Priča o tri palčića

Jednom davno, u nekom dalekom kraljevstvu, živjela je kraljica koja je bila neuobičajeno visoka. Bila je toliko visoka da je udarala glavom o nadvratke svih vrata u svom dvorcu. Osim onih koja su vodila u prijestolnu dvoranu i koja su bila dovoljno visoka za prosječnog konjanika na konju, iako nijedan nikad nije ujahao u prijestolnu dvoranu. Kraljica se zvala Feriona i bila je jako nesretna zbog svoje visine. Neprestano se morala prigibati kad je hodala dvorcem i sve je podanike gledala svisoka. To nije nužno loše za kraljicu, ali njoj se nije sviđalo. Osim toga, stalno su je boljela leđa.

Jednog dana, kraljici Ferioni jedan je od njezinih vjernih savjetnika prišapnuo da je u kraljevstvu viđen veliki čarobnjak Merkalije, koji zna izliječiti svaku bol. Kraljica je odmah naredila da se čarobnjaka pronađe i da ga se lijepo zamoli da izađe pred kraljicu. Poslala je i nekoliko stražara da ga doprate. Čarobnjak se pojavio odmah idućeg jutra, odjeven u impresivnu tamnoljubičastu pelerinu izvezenu zlatnim zvijezdama i polumjesecima. Na glavi je imao šiljasti šešir koji je dodatno svjedočio o njegovoj stručnosti. 

Kraljica Feriona pozvala je čarobnjaka u malu sobu za sastanke i nasamo mu ispričala sve o svom problemu. Čarobnjak je mudro kimao glavom i desnom rukom gladio dugu bradu. Kad je kraljica završila, posegnuo je rukom u jedan od mnogih džepova skrivenih u pelerini i izvukao malu bočicu ispunjenu žutom tekućinom. Dubokim glasom rekao je kraljici da mora ispiti sadržaj bočice i svi će njezini problemi nestati. Kraljica Feriona žurno je i oduševljeno zgrabila bočicu i odmah je ispila. Dvaput je štucnula i smanjila se za glavu. A onda je, pred užasnutim čarobnjakom, štucnula još jednom i smanjila se na veličinu palca.

Kraljica je vikala iz sve snage, pokušavajući dozvati svoje stražare, no čulo se tek slabašno cijukanje, kao da viče miš kojeg je uhvatila grlobolja. Čarobnjak Merkalije brzo je bacio čaroliju za uspavljivanje, zgrabio malu uspavanu kraljicu i spremio ju u desni džep pelerine. Zatim je uspravno i polagano izašao iz pokrajnje sobice i nadmeno objasnio stražarima koji su čekali pred vratima da ne smiju ometati kraljicu dok ih ona sama ne pozove. Smireno je išetao iz dvorca i tek onda dao petama vjetra.

S konja na konja, preko rijeka i planina, čarobnjak Merkalije nije zastao da se odmori sve dok nije ostavio Ferionino kraljevstvo daleko iza sebe. Tako se našao u nekom drugom kraljevstvu, čiji je kralj bio vrlo nesretan. Naime, već je godinama bio posve ćelav i strahovito je patio zbog toga. Iako ga je kraljica Irena svakodnevno uvjeravala da zbog toga ne izgleda nimalo manje kraljevski, štoviše, da mu kruna puno bolje leži na glavi otkako je izgubio kosu, kralj Upislav nije se dao utješiti. A onda mu je jedan od njegovih savjetnika prišapnuo da je u kraljevstvu viđen veliki čarobnjak Merkalije, koji zna lijek za svaku nevolju i posve je neočekivano osvanuo u kraljevstvu. Kralj je smjesta zapovjedio da se čarobnjaka dovede pred njega. 

Čarobnjak Merkalije s laganom je strepnjom stupio u kraljevski dvor, no ubrzo je shvatio da se još nisu proširili glasi o njegovom posljednjem pothvatu. Zato je uspravio glavu sa šiljastim šeširom i mirno čekao da kralj Upislav objasni što ga muči. Kralj je potjerao sve dvorjane i čuvare i nasamo objasnio čarobnjaku da kralj bez kose jednostavno ne izgleda dovoljno kraljevski. Čarobnjak je mudro i sućutno kimao glavom i zatim izvukao malu bočicu iz džepa na tamnoljubičastoj pelerini.

"Kad ispijete ovaj napitak," rekao je Merkalije polaganim i dubokim glasom, "vaš će se problem riješiti…"

Kralj Upislav odmah je posegnuo za bočicom i ispio ju u jednom velikom gutljaju. Štucnuo je dvaput i ništa se nije dogodilo. Zatim je štucnuo još jednom i pred prestravljenim čarobnjakom smanjio se na veličinu palca. Čarobnjak je odmah bacio čaroliju uspavljivanja i strpao kralja u lijevi džep. "Nikako mi ne ide ovih dana", pomislio je tmurno. Potiho se izvukao iz dvorca i pobjegao što je brže mogao.

S konja na konja, preko rijeka i planina, nije zastao da se odmori sve dok nije prošao tri kraljevstva. Naposljetku se zaustavio u kraljevstvu čiji je kralj bio vrlo nesretan. Bio je jako star i osjećao je da mu se bliži kraj, a nikako nije bio spreman umrijeti. Njegovi su savjetnici već dugo iščekivali njegovu smrt jer kralj nije imao djece i svaki se od njih nadao preuzeti krunu. Kralj Metuz nikad nije imenovao nasljednika jer nije želio priznati da bi jednog dana mogao umrijeti. Jedan od njegovih savjetnika, onaj s najboljim špijunima, dobio je tajni izvještaj u kojem je pisalo da se čarobnjaka Merkalija sumnjiči za otmicu kraljice Ferione i kralja Upislava, a zatim je primio još jedan izvještaj, koji je tvrdio da je čarobnjak viđen u kraljevstvu. Savjetnik je malo razmislio, a onda otišao kralju Metuzu i prišapnuo mu da se u kraljevstvu nalazi veliki čarobnjak Merkalije, koji rješava sve probleme. Kralj je odmah naredio da se čarobnjaka pronađe i dovede pred njega. 

Jadni Merkalije tako se našao pred još jednim kraljem. Sav ukočen i oprezan, pitao je kralja zašto ga je pozvao. Kralj Metuz naredio je svima da ih ostave nasamo i onda objasnio čarobnjaku da je vrlo star i da želi neku čaroliju koja će ga pomladiti. Čarobnjak je odahnuo i posegnuo u džep pelerine.

"Ovo je vrlo moćan napitak koji će vam vratiti mladenački izgled i snagu," počeo je Merkalije, polako se vraćajući na svoj duboki i ozbiljni čarobnjački glas, a kralj je skočio, zgrabio bočicu i odmah je ispio. Merkalije se skoro rasplakao od jada kad je kralj triput štucnuo i smanjio se na veličinu palca. Brzo ga je uspavao i spremio u džep. Baš je razmišljao kako pobjeći kad se na vratima pojavio savjetnik sa stražom i povikao: "Držite ga! Oteo je kralja!"

Čarobnjak je bio prisiljen skočiti kroz prozor, ravno u duboki opkop koji su čuvale dvije ogromne vodene zmije. Zmije, na svu sreću, jako vole čarobnjake, tako da su pomogle Merkaliju da sretno stigne do obale, na veliko iznenađenje savjetnika i straže. Merkalije je bio promočen do kože i jako, jako loše raspoložen. Zato je bacio čaroliju guste magle i pobjegao dok su se stražari međusobno sudarali na putu do dvorskih vrata.

Naš se čarobnjak uskoro našao u novom kraljevstvu i sjeo ispod lipe da razmisli o svemu. "E, sad je vrag odnio šalu," pomislio je, "i spremio ju u jaje pokraj moje smrti." Skinuo je šiljasti šešir s glave da ga nitko ne prepozna, podrezao je bradu i izvrnuo veličanstvenu tamnoljubičastu pelerinu sa zlatnim vezom, tako da je izgledala kao obični crni ogrtač, a zatim se zaputio prema Staklenoj planini, u potragu za najvećim živućim čarobnjakom, meštrom cijelog reda. Trebala su mu cijela četiri dana da pronađe planinu i još pet da dođe do podnožja, tako da su ga do tog trenutka već proganjale vojske svakog od tri kraljevstva koja je unesrećio.

Merkalije se uspinjao Staklenom planinom i mrmljao si u bradu protiv meštra i svih čarobnjaka i njihove neutažive želje za razmetanjem. Pa kome treba staklena planina?! No kad se popeo skoro do vrha i pronašao ulaz, uspio je povratiti ispravno, ponizno držanje, kakvo priliči jednom čarobnjaku koji ima molbu za meštra.

Meštar čarobnjaka bio je toliko star da mu je sijeda brada padala do poda. Na svu sreću, nije često hodao, inače bi se stalno spoticao o nju. Sjedio je na staklenom stolcu u staklenoj planini i odmjerio Merkalija sumnjičavim pogledom. "Jesi li to ti, Merkalije?" rekao je naposljetku. "Jedva sam te prepoznao bez šešira. Što se dogodilo?"

Merkalije je pozdravio meštra i iznio mu cijelu priču. Do kraja se već otvoreno tužio. "Nitko mi nije dopustio da završim!" žalio se. "Čak je i stari kralj Metuz skočio i ugrabio bočicu iz moje ruke! Nisam im dospio reći da je moraju popiti za punog mjeseca u vrtu ispod procvale naranče i triput poskočiti na lijevoj nozi. I onda su se, naravno, smanjili na veličinu palca i sad mi svi spavaju u džepu, a mene proganjaju tri vojske!"

Meštar čarobnjak hihotao je sebi u bradu, što je Merkalija malo iritiralo, ali ujedno je bilo neobično utješno.

"Takvi su ti kraljevi i kraljice," rekao je meštar. "Nikad ne slušaju upute i mjere opreza. Moraš im prvo zadati tešku zadaću na koju mogu poslati svoje vitezove, a onda se jedan od njih vrati s uputama i bočicom. Samo tada poslušaju."

Merkalija je ovo smelo. Bio je poznati i veliki čarobnjak, ali doista nikad prije nije imao posla s kraljevima i kraljicama. Uglavnom je radio sa seljacima i vitezovima, i ponekom nesretnom princezom.

"Još si vrlo mlad," dobrohotno je dometnuo meštar. "Siguran sam da ćeš uskoro sve naučiti."

"Ali kako da ih vratim na pravu veličinu?" zavapio je Merkalije. "Neću imati prilike ništa naučiti ako me dohvate njihove vojske."

Meštar je na ovo samo zagunđao i duboko se zamislio. Toliko je dugo razmišljao da je Merkalije triput pomislio da je zaspao. Naposljetku se uspravio, uz jedan mali "Aha!", i objasnio Merkaliju što mora učiniti. Tako se Merkalije zaputio na još jedan put, sve do dalekog kraljevstva kraljice Ferione. U njemu gotovo da nije bilo vojske, samo par redovnih stražara. Svi ostali po dalekim su kraljevstvima tražili njega.

Čarobnjak se prerušio u prosjaka i ušuljao u kuhinju. Tamo je izmolio topli obrok od dobroćudne kuharice pa se zavukao u tamni kutak i slušao o čemu priča kraljičino osoblje. Svi su bili zabrinuti, ali nitko nije ozbiljno mislio da je kraljica u opasnosti. Ipak joj je pomagao čarobnjak Merkalije. On je na dobrom glasu. Sigurno se radi o nekoj opasnoj potrazi koju kraljica mora proći da bi joj se ispunila želja. Čarobnjaka su te priče ganule. Bilo mu je drago čuti da ljudi još vjeruju u njega. Naposljetku je uspio pronaći osobu koja mu je trebala - mali dugokosi pomoćnik glavnog peharnika koji je točio vino kraljici na svakodnevnim, neslužbenim večerama. On je bio najuznemireniji i svako malo bi šmrcnuo. Čarobnjak mu se prišuljao i iščupao tri duge vlasi. Spremio ih je u jedan od džepova i napustio kraljevstvo.

Merkalije se zatim zaputio u kraljevstvo kralja Upislava. Ušuljao se u dvorac prerušen u sobara i pronašao uplakanu kraljicu Irenu. I njoj je iščupao tri vlasi. Onda se zaputio u kraljevstvo kralja Metuza. Tamo je prilično dugo tražio nekoga tko je plakao za starim kraljem. Već je pomislio da će mu cijela čarolija propasti, a onda je čuo za starog kraljevog lovačkog psa koji, još otkako je kralj nestao, leži pred prijestoljem i cvili. Vrlo se oprezno prišuljao starom psu, prerušen u stražara, no pas ga nije ni pogledao. Uspio je iščupati tri dlake iz njegovog repa i zatim brzo pobjeći.

Sad je Merkalije imao sve sastojke koji su mu bili potrebni. Dočekao je puni mjesec skrivajući se po špiljama, a onda je napravio napitak koji će poništiti onaj prvi. Posegnuo je u džep i izvukao tri palčića, omotao svakoga u vlasi osobe (ili psa) koja ga je najviše voljela, a zatim ih poškropio novim napitkom. U tren oka svi su se vratili na svoju normalnu veličinu. Merkalije je duboko odahnuo i obećao sam sebi da će prvom prilikom poslati meštru bocu najstarijeg i najboljeg vina koje uspije pronaći. Zatim je čarobnjak preokrenuo svoju pelerinu, pažljivo stavio šiljasti šešir na glavu, stao na kamen da djeluje više i zastrašujuće, a onda probudio uspavane kraljeve i kraljicu.

Kraljica Feriona prva je došla do glasa i baš je mislila zasuti čarobnjaka groznim uvredama i prijetnjama kad je on progovorio, dubokim i mračnim glasom. Optužio ih je za brzopletost i taštinu i rekao da neće dobro završiti ako se ne osvrnu oko sebe i obrate pozornost na one koji ih vole. Kraljica Feriona i kralj Upislav na tren su se zamislili, no kralj Metuz tek je došao do glasa i počeo vikati na čarobnjaka. Merkalije je stajao posve mirno i uspravno i progovorio tek kad je kralj Metuz završio.

"Svi ste oslobođeni čarolije jer je netko na vašem dvoru plakao za vama. Ako pronađete tu osobu i zahvalite joj, ispunit će vam se vaša prva želja." Onda je široko zamahnuo ljubičastom pelerinom i nestao.

Kraljica i kraljevi nakratko su ostali u zbunjenoj tišini, pitajući se što bi to trebalo značiti. Pa oni su kraljevi i kraljica, nikad nikome nisu zahvalili! No uskoro im je postalo hladno pa su se zaputili kući, svatko u svoje kraljevstvo. Nije im bilo lako, nisu imali ni konje ni kočije, ni dvorjane ni stražu, i svi su na nogama imali kućne papuče, no naposljetku se čak i stari kralj Metuz vratio u svoj dvorac. Ondje je zatekao samo jednog savjetnika, onog s najboljim špijunima, jer svi su ostali pomrli od tajanstvene bolesti dok kralja nije bilo. Kralju Metuzu bilo je drago što je izbjegao epidemiju. Sjeo je na svoje prijestolje, potapšao svog psa i pokušao se sjetiti što je čarobnjak rekao. Nekome bi trebao zahvaliti, ali kome? Pokušao je nekoliko puta, tek toliko da vidi što će se dogoditi. Zahvalio je kuharici koja mu je donijela toplu juhu, sobaru koji mu je donio čiste papuče, čak i savjetniku koji mu je donio izvještaj o zbivanjima u kraljevstvu dok ga nije bilo. Malo su ga čudno gledali, pogotovo savjetnik. "Stari se gubi", pomislio je. Ali kome bi palo na pamet zahvaliti psu? Doista, kralj Metuz nikad nije rekao ništa više od "Dobar dečko!" Poživio je još pet godina. Za to vrijeme, njegov jedini preostali savjetnik umro je od nimalo tajanstvene gripe, a kralj je imenovao nećaka, mladog princa Filipa, za svog nasljednika. Dao mu je samo jedan savjet na samrtničkoj postelji, rekao je mladom princu da nikad ne zaboravi zahvaliti svojim vjernim podanicima.

Kralj Upislav vratio se u svoje kraljevstvo i gotovo pao na pod kad mu se kraljica Irena objesila oko vrata, sva u suzama. Obasula ga je prijekorima i izjavama ljubavi. Kralj ju je dugo pokušavao smiriti i posve je zaboravio na čarobnjakove upute. Nakon tjedan dana, kralj se ogledavao u ogledalu i zapitao kraljicu, kao nekoć, kako izgleda ta njegova kruna na toj njegovoj ćelavoj glavi. Kraljica Irena zagrlila je kralja i rekla mu da joj nije stalo ni do krune ni do kose i da će dati razbiti sva ogledala u kraljevstu ako joj još jednom postavi to pitanje. Kralj se nasmijao, poljubio joj ruku i rekao, "Hvala ti, draga." Kad se idućeg jutra probudio, kosa mu je narasla do koljena. Od tog dana nadalje, to je kraljevstvo postalo slavno zbog svojih vještih brijača.

Kraljica Feriona vratila se u svoj dvorac, prigibajući glavu pod svakim nadvratkom, i prvo se temeljito okupala. Neko je vrijeme razmišljala o riječima čarobnjaka Merkalija, no teško joj je bilo zamisliti da je itko na njenom dvoru plakao zbog njenog nestanka. Ipak, zahvalila je sobarici koja joj je donijela ručnike, lakaju koji joj je poslužio večeru i malom dugokosom pomoćniku peharnika koji joj je natočio vina. Pomoćnik je šmrcnuo, a kraljica ga je upitala što nije u redu.

"Oh, ništa, Vaše Veličanstvo," rekao je pomoćnik peharnika, "samo sam malo prehlađen."

Kraljica ga je odmah poslala u krevet i naredila da ga obiđe dvorski liječnik. Idućeg jutra, kad se probudila, još uvijek je bila vrlo visoka. Vidite, mali pomoćnik peharnika doista je volio kraljicu, divio joj se i potajno želio biti visok poput nje kad odraste. To je bilo dovoljno da se poništi pogrešna čarolija, no plakanje mu jednostavno nije bilo u prirodi. I tako se kraljičina želja nije ostvarila. Kraljica Feriona nekoliko je tjedana nesretno tumarala svojim dvorcem, a onda je odlučila da je toga dosta. Okupila je najveće arhitekte u kraljevstvu i naredila da joj izgrade dvorac po mjeri.

Bio je to najveći građevinski pothvat stoljeća, sudjelovali su svi poznati zidari i mnogi naučnici, i u rekordnom roku od pet godina kraljica je stupila nogom u novi dvorac. Više nikad nije morala pognuti glavu, a uskoro su je i leđa prestala boljeti.

O čarobnjaku Merkaliju ljudi su počeli pričati kao o velikom mudracu, a ne samo velikom čarobnjaku. Kraljevi i kraljice izbjegavali su ga, no seljaci, vitezovi i poneka nesretna princeza često bi zatražili njegovu pomoć. Čarobnjak Merkalije bio je time posve zadovoljan.