravno, na svim takvim događajima bila je prisutna i princeza. Tako je kralj s vremenom gotovo zaboravio na njega i samo bi se usput nasmiješio kad bi se mimoišli u hodniku. A Crveni je rastao i odrastao u visokog i tihog mladića koji je znao i čuvao svačije tajne, koji je pomagao gdjegod je pomoć bila potrebna, a kojega iz navike nitko nije zapravo primjećivao. 

Jednoga dana, kralj je odlučio da je došlo vrijeme da pronađe muža svojoj kćeri. U prokušanoj tradiciji starih kraljeva, odlučio je da će se princeza udati za prosca koji uspije ispravno odgovoriti na tri pitanja. Kralj je jako volio svoju jedinu kćer i nije imao namjeru prepustiti je prvom proscu koji se pojavi na vratima palače. Zato je dugo smišljao pitanja, sve dok nije bio zadovoljan vrstom i težinom izazova. Dolazili su kraljevi i carevi, prinčevi i carevići, svi vitezovi koji su željeli princezu za ženu, no nitko nije uspio odgovoriti ni na jedno pitanje. Kako je vrijeme prolazilo, i običan puk odlučio je iskušati sreću, no svi su odlazili bez uspjeha, pomalo čak uvrijeđeni jer nisu znali odgovor. 

Crveni je sa strahom gledao tu povorku prosaca. Kad je kralj postavljao pitanja, u sobi se uvijek nalazila princeza. Crveni je jako, jako dugo skupljao hrabrost i smišljao kako da riješi problem nijemosti u princezinoj blizini. Naposlijetku je uzeo malo tinte za pisanje i na svojoj lijevoj cipeli, odmah iznad palca, napravio veliku crnu mrlju. Tri je dana vježbao s prijateljima i učiteljima na dvoru, sve dok nije bio posve siguran da može voditi razgovor s nekim, a da ne diže pogled s crne mrlje na cipeli. Do kraja tog razdoblja, njegovi su prijatelji i učitelji dostigli posve novu razinu zabrinutosti za njega, ali Crveni je konačno bio spreman. 

Jednog lijepog sunčanog poslijepodneva, u dan kad su se primala poslanstva, obukao je svoje najurednije odijelo i pokucao na vrata velike dvorane. Hodao je polako i oprezno, buljeći u drveni pod i brojeći korake, sve dok se nije našao otprilike ispred kraljevskog stolca, na kraju dnevnog reda prosaca. Mogao je osjetiti mjesto gdje je njemu slijeva sjedila princeza i na trenutak je poželio pobjeći, no onda se čvrsto zagledao u mrlju na svojoj cipeli i ostao stajati pred kraljem. Kralj ga je ljubazno primio i pitao što želi. Crveni je, s gotovo nečujnim podrhtavanjem u glasu, zatražio princezinu ruku. Kralj se vrlo začudio, a princeza još i više, u jednakoj mjeri iznenađena prošnjom i činjenicom da Crveni zna govoriti.

"Ahm", rekao je kralj. Nije mogao smisliti razlog da jednostavno odbije Crvenog, pogotovo zato što od drugih prosaca nije tražio ništa osim odgovora na pitanja. Naposlijetku je slegnuo ramenima, nadajući se da su pitanja dovoljno teška, te postavio prvo, s nestašnim osmijehom na kraljevskom licu.

"Što držim u lijevoj ruci?" pitao je kralj. Crveni je skoro pogledao kraljevu ruku, no na vrijeme se zaustavio i zagledao u svoju cipelu. Razmišljao je i razmišljao, pitajući se koja to neobična stvar stane u ruku, a da je nitko do sad ne bi pogodio. Sjetio se da kralj ima neobičan hobi koji izluđuje kraljevske sobare. I dok su prinčevi i carevići redom govorili o dijamantima, zlatu i svim dragocjenostima kojih su se mogli sjetiti, a koje su mogle stati u kraljevsku ruku, Crveni se sjetio kraljevog hobija i neobičnog manjka odbojnosti i rekao: "Žohara, Vaše Veličanstvo."

Cockroach eating bread, iStockphoto

Kralj se zapanjio, a onda se sjetio da pred njim stoji mladić koji je najveći dio svog života proveo na dvoru i da sluge vjerojatno među sobom pričaju o kraljevskom običaju da svakog jutra hrani dvorske žohare ostacima hrane sa svog stola, a zatim ih utrkuje po prozorskoj dasci. Na trenutak se smeo zbog vlastite nepromišljenosti, no sjetio se da Crveni mora odgovoriti na još dva pitanja. 

"U redu," rekao je kralj, "to je točan odgovor. Drugo pitanje glasi: koji je najdragocjeniji kraljevski začin?" 

Crveni se sjetio brodova koji su dolazili natovareni skupocjenim začinima iz svih krajeva svijeta, šafranom, vanilijom, cimetom, kuminom, a onda se sjetio kako je jednom pomagao u kraljevskim odajama u vrijeme ručka i kako je sve odzvanjalo od kraljevskog glasa koji je kuharima vrlo glasno objašnjavao da su neke stvari važnije od liječničkih preporuka. 

"Sol, Vaše Veličanstvo," odgovorio je Crveni smjerno. Kralj se zbunio, shvativši da je opet napravio istu grešku, no onda je pomislio da to možda i nije tolika šteta. Crveni je bio drag, očito je poznavao svog kralja i dvorac i očito je bio pametniji nego što je kralj mislio. Nije bio nasljednik nekog kraljevstva ni poznat po ratnom junaštvu, ali najbolji supruzi (a kralj ne bi pristao ni na što drugo za svoju jedinu kćer) ionako imaju drugačije kvalitete.

"Bravo, Crveni!" rekao je kralj s uzvišenom dobrostivošću. "Nitko dosad nije točno odgovorio na moja pitanja. To mi je znak da pažljivo gledaš svijet oko sebe, te da shvaćaš da smo princeza i ja prije svega ljudi s kojima treba živjeti. Želim ti sreću s posljednjim pitanjem, mladiću. Postavit će ti ga princeza."

Crveni se smrznuo kad je ovo čuo i toliko se čvrsto zagledao u svoju mrlju da mu je počela plesati pred očima. Princeza se malo namrštila na svog oca, no bila je dobro odgojena i shvaćala je njegove želje. Pripremila je pitanje koje je trebalo pokazati da se prosac potrudio naučiti nešto o njoj, da nije razmišljao samo o bogatstvu i položaju koje bi stekao ženidbom. Na trenutak je oklijevala, pitajući se koliko je puta prolazila pokraj Crvenog, a da ga nije ni primijetila i što je on sve mogao čuti i vidjeti o njoj i njezinim navikama. Naposlijetku je samo slegnula ramenima i postavila pitanje: "Što uvijek nosim u džepu?"

Crveni je dao sve od sebe, doista jest, ali kad je princeza progovorila, i kad je shvatio da zna odgovor, nije se mogao suzdržati i podignuo je glavu da je samo na trenutak pogleda. Istog je trena potpuno zanijemio. Stajao je tako u mrtvoj tišini, dok su kralj i princeza čekali odgovor, i buljio u princezu.  Lice mu je postalo još crvenije, s lijeve strane, dok je otvarao usta i pokušavao odgovoriti. Stražari uz prijestolje počeli su se cerekati. Lakaji uz zidove pokušali su prigušiti hihotanje, ali uskoro je cijela kraljevska dvorana odzvanjala od grohotnog smijeha. Na kraju, gotovo protiv svoje volje, osmjehnula se i princeza. 

Crvenom su izbile suze na oči i sve mu se zamutilo pa više nije vidio princezu. Konačno se mogao pokrenuti. Okrenuo je leđa prijestolju i dao se u trk. Istrčao je iz dvorane, a zatim iz dvora. Trčao je kroz grad i kroz polja i sela sve dok se nije srušio od umora, a kad se odmorio, trčao je još dalje, sve dok nije prešao preko pet gora i rijeka i dolina i ostavio daleko iza sebe granice kraljevstva. Stao je tek kad se našao na potpuno nepoznatoj obali i tamo se srušio ispod starog hrasta, lijući suze. 

Kako je Crveni napustio kraljevstvo, iz njega je istog trena nestala sva crvena boja. Jabuke, jagode, rajčice, svo crveno voće i povrće postalo je blijedo i odbojno, krv je tekla u sluzavoj žućkastoj boji koja je prestravila ozlijeđene ljude, crveni hipogrif na grbu postao je potpuno nevidljiv na svojoj bijeloj podlozi, a crvene kraljevske ruže i svo drugo cvijeće postalo je bljedožuto i gotovo prozirno. Cijelo je kraljevstvo odjednom izgledalo kao da boluje od teške i odvratne bolesti. Čak su i princezini rumeni obrazi izgubili boju pa je hodala dvorcem blijeda i tužna, dok su je pratili zabrinuti pogledi. 

Princeza je brzo shvatila razlog za nestanak crvene boje i rekla je kralju da nisu smjeli pustiti Crvenog da ode. Bila je sigurna da je Crveni znao odgovor na treće pitanje, no kralj je rekao da su pravila jasna. Trebalo je odgovoriti na tri pitanja, Crveni nije odgovorio na treće. Umjesto toga odlučio je pobjeći, što nije bila njihova krivnja. Princeza je zašutjela, ali se s nelagodom sjećala kako se s cijelim dvorom smijala jadnom mladiću. 

Dok je kralj raspravljao sa svim znanstvenicima i filozofima u kraljevstvu pokušavajući riješiti problem crvene boje, princeza je hodala dvorcem kao prije, učila s učiteljima i igrala se s dvorskim damama. No nešto je nedostajalo - neka nijema prisutnost u kutku vidnog polja, napola primijećena ruka koja joj pruža točno onu knjigu u kojoj se nalazi odgovor, točno onaj kolač koji je poželjela pojesti, točno onu loptu koju je slučajno bacila u jezero, točno onu vrpcu zbog koje joj se razvezala pletenica. I tako se princeza snuždila i postala tiha. Zamišljeno je promatrala kraljevski vrt pun bezbojnih ruža, portrete predaka u hodnicima koji su svi izgledali bolesno i žuto, kraljevske rubine koji su izgledali poput bezvrijednog stakla. 

Jedne je večeri tužno i zamišljeno promatrala svoj stol, i odjednom je shvatila da ne vidi ništa osim tajanstvene ruke u kutku vidnog polja, koja je oduvijek bila crvena. I tako je princeza konačno donijela odluku, ustala je i spremila se za put, ostavila poruku ocu kralju te se iskrala iz dvorca da pronađe Crvenog. Bez rumenih obraza i u putnoj odjeći, izgledala je poput bilo koje druge djevojke u kraljevstvu, nitko je nije prepoznao niti pokušao zaustaviti. 

Princeza je hodala i hodala, sve umornija i sa sve više žuljeva na nježnim stopalima. Prešla je preko pet gora i pet rijeka i dolina, sve dok nije ostavila granice kraljevstva daleko iza sebe i našla se na nepoznatoj morskoj obali. Tamo je, ispod jednog starog čvornatog hrasta, pronašla Crvenog. Njegova blistava boja na tren ju je toliko smela da je stala i izgubila moć govora, no onda je spustila pogled, odlučno dohodala do hrasta i sjela pokraj Crvenog. 

Oak tree in a field of yellow flowers, Manuel Ribeiro

"Tu si," rekla je. Crveni, kojemu je na desnom obrazu još blistala jedna suza, zagledao se u nju otvorenih usta. 

"Da," rekao je naposlijetku, "da, tu sam." Blijedih, bezbojnih obraza i neuredna od puta, princeza nije izgledala baš onako lijepo kao prije pa je Crveni konačno mogao govoriti u njenoj prisutnosti. Osmjehnuo se princezi od uha do uha. 

"Koji je odgovor?" upitala je ona. Crveni se uozbiljio i rekao: "Ljeto prije nego što je kraljica umrla, kralj vas je odveo na plažu kraj ljetnog dvora. Bacali ste kamenčiće u jezero cijelog popodneva, a onda je kraljica pronašla mali bijeli kamen koji je s jedne strane imao sivu šaru u obliku labuda. Dala ga je tebi. Uvijek ga nosiš u desnom džepu kaputića." 

Princeza se nasmiješila i kimnula glavom. Ispružila je ruku i uhvatila Crvenog za njegovu. "Hoćemo li konačno doma?"

Put natrag prošao je s mnogo smijeha i besmislenog razgovora. Iz nekog je čudesnog razloga trajao mnogo kraće nego put prema hrastu, i nije se pojavio niti jedan novi žulj. Kad su Crveni i princeza prešli preko granice držeći se za ruke, u cijelom je kraljevstvu odjednom bljesnula crvena boja. Ljudi su odahnuli i razveselili se. Crveni i princeza prošli su kroz mnoga sela i gradove u kojima se slavilo, pjevalo, plesalo i jelo isključivo crvenu hranu. Kralj je bio sretan što mu se kćer vratila živa i zdrava. Čak je zagrlio Crvenog i posjeo ga za kraljevski stol. Održana je svadba koja je, zajedno sa svim proslavama zbog povratka crvene boje, trajala gotovo puna tri mjeseca. 

Sad kad je princeza opet imala lijepe rumene obraze, Crveni nije mogao izgovoriti ni riječi u njenoj prisutnosti, no princeza se nije dala smesti. Kad se radilo o važnim pitanjima, naredila bi da se Crvenom pripremi njegova stara lijeva cipela s mrljom od tinte. Kad se radilo o manje važnim pitanjima... Pa, ponekad je bolje ne pričati previše. Crveni i princeza živjeli su dugo i sretno. Njihova su djeca imala najrumenije obraze u cijelom kraljevstvu.