Jednom davno, u nekoj
neobičnoj zemlji, živjela je djevojčica s crvenim cipelama. Zvala se Iskra.
Mnogi su ljudi u toj zemlji nosili crvene cipele pa se Iskra nije previše
isticala. Ponekad joj je bilo žao zbog toga, ali svejedno je uživala u svojim
crvenim cipelama. Bile su udobne i čvrste. Boja je bila nebitni, ali veseli
dodatak.
Postojalo je u toj zemlji
jedno carstvo i u tom carstvu zdenac. Bio je izgrađen od tvrdog sivog kamena i
pun bistre vode. Pričalo se da je voda iz zdenca ljekovita ako je zahvati osoba
u crvenim cipelama, ali nitko nije zapravo vjerovao u to. Nedaleko od zdenca
nalazio se lijepi grm s bijelim cvjetovima i na njemu zlatna ptica koja nikad
nije pjevala. Govorilo se da će ptica zapjevati prekrasnu pjesmu ako je pogladi
netko u crvenim cipelama. Ali ljudi u crvenim cipelama prošli bi pokraj zdenca
i pokraj ptice spuštenih glava i crvenjeli bi se u licu. Oni u cipelama drugih
boja rugali su se svakome tko bi ispružio ruku prema zdencu ili ptici. "Hajde
da vidimo!" vikali su s podsmijehom. "Da vidimo kako zdenac liječi,
da čujemo kako ptica pjeva! Da vidimo što je to tako posebno u običnim crvenim
cipelama!" Djeca su plazila jezike, ali djeca uvijek plaze jezike pa to
nije bilo tako strašno. No ljudi u crvenim cipelama ipak su spuštali poglede i
gazili ravno naprijed da se što prije maknu od neugodnog zdenca i šutljive
ptice.
Na svu sreću, djevojčica Iskra
živjela je daleko od svega toga. Čula je priče i čudom im se čudila jer nije
razumjela zašto ljudi ne žele lijek od bolesti i prekrasnu pjesmu. Ali cijela ta
stvar ipak se nije previše ticala naše djevojčice.
Jednog dana mladi se carević
razboli i carstvo se zabrine. Ljudi u cipelama drugih boja brzo se osvijestiše
i poslaše po ljude u crvenim cipelama. Preklinjali su ih da izliječe carevića. Međutim,
iako su ljudi u crvenim cipelama zahvaćali vodu iz čarobnog zdenca, carevića ta
voda nije izliječila. Pokušali su barem razveseliti carevića pjesmom zlatne
ptice, ali ptica nije htjela ispustiti ni zvuka. Sad se carstvo jako zabrinulo,
a najviše sam car. Ponudio je veliku nagradu onome tko izliječi njegova sina,
no nijedan liječnik i nijedne crvene cipele nisu mogle pomoći. Ljut na
beskorisni zdenac i nijemu pticu, car ih je ogradio velikim kavezom i zabranio
ljudima da prilaze, a pogotovo ljudima u crvenim cipelama. Djevojčica Iskra
čula je za te događaje i čudom im se čudila, ali nije se previše zabrinjavala
jer, naposljetku, sve se to događalo jako daleko.
Kako nijedan liječnik u
carstvu nije uspio izliječiti carevića, car u bijesu zaključi da su ga otrovali
njegovi neprijatelji pa podigne strašnu vojsku i udari na susjedne zemlje.
Susjedi su se snebivali i vikali da nisu krivi, ali car je bio gluh za sve osim
za jecaje svog bolesnog sina. Strah se proširio zemljom i ljudi su počeli
bježati od bijesnog cara, što dalje, to bolje. U bijegu su izgazili i istrošili
cipele i uskoro su sve bile jednako blatne i ružne.
Djevojčica Iskra nije
bježala jer nije imala kamo. Uostalom, car je još uvijek bio jako daleko. Zato
je Iskra smireno sjela na svoj prag i očistila svoje crvene cipele.
“Baš mi je žao carevića!”
promrmljala je lijeva cipela. “Pa nije mnogo stariji od nas!”
“Tužno je to,” rekla je desna,
“ali nas se uopće ne tiče.”
“Ne znam baš,” rekla je krpa
kojom je djevojčica brisala prašinu s peta. “Ako dječak ne ozdravi, careva bi
vojska mogla stići i do nas.”
“Čudno je to, čudno,” javila
se i prašina na cipeli. “Zašto ne traži lijek? Cijela zemlja odjekuje od
stupanja njegove vojske. Kome će to pomoći?”
Djevojčica Iskra šutjela je
jer nije mogla razumjeti govor svojih cipela, krpe ni putne prašine, ali
iznenada osjeti da joj je jako žao malog carevića i da je baš tužno što mu
nitko ne može pomoći. No Iskra nije znala ni za kakav lijek osim za vodu iz
čarobnog zdenca. Razmišljala je malo, s cipelama u ruci, a onda zaključila da
ionako nema što raditi sad kad su svi pobjegli i da bi barem mogla pogledati taj
zdenac i tu pticu o kojima se toliko priča. Zato Iskra obuje cipele, ispraši
krpu i složi je kraj vrata pa krene prema carstvu.
Kako je djevojčica putovala,
cipele joj se smočiše i na njima se skori blato. Vojnici je nisu ni pogledali
jer je bila mala i blatnjava, i tako je Iskra bez opasnosti prevalila dug put.
Našla se u carstvu, pokraj kaveza, i zagledala se u zdenac. Rešetke kaveza bile
su debele i usko postavljene i Iskra se nikako nije mogla provući između njh. Ugledala
je zlatnu pticu, ali nije ju mogla dohvatiti čak ni kad je ispružila ruku
najviše što je mogla.
“Što to radiš?” pitao je
djevojčicu bolesni mali carević koji je gledao s balkona.
“Pokušavam pogladiti pticu,”
kaže mu ona. “I zahvatiti vode da te izliječim.”
“Voda me nije uspjela
izliječiti,” rekao je tužno mali carević.
“To je jedini lijek za koji
ja znam,” odgovori mu djevojčica Iskra i tvrdoglavo se zagleda u kavez.
“Znaš, mogu te pustiti
unutra, ako želiš,” rekao je carević. “Znam gdje tata drži ključ.”
Djevojčici Iskri nije se baš
sviđala pomisao na ulazak u taj strašni kavez ako joj izlazak nije osiguran.
Ipak, prevalila je već toliki put zbog zdenca i ptice.
“Dobro,” reče Iskra, “ali i
ti moraš ući sa mnom!”
Carević se iznenadi zbog
takvog zahtjeva (pa svi su znali da je on bolestan!), ali bilo mu je jako dosadno
otkako su svi pobjegli pa više nije imao koga promatrati s balkona. Zato on
ustane, polako i oprezno, uzme ključ iz careve radne sobe pa se spusti do
kaveza i djevojčice Iskre. Ona odmah zgrabi ključ i otključa velika vrata pa primi
carevića za ruku i povuče ga unutra. Ptica ih je mirno gledala, a zdenac je
tiho blistao.
“Pa ti čak ni nemaš crvene
cipele!” primijeti carević začuđeno.
“Kako ne!” uzvikne
djevojčica Iskra. “Tu su, sad ćeš vidjeti!”
Djevojčica priskoči ptici i
pogladi je po zlatnim leđima, a onda zagrabi vode rukama i pruži je careviću.
Carević sumnjičavo onjuši vodu pa malo srkne i odjednom začuje kako ptica pjeva
iz svega glasa. Pjevala je kao cijeli zbor slavuja i još je uz to treperila
krilima i blistala na suncu kao lišće zlatne topole na vjetru. Djevojčica Iskra
nasmijala se i poprskala pticu vodom, no ptica je, ne prekidajući pjesmu, samo
dostojanstveno otresla perje. Carević poskoči, shvati da je izliječen i da se u
trk, loveći djevojčicu oko zdenca i grma s bijelim cvjetovima. Toliko su se smijali
da nisu ni primijetili kad se vratio car sa svojom vojskom i stao, čudom se
čudeći.
Car je brzo shvatio da mu je
sin izliječen pa je zaplakao od sreće i poljubio carevića, a onda i djevojčicu
Iskru. Carske suze pale su na prljave cipele i kroz blato je provirila crvena
boja. Car je ponudio djevojčici mnoga blaga, no ona je samo zatražila da se
ukloni kavez oko zdenca i ptice. Car je to odmah naredio, a vojska je u tren oka
uklonila svaki trag groznog kaveza pa se djevojčica Iskra sretna zaputila kući.
Putem je susrela mnoge blatnjave ljude koji su se s olakšanjem vraćali u svoje
domove. Svi su se pozdravljali kao stari prijatelji, potpuno zaboravivši boje
svojih cipela. A prvo što bi svatko od njih učinio kad bi stigao do svog praga
bilo bi da izuje prljave cipele i ostavi ih ispred vrata. Djevojčica Iskra
vidjela je to, čudom se čudila i veselo smijala.
Evo što je Iskra prvo
učinila kad je stigla doma: pronašla je staru krpu, sjela na prag i pažljivo
očistila svoje crvene cipele. Lijeva je pjevušila, a desna spavala. Krpa je
mrmljala nešto o vremenu koje je prošlo, a prašina je pričala o dalekim
zemljama. Djevojčica Iskra nije ih razumjela, ali bila je sretna.
Doista, neobična je ta
daleka zemlja. Previše se pažnje posvećuje cipelama.
Nema komentara:
Objavi komentar