petak, 22. lipnja 2012.

Priča o Jabuci


Nekoć davno, u nekoj dalekoj zemlji, živjela je žena koja je rađala svoje peto dijete. Dogodilo se da su je trudovi uhvatili u rascvjetanom voćnjaku, točno ispod jabuke, koja ima pet latica u svakom cvijetu. To je, naravno, potpuna slučajnost, no žena je rodila zdravog dječačića koji je izgledao baš poput zrele jabuke - sjajan, crven i pomalo žut s lijeve strane. Cijelo se selo okupilo da vidi to čudo, i svi su se dugo čudili, no s vremenom su se naviknuli i vratili svojim poslovima. Svi osim roditelja, naravno, koji se nisu mogli prestati čuditi i kojima je bilo pomalo neugodno zbog cijele stvari. Dječak je dobio ime Jabuka, ali svi su ga zvali Crveni i tako je ostalo. Rastao je i igrao se baš poput ostale seoske djece, no kad god bi učinio nešto neobično ili zločesto, otac i majka zabrinuto bi nad njim raspravljali nije li to možda zbog njegove boje. Zato se dječak trudio da nikad ne čini ništa neobično, ništa zločesto, da bude gotovo nevidljiv, tako da ga nikad ne primijete i ne pitaju se zbog čega je tako čudan. 

Jednoga dana, kad je Crveni već imao šest godina, kroz selo je prolazio kralj. Ugledao je malog crvenog dječaka kako se igra u dvorištu s braćom i sestrama i oduševio se. Kralj je volio neobične i rijetke stvari, i skupljao je sve što mu se činilo zanimljivim, tako da je odmah iskočio iz kočije i pokucao na trošna vrata. Predstavio se dječakovim roditeljima i ponudio da preuzme Crvenog i odvede ga na kraljevski dvor. Obećao je da će dječak imati najbolje obrazovanje i svijetlu budućnost na dvoru. Roditelji su zbunjeno slušali kralja, ne znajući što da misle o svemu. Naposlijetku su pozvali Crvenog i pitali ga bi li želio živjeti na kraljevskom dvoru. Baš u tom trenutku, mala je princeza u kočiji zaključila da joj je dosta čekanja, te je ispružila glavu s rumenim obraščićima kroz prozor i viknula tati da želi ići kući. Čim je Crveni vidio malu princezu i njezine obraščiće, zaljubio se preko ušiju. Također je i pocrvenio, ali to se vidjelo samo malo, s lijeve strane. I tako je, kad ga je kralj ljubazno pozvao da pođe s njima, dječak samo kimnuo glavom, bez riječi. 

Roditeljima je, ruku na srce, laknulo. Nije bilo lako imati neobično dijete u kući. Nakon nekoliko godina, kad su već zaboravili koliko im je sin doista crven, čak su se počeli hvaliti, govoreći svima da imaju sina na kraljevskom dvoru, i to im je mnogo više odgovaralo.

https://en.wikipedia.org/wiki/Neuschwanstein_Castle#/media/File:Schloss_Neuschwanstein_2013.jpg
Schloss Neuschwanstein, Thomas Wolf

Crveni je sjeo u kočiju nasuprot princeze i kralja pa su se zaputili prema dvoru. Kralj ga je cijelo vrijeme ispitivao o njegovom životu i stvarima koje voli, ali dječak nije mogao izustiti ni riječi pred princezom. Samo bi povremeno zbunjeno kimnuo glavom, obično u krivom trenutku. Princeza je zaključila da je Crveni dosadan i pomalo glup pa je prestala obraćati pažnju na njega, a kralj se ozbiljno zabrinuo. Čim su stigli na dvor, pozvao je svoje najbolje liječnike da ga pregledaju. Liječnici su zaključili da je Crveni potpuno zdrav, vrlo uljudan i poslušan, te pametan koliko je primjereno dobi. Osim boje, koju doduše ne znaju objasniti, baš ništa u vezi Crvenog nije neobično. Kralja je to umirilo. Pobrinuo da Crvenom bude baš onako kako je obećao njegovim roditeljima. Dječak je živio u dvorcu i igrao se s djecom stražara, kuhara, lakaja i sobarica. Učio je sa samom princezom, s najboljim učiteljima, no oni su ga smatrali žalosno zaostalim jer im nikad nije mogao odgovoriti niti na jedno pitanje. Ipak, bio je tih i nije radio neprilike, pa su udovoljavali kralju i poučavali ga s princezom.

Na dvoru je Crveni nakratko bio prava senzacija, i kralj ga je pokazivao svim svojim gostima, no uskoro su se svi naviknuli na njega. Onako tihog i mirnog, prestali su ga primjećivati, a Crveni je gledao i slušao, i tako je vidio i čuo sve što se na dvorcu imalo vidjeti i čuti. Pomažući svojim prijateljima, naučio je kako se čisti zlatni i srebrni pribor za jelo, kako se pere posteljina i odjeća, koliko se jaja potroši svakog dana, kako se treniraju konji, koliko se dana u tjednu primaju poslanstva. Znao je sve tajne slugu i kuhara i konjušara, znao je sve hodnike i tajne prolaze. S vremenom, kralj ga je prestao pokazivati stranim veleposlanicima i izaslanstvima, jer bi Crveni samo stajao ondje pred svima, gledajući u pod, nesposoban izgovoriti ijednu riječ. Naravno, na svim takvim događajima bila je prisutna i princeza. Tako je kralj s vremenom gotovo zaboravio na njega i samo bi se usput nasmiješio kad bi se mimoišli u hodniku. A Crveni je rastao i odrastao u visokog i tihog mladića koji je znao i čuvao svačije tajne, koji je pomagao gdjegod je pomoć bila potrebna, a kojega iz navike nitko nije zapravo primjećivao. 

Jednoga dana, kralj je odlučio da je došlo vrijeme da pronađe muža svojoj kćeri. U prokušanoj tradiciji starih kraljeva, odlučio je da će se princeza udati za prosca koji uspije ispravno odgovoriti na tri pitanja. Kralj je jako volio svoju jedinu kćer i nije imao namjeru prepustiti je prvom proscu koji se pojavi na vratima palače. Zato je dugo smišljao pitanja, sve dok nije bio zadovoljan vrstom i težinom izazova. Dolazili su kraljevi i carevi, prinčevi i carevići, svi vitezovi koji su željeli princezu za ženu, no nitko nije uspio odgovoriti ni na jedno pitanje. Kako je vrijeme prolazilo, i običan puk odlučio je iskušati sreću, no svi su odlazili bez uspjeha, pomalo čak uvrijeđeni jer nisu znali odgovor. 

Crveni je sa strahom gledao tu povorku prosaca. Kad je kralj postavljao pitanja, u sobi se uvijek nalazila princeza. Crveni je jako, jako dugo skupljao hrabrost i smišljao kako da riješi problem nijemosti u princezinoj blizini. Naposlijetku je uzeo malo tinte za pisanje i na svojoj lijevoj cipeli, odmah iznad palca, napravio veliku crnu mrlju. Tri je dana vježbao s prijateljima i učiteljima na dvoru, sve dok nije bio posve siguran da može voditi razgovor s nekim, a da ne diže pogled s crne mrlje na cipeli. Do kraja tog razdoblja, njegovi su prijatelji i učitelji dostigli posve novu razinu zabrinutosti za njega, ali Crveni je konačno bio spreman. 

Jednog lijepog sunčanog poslijepodneva, u dan kad su se primala poslanstva, obukao je svoje najurednije odijelo i pokucao na vrata velike dvorane. Hodao je polako i oprezno, buljeći u drveni pod i brojeći korake, sve dok se nije našao otprilike ispred kraljevskog stolca, na kraju dnevnog reda prosaca. Mogao je osjetiti mjesto gdje je njemu slijeva sjedila princeza i na trenutak je poželio pobjeći, no onda se čvrsto zagledao u mrlju na svojoj cipeli i ostao stajati pred kraljem. Kralj ga je ljubazno primio i pitao što želi. Crveni je, s gotovo nečujnim podrhtavanjem u glasu, zatražio princezinu ruku. Kralj se vrlo začudio, a princeza još i više, u jednakoj mjeri iznenađena prošnjom i činjenicom da Crveni zna govoriti.

"Ahm", rekao je kralj. Nije mogao smisliti razlog da jednostavno odbije Crvenog, pogotovo zato što od drugih prosaca nije tražio ništa osim odgovora na pitanja. Naposlijetku je slegnuo ramenima, nadajući se da su pitanja dovoljno teška, te postavio prvo, s nestašnim osmijehom na kraljevskom licu.

"Što držim u lijevoj ruci?" pitao je kralj. Crveni je skoro pogledao kraljevu ruku, no na vrijeme se zaustavio i zagledao u svoju cipelu. Razmišljao je i razmišljao, pitajući se koja to neobična stvar stane u ruku, a da je nitko do sad ne bi pogodio. Sjetio se da kralj ima neobičan hobi koji izluđuje kraljevske sobare. I dok su prinčevi i carevići redom govorili o dijamantima, zlatu i svim dragocjenostima kojih su se mogli sjetiti, a koje su mogle stati u kraljevsku ruku, Crveni se sjetio kraljevog hobija i neobičnog manjka odbojnosti i rekao: "Žohara, Vaše Veličanstvo."

Cockroach eating bread, iStockphoto

Kralj se zapanjio, a onda se sjetio da pred njim stoji mladić koji je najveći dio svog života proveo na dvoru i da sluge vjerojatno među sobom pričaju o kraljevskom običaju da svakog jutra hrani dvorske žohare ostacima hrane sa svog stola, a zatim ih utrkuje po prozorskoj dasci. Na trenutak se smeo zbog vlastite nepromišljenosti, no sjetio se da Crveni mora odgovoriti na još dva pitanja. 

"U redu," rekao je kralj, "to je točan odgovor. Drugo pitanje glasi: koji je najdragocjeniji kraljevski začin?" 

Crveni se sjetio brodova koji su dolazili natovareni skupocjenim začinima iz svih krajeva svijeta, šafranom, vanilijom, cimetom, kuminom, a onda se sjetio kako je jednom pomagao u kraljevskim odajama u vrijeme ručka i kako je sve odzvanjalo od kraljevskog glasa koji je kuharima vrlo glasno objašnjavao da su neke stvari važnije od liječničkih preporuka. 

"Sol, Vaše Veličanstvo," odgovorio je Crveni smjerno. Kralj se zbunio, shvativši da je opet napravio istu grešku, no onda je pomislio da to možda i nije tolika šteta. Crveni je bio drag, očito je poznavao svog kralja i dvorac i očito je bio pametniji nego što je kralj mislio. Nije bio nasljednik nekog kraljevstva ni poznat po ratnom junaštvu, ali najbolji supruzi (a kralj ne bi pristao ni na što drugo za svoju jedinu kćer) ionako imaju drugačije kvalitete.

"Bravo, Crveni!" rekao je kralj s uzvišenom dobrostivošću. "Nitko dosad nije točno odgovorio na moja pitanja. To mi je znak da pažljivo gledaš svijet oko sebe, te da shvaćaš da smo princeza i ja prije svega ljudi s kojima treba živjeti. Želim ti sreću s posljednjim pitanjem, mladiću. Postavit će ti ga princeza."

Crveni se smrznuo kad je ovo čuo i toliko se čvrsto zagledao u svoju mrlju da mu je počela plesati pred očima. Princeza se malo namrštila na svog oca, no bila je dobro odgojena i shvaćala je njegove želje. Pripremila je pitanje koje je trebalo pokazati da se prosac potrudio naučiti nešto o njoj, da nije razmišljao samo o bogatstvu i položaju koje bi stekao ženidbom. Na trenutak je oklijevala, pitajući se koliko je puta prolazila pokraj Crvenog, a da ga nije ni primijetila i što je on sve mogao čuti i vidjeti o njoj i njezinim navikama. Naposlijetku je samo slegnula ramenima i postavila pitanje: "Što uvijek nosim u džepu?"

Crveni je dao sve od sebe, doista jest, ali kad je princeza progovorila, i kad je shvatio da zna odgovor, nije se mogao suzdržati i podignuo je glavu da je samo na trenutak pogleda. Istog je trena potpuno zanijemio. Stajao je tako u mrtvoj tišini, dok su kralj i princeza čekali odgovor, i buljio u princezu.  Lice mu je postalo još crvenije, s lijeve strane, dok je otvarao usta i pokušavao odgovoriti. Stražari uz prijestolje počeli su se cerekati. Lakaji uz zidove pokušali su prigušiti hihotanje, ali uskoro je cijela kraljevska dvorana odzvanjala od grohotnog smijeha. Na kraju, gotovo protiv svoje volje, osmjehnula se i princeza. 

Crvenom su izbile suze na oči i sve mu se zamutilo pa više nije vidio princezu. Konačno se mogao pokrenuti. Okrenuo je leđa prijestolju i dao se u trk. Istrčao je iz dvorane, a zatim iz dvora. Trčao je kroz grad i kroz polja i sela sve dok se nije srušio od umora, a kad se odmorio, trčao je još dalje, sve dok nije prešao preko pet gora i rijeka i dolina i ostavio daleko iza sebe granice kraljevstva. Stao je tek kad se našao na potpuno nepoznatoj obali i tamo se srušio ispod starog hrasta, lijući suze. 

Kako je Crveni napustio kraljevstvo, iz njega je istog trena nestala sva crvena boja. Jabuke, jagode, rajčice, svo crveno voće i povrće postalo je blijedo i odbojno, krv je tekla u sluzavoj žućkastoj boji koja je prestravila ozlijeđene ljude, crveni hipogrif na grbu postao je potpuno nevidljiv na svojoj bijeloj podlozi, a crvene kraljevske ruže i svo drugo cvijeće postalo je bljedožuto i gotovo prozirno. Cijelo je kraljevstvo odjednom izgledalo kao da boluje od teške i odvratne bolesti. Čak su i princezini rumeni obrazi izgubili boju pa je hodala dvorcem blijeda i tužna, dok su je pratili zabrinuti pogledi. 

Princeza je brzo shvatila razlog za nestanak crvene boje i rekla je kralju da nisu smjeli pustiti Crvenog da ode. Bila je sigurna da je Crveni znao odgovor na treće pitanje, no kralj je rekao da su pravila jasna. Trebalo je odgovoriti na tri pitanja, Crveni nije odgovorio na treće. Umjesto toga odlučio je pobjeći, što nije bila njihova krivnja. Princeza je zašutjela, ali se s nelagodom sjećala kako se s cijelim dvorom smijala jadnom mladiću. 

Dok je kralj raspravljao sa svim znanstvenicima i filozofima u kraljevstvu pokušavajući riješiti problem crvene boje, princeza je hodala dvorcem kao prije, učila s učiteljima i igrala se s dvorskim damama. No nešto je nedostajalo - neka nijema prisutnost u kutku vidnog polja, napola primijećena ruka koja joj pruža točno onu knjigu u kojoj se nalazi odgovor, točno onaj kolač koji je poželjela pojesti, točno onu loptu koju je slučajno bacila u jezero, točno onu vrpcu zbog koje joj se razvezala pletenica. I tako se princeza snuždila i postala tiha. Zamišljeno je promatrala kraljevski vrt pun bezbojnih ruža, portrete predaka u hodnicima koji su svi izgledali bolesno i žuto, kraljevske rubine koji su izgledali poput bezvrijednog stakla. 

Jedne je večeri tužno i zamišljeno promatrala svoj stol, i odjednom je shvatila da ne vidi ništa osim tajanstvene ruke u kutku vidnog polja, koja je oduvijek bila crvena. I tako je princeza konačno donijela odluku, ustala je i spremila se za put, ostavila poruku ocu kralju te se iskrala iz dvorca da pronađe Crvenog. Bez rumenih obraza i u putnoj odjeći, izgledala je poput bilo koje druge djevojke u kraljevstvu, nitko je nije prepoznao niti pokušao zaustaviti. 

Princeza je hodala i hodala, sve umornija i sa sve više žuljeva na nježnim stopalima. Prešla je preko pet gora i pet rijeka i dolina, sve dok nije ostavila granice kraljevstva daleko iza sebe i našla se na nepoznatoj morskoj obali. Tamo je, ispod jednog starog čvornatog hrasta, pronašla Crvenog. Njegova blistava boja na tren ju je toliko smela da je stala i izgubila moć govora, no onda je spustila pogled, odlučno dohodala do hrasta i sjela pokraj Crvenog. 

Oak tree in a field of yellow flowers, Manuel Ribeiro

"Tu si," rekla je. Crveni, kojemu je na desnom obrazu još blistala jedna suza, zagledao se u nju otvorenih usta. 

"Da," rekao je naposlijetku, "da, tu sam." Blijedih, bezbojnih obraza i neuredna od puta, princeza nije izgledala baš onako lijepo kao prije pa je Crveni konačno mogao govoriti u njenoj prisutnosti. Osmjehnuo se princezi od uha do uha. 

"Koji je odgovor?" upitala je ona. Crveni se uozbiljio i rekao: "Ljeto prije nego što je kraljica umrla, kralj vas je odveo na plažu kraj ljetnog dvora. Bacali ste kamenčiće u jezero cijelog popodneva, a onda je kraljica pronašla mali bijeli kamen koji je s jedne strane imao sivu šaru u obliku labuda. Dala ga je tebi. Uvijek ga nosiš u desnom džepu kaputića." 

Princeza se nasmiješila i kimnula glavom. Ispružila je ruku i uhvatila Crvenog za njegovu. "Hoćemo li konačno doma?"

Put natrag prošao je s mnogo smijeha i besmislenog razgovora. Iz nekog je čudesnog razloga trajao mnogo kraće nego put prema hrastu, i nije se pojavio niti jedan novi žulj. Kad su Crveni i princeza prešli preko granice držeći se za ruke, u cijelom je kraljevstvu odjednom bljesnula crvena boja. Ljudi su odahnuli i razveselili se. Crveni i princeza prošli su kroz mnoga sela i gradove u kojima se slavilo, pjevalo, plesalo i jelo isključivo crvenu hranu. Kralj je bio sretan što mu se kćer vratila živa i zdrava. Čak je zagrlio Crvenog i posjeo ga za kraljevski stol. Održana je svadba koja je, zajedno sa svim proslavama zbog povratka crvene boje, trajala gotovo puna tri mjeseca. 

Sad kad je princeza opet imala lijepe rumene obraze, Crveni nije mogao izgovoriti ni riječi u njenoj prisutnosti, no princeza se nije dala smesti. Kad se radilo o važnim pitanjima, naredila bi da se Crvenom pripremi njegova stara lijeva cipela s mrljom od tinte. Kad se radilo o manje važnim pitanjima... Pa, ponekad je bolje ne pričati previše. Crveni i princeza živjeli su dugo i sretno. Njihova su djeca imala najrumenije obraze u cijelom kraljevstvu.

četvrtak, 16. veljače 2012.

Priča o Ljubici


     Nekoć davno, u nekoj dalekoj zemlji, živjela je kraljevna sa zvijezdom na čelu. Ta kraljevna nije zapravo znala da je kraljevna, niti da nosi zvijezdu na čelu. Mislila je da je posve obična djevojka koju čeka posve običan život, i to joj nije previše smetalo. Ponekad bi se, doduše, zagledala kroz prozor u noćno nebo i učinilo bi joj se da je mjesec zaziva po davno zaboravljenom imenu, ali do jutra bi već zaboravila na to.

     Kako je moguće da djevojka ne zna da je kraljevna, pitate me? Eh, to je vrlo duga priča. Ukratko, zagubili su je. Njezin je otac kralj imao mnogo djece, sve same kraljevne i kraljevići, i kad su primijetili da jedno nedostaje, nitko nije previše revno tražio. I tako je ostala izgubljena i gotovo zaboravljena. Pronašao ju je lugar kako spava kraj potoka usred šume i odveo je svojoj kući. Žena i on imali su mnogo djece i s vremenom su zaboravili da jedna djevojčica zapravo nije njihova. I tako je mala kraljevna odrasla u posve običnu djevojku. Budući da je zvijezda na njenom čelu bila nevidljiva, nitko je nikad nije prepoznao. Bila je posve sretno dijete i spremna voditi posve sretan i običan odrasli život. Kad ju je lugar pronašao, nosila je bijelu haljinicu izvezenu ljubičastim cvjetovima - tako ju je prozvao Ljubicom.

     I tek sad počinje ova priča. U kraljevstvu Ljubičinog oca kralja izbio je rat. Izginuli su svi sinovi i kćeri koje je imao, a naposlijetku je umro i kralj. Narod je u strahu očekivao smrt stare kraljice i krvavu borbu za prijestolje koja će sigurno uslijediti. Kraljičini su savjetnici dugo i uzaludno vijećali kako da spriječe građanski rat. Naposlijetku su se posvađali - svatko je od njih pokušavao dokazati kako je najpodobniji da preuzme kraljevstvo. Njihova je svađa odjekivala dvorcem, a sluge i straža osluškivali su u strahu. Glasne i grube riječi širile su se hodnicima sve dok nisu probudile staru kraljevsku dadilju koja je drijemala kraj ognjišta u trećoj kuhinji. 

http://www.wikiart.org/en/pierre-auguste-renoir/woman-in-a-rocking-chair
Woman in a Rocking Chair, Renoir


     ˝Ludog li vijeća˝ promrmljala je dadilja mrzovoljno. ˝Pa jedna je kraljevna još uvijek živa!˝ Namjestila se malo bolje na jastuke i ponovno utonula u san, no čuo ju je mali kuharev pomoćnik, koji je to brzo dojavio velikom kuharskom pomoćniku. On je vijest prenio kuharu, koji ju je odnio glavnom kuharu. Glavni je kuhar javio glavnom sobaru, koji je obavijestio glavnu sobaricu, a ona je sve prišapnula glavnoj dvorskoj dami. Glavna dvorska dama prišla je kraljici na prijestolju i šapnula joj na lijevo uho da, čini se, postoji još jedna kraljevna. Kraljica je već bila stara i slabo je čula na lijevo uho, pa je dvorska dama ponovila vijesti u kraljičino desno uho. Kraljica je, sjetivši se izgubljene kćeri, skočila s prijestolja (nimalo damski, doista, ali čovjek ponekad jednostavno mora skočiti) i prekinula zasjedanje vijeća.

     ˝Jedno moje dijete živi!˝ uzviknula je. ˝Moja je kćer jedina prava nasljednica prijestolja! Moramo je pronaći!˝

     Vijeće se malo snuždilo jer je svatko u mislima već vidio sebe s krunom na glavi, no složili su se da je najbolje rješenje pronaći izgubljenu kraljevnu. Ali kako? Razbijali su glave sedam dana, a onda su probudili staru dadilju i pitali je kako da pronađu kraljevnu. Dadilja je razmišljala i razmišljala, a onda se prisjetila da je kraljevnu posljednji put vidjela kad je cijela obitelj išla u posjet susjednom kraljevstvu. Također se sjetila bijele haljine koju je sama izvezla ljubičastim cvjetovima.

     ˝I još nešto,˝ dodala je, ˝kraljevna je imala zvijezdu na čelu.˝ Ovo je malo zbunilo vijeće, jer se nitko drugi nije sjećao zvijezde na čelu, ali dadilja je opet zadrijemala pa su samo odmahnuli rukom. Poslali su dugo i komplicirano pismo susjednom kralju. Objasnili su što se dogodilo i zatražili pomoć u pronalasku princeze. Susjedni je kralj bio vrlo zauzet pa je ukratko uzvratio da smiju poslati stotinu ljudi u potragu u njegovo kraljevstvo, ali da im sam ne može pomoći jer još traži svog izgubljenog sina.

     Susjedni je kralj imao samo jedno dijete pa je doista bilo neoprezno izgubiti ga. No upravo se to dogodilo. Dječak je odlutao jedne mračne noći bez mjeseca i otad ga nitko nije vidio niti čuo za njega. Susjedni ga je kralj tražio mnogo godina, pročešljao je kraljevstvo uzduž i poprijeko, no nikako ga nije uspijevao pronaći. Što se dogodilo s izgubljenim princem, pitate me? To nas se, nažalost, trenutno ne tiče. Ali možda ću vam kasnije ipak ponešto ispričati.

     Izgubljena kraljevna, princeza znana kao Ljubica, upravo je dorasla do udaje. Nije baš bila sretna zbog toga jer je voljela svoj bučni i prenapučeni dom. Stari lugar i njegova žena sve su češće čeznutljivo govorili o danu kad će sva njihova djeca naposlijetku napustiti kuću i kad će se konačno prisjetiti tišine. Ljubica je tako već izgubila tri sestre i četiri brata, i shvatila je da je jednostavno red na nju. U njihovom malom selu nije bilo slobodnih mladića pa se jedne lijepe subote rano ujutro Ljubica spremila, lijepo počešljala i krenula u susjedno selo na veliki sajam. S njom su išle i četiri preostale sestre i tri brata. Do kraja dana, svatko je od njih pronašao prikladnog životnog partnera. Svatko, osim Ljubice. To ju je jako začudilo i zabrinulo. Nije bila ružnija od svojih sestara, ponašala se pristojno, smijala se tuđim šalama i imala je vrlo uredno počešljanu kosu, no svi su je mladići zaobilazili.

    I tako je na kraju dana sjela, snuždena, ispred štale kraj krčme, i pitala se što nije u redu s njom. Ona nije znala odgovor, ali ja ću vam ga ipak otkriti. To je zbog zvijezde na čelu. Zašto je važna zvijezda, pitate me? Pa nitko je ne vidi, zar ne? Eh, zvijezda je vrlo važna. Zvijezdu na kraljevninom čelu mogu vidjeti samo drugi kraljevići i kraljevne, i svi članovi kraljevske obitelji. I, naravno, dadilja. Nitko nije posve siguran zašto je i dadilja može vidjeti, jednostavno je tako. Svi ti mladići koji su zaobišli Ljubicu nisu mogli vidjeti zvijezdu, ali mogli su je čuti. Kad bi se približili toj naizgled običnoj djevojci, začuli bi tiho mrmljanje na nepoznatom jeziku, nešto što nije bilo upućeno njima, i to bi ih iz nekog razloga toliko uvrijedilo da bi zaobišli Ljubicu bez ikakvog pozdrava. Eto, sad znate.

     Ali Ljubica nije znala. Sjedila je ispred štale i lila suze. U isto ih se vrijeme sramila jer su njene sestre i braća svi bili sretne ruke. Takoreći. Trebala je i ona biti sretna zbog njih, zar ne? Dok je tako sjedila i plakala, kraj nje su prolazili konjušari koji su se brinuli za prijevozna sredstva gostiju koji su odsjeli u krčmi. Jedan je upravo potezao uže na čijem se drugom kraju nalazio neuobičajeno tvrdoglavi magarac. Magarac je revao i tresao glavom, sa sve četiri noge ukopan u blatnjavi pod štale, i odbijao izaći iz suhog, iako ne pretjerano lijepog, skrovišta. Ah da, zaboravih vam reći. Kad god neka kraljevna negdje plače, pada kiša. Tako da je sad lijevalo kao iz kabla.

     Magarac je odbijao izaći, a konjušar je baš odlučio promijeniti pristup i primiti se šibe kad su Ljubičina braća i sestre došli po nju. Bili su jako dobro raspoloženi i zato, morate razumjeti, malo bezobzirniji nego što bi inače bili. Smijali su se njenim suzama i govorili da će joj oni pronaći muža. Najmlađi brat, koji je bio ujedno najrazmaženiji i najšaljiviji, što nije dobra kombinacija, ugledao je magarca i dosjetio se predivne šale.

     ˝Evo ti muža!˝ povikao je i oteo uže od iznenađenog konjušara. Svi su se nasmijali. Odvukli su Ljubicu do magarca, nataknuli joj slamnati vijenac na glavu, prebacili joj rupčić preko lica umjesto vela i gurnuli joj u ruke buketić od osušene djeteline. Magarcu su privezali kravatu oko vrata i stavili mu odrpani šešir preko ušiju. Ljubica je bila crvena kao zrela rajčica dok se sve više ljudi skupljalo i smijalo, nazdravljajući mladom paru. Naposlijetku su je posjeli na magarca da je provedu selom. Već su se približili zadnjoj kući u selu, već su svi plakali od smijeha, kad je nebom zaparala munja koju je slijedio najstrašniji grom kojeg je to selo ikad čulo. Svi su zastali, uplašeni, osim magarca. On se dao u bezglavi trk. Projurio je kroz selo i preko drvenog mosta s južne strane i uskoro ga više nitko nije vidio.

     Nitko osim Ljubice, naravno, koja se grčevito držala za njegovu kratku grivu. Vjetar je otpuhao slamu, buket i rupčić pa je sad jasno vidjela da magarac, koji je ostao bez šešira, bježi ravno u najdublju šumu, sve dublje i dublje. Jurio je ne osvrćući se na oštro grmlje i niske grane, zaobilazio je panjeve i preskakao potočiće, a zaustavio se tek u samom srcu šume, u najdubljem mraku, sat nakon ponoći.

     Ljubica je bila izgrebana i blatnjava i ruke su je boljele od stiskanja grive. Zato je bila sretna kad je ugledala malu drvenu kućicu smještenu ispod prastarog hrasta u središtu šume. Na prozorima su gorjele svijeće i osjetila je miris vatre na ognjištu. Da je bila manje umorna, možda bi bolje promislila, no ovako je odmah skočila s magarca i pokucala na vrata. 

http://dhanne.deviantart.com/art/Witch-House-in-Helme-110899258
Witch House in Forest of Helme, Dhanne

     Vrata je otvorila vještica. Nije izgledala poput obične vještice, nije imala izbuljene oči ni ogroman kukasti nos, ali je zato imala čak tri bradavice na bradi i dva požutjela zuba koja su virila ispod gornje usne. Hodala je oslanjajući se na štap i vrlo se zadovoljno zagledala u neočekivanu gošću.

     ˝Zar si se izgubila, djevojko?˝ prela je dok su joj zubi blistali pri svjetlu svijeće. ˝Mlade djevojke nemaju što tražiti u šumi u ovo doba noći! Ovdje ima opasnih stvorenja!˝

     Ljubica je bila previše potresena da bi prepoznala opasnost. Ojađeno je počela nepoznatoj baki opisivati što joj se sve dogodilo, od jutarnjeg češljanja do sramote na sajmu. Starica ju je ljubazno slušala i sućutno coktala jezikom, odmjeravajući usput nju i magarca i pitajući se ima li dovoljno veliki lonac. Dok je ona tako slušala, a Ljubica pričala, kroz oblake na zapadu uspio se probiti mjesec i vještica je odjednom shvatila da pred sobom ima kraljevnu. Nijedna vještica, naravno, ne može vidjeti zvijezdu na kraljevninom čelu, ali svaka vještica jako dobro razumije što govori mjesec, a te je noći, sat nakon ponoći, mjesec pjevao ljubavnu pjesmu predivnoj zvijezdi na čelu naše princeze. Vještica je odjednom bila jako, jako zadovoljna.

     ˝Tako dakle,˝ pomislila je. ˝Ovo mora biti nešto jako posebno!˝

    Nijedna poštena vještica neće pojesti kraljevnu niti kraljevića. Ne, kraljevići i kraljevne moraju biti začarani - što teže, to bolje. Čarolija mora biti toliko zapetljana da je bude gotovo nemoguće razbiti. Što dulje kraljevna ili kraljević ostanu začarani, to veća slava za vješticu.

     Ljubica nije primijetila novu iskru u staričinom oku jer je baš došla do dijela priče u kojem udari grom, a magarac počne bježati. Shvativši i sama ostatak, vještica ju je ljubazno prekinula i još ljubaznije pozvala da uđe u kuću. Ljubica je bila toliko zahvalna da nije ni trepnula, a već se našla uz toplo ognjište sa šalicom čaja u ruci. Magarca je ostavila vani da hvata dah.

     Vještica je pjevušila sebi u bradu dok je rezala kruh, zagrijavala mlijeko i pokušavala smisliti neku stvarno dobru čaroliju za ovu kraljevnu. Ljubica je pogledom pratila kretanje hrane pa nije primijetila da vatra na ovom ognjištu gori zeleno i da je kotao neuobičajeno crn, baš kao da je izrađen od samog mraka. Stidljivo je i zahvalno primila kasnu večeru. Na njenu veliku sreću, vještica nije začarala ni kruh ni mlijeko jer još nije bila smislila ništa stvarno posebno. Pričala je kako je teško staroj ženi koja ovako sama živi u dubokoj šumi i kako gotovo nikad nema goste, pogotovo ovako mlade i lijepe. Ljubici su se oči polako sklapale.

     ˝Kako čudno,˝ primijetila je u sebi sneno. ˝Ova baka u kutu ima stol pun šišmiševih krila.˝ Malo se pomaknula da može nasloniti glavu na drveni zid i ˝kako neobično,˝ pomislila je. ˝Ova baka ima zidove pune gavranovog perja.˝ Odložila je prazan tanjur i šalicu na pod kraj ognjišta, odmah pokraj žabe krastače, a vještica je polako prišla da ih podigne. ˝Stvarno neobično,˝ pomislila je Ljubica naposlijetku. ˝Ova baka ima noge koje izgledaju baš kao kokošje.˝ I onda je zaspala.

     Vještica se još šire nacerila, pokazujući da su ta dva žuta zuba doista sve što joj je od zuba ostalo, kad se odjednom njena kućica zatresla. Pogledala je kroz prozor i ugledala magarca koji je odustao od čekanja da ga netko usluži, te počeo grickati koru s prastarog hrasta koji je štitio vještičin dom. Vještica je bijesno uzviknula, zgrabila štap i krenula otjerati groznu životinju od svog hrasta.

     Vještičin krik probudio je Ljubicu i ona je odjednom točno znala gdje se nalazi. Posve očekivano, jako se uplašila. Ogledala se oko sebe u potrazi za nekim oružjem i spazila veliku mjedenu pletaću iglu koja je virila iz klupka nevjerojatno crne vune. Zgrabila je iglu kao da je mač i polako se išuljala iz kolibe.

     Vještica je vikala na magarca i mahala štapom. Obdaren dugim životnim iskustvom, magarac se odmaknuo izvan dohvata i mudro zaključio da može pronaći drugi hrast. Dok se Ljubica polako šuljala prema šumi, vještica je još nekoliko puta bijesno puhnula i zamahnula štapom, no zaključila je da je šteta trošiti čarolije na nešto što je već magarac. Zaprijetila je posljednji put i vratila se u kuću. Odmah na vratima shvatila je da princeza više nije unutra. Divlje se okrenula na sve strane, a onda je ugledala princezu - baš u trenutku kad je Ljubica uzjahala magarca i čvrsto se primila za njegovu grivu. Vještica je ispustila još strašniji krik nego prije i potrčala prema magarcu. (Iako vještice često hodaju uz pomoć štapova, opće je poznato da one zapravo mogu posve dobro, i jako brzo, hodati. Štap služi nečemu posve drugačijem.)

     Ljubica je ugledala vješticu kako trči prema njoj i u panici ubola magarca mjedenom pletaćom iglom u dlakavu stražnjicu. Ovog magarca, nekim čudnim slučajem, nitko nikad nije ubo pletaćom iglom. Suočen s ovim nepoznatim iskustvom, slučajno je učinio točno ono što je Ljubica htjela – dao se u trk. Vještica je bijesno povikala za njima i triput preokrenula štap u ruci. Pretvorila se u veliku crnu pticu s dvije žute pjege na kljunu i dala se u potjeru.

Raven, Forest of Dean, Bob Bushell

     Ljubica je čula kako za njom klepeću krila i ponovno bocnula magarca iglom. Magarac je zaključio da mu se igle nimalo ne sviđaju i dao se u još brži trk, a vještica je iznad njih izbjegavala zapletene grane. Kao ptica nije mogla nositi svoj štap i nije se mogla preobraziti u neku drugu životinju. Kad bi se podigla iznad krošnji guste šume, nije mogla vidjeti u kojem smjeru idu magarac i Ljubica, a kad ih je mogla vidjeti, morala je izbjegavati grane i debla. Tako su Ljubica i magarac uspjeli izletjeti iz šume baš kad se sunce dizalo iznad planine na istoku. Magarac je sad jasno vidio put do svoje predivne štale. Ljubica se osvrnula posljednji put i ugledala vješticu kako stoji na rubu šume i maše kvrgavom šakom prema njoj. Opće je poznato da vještice ne mogu samo tako napustiti svoju šumu. To se može dogoditi samo u noći punog mjeseca, samo jednom u godini i samo nakon kompliciranog rituala koji uključuje pranje nogu u kišnici. A vještice doista ne vole prati noge. I tako je ova vještica morala ostati u svojoj šumi, gdje joj je, uostalom, i mjesto.

     Ljubica je drhtala od glave do pete kad se magarac konačno zaustavio u štali kraj krčme. Gosti i konjušari još su spavali pa se Ljubica spustila s iscrpljenog magarca da mu donese vode. Usput ga je slučajno ponovno bocnula mjedenom pletaćom iglom. Magarac se stresao od vrha ušiju do vrška repa, a onda zaključio da mu je dosta jurnjave za cijeli život i mirno se zaputio prema svojim jaslama. Igla se također zatresla, što je bilo malo čudno. Tresla se i tresla, sve jače i jače, sve dok je Ljubica nije morala ispustiti na pod.

    Čim je igla dotakla pod štale, pretvorila se u mladog i prilično lijepog princa. Ovaj se zbunjeno ogledao i skočio na noge. ˝Što se dogodilo?˝ upitao je Ljubicu. Ljubica je otvorenih usta (nimalo damski, zaista) zurila u njega. ˝Ahm,˝ rekao je princ, odjednom spazivši zvijezdu na njenom čelu. Brzo je otresao prašinu s hlača, skinuo kapu obrubljenu zlatnim vezom i ukrašenu zlatnim perom, te se duboko naklonio.

     ˝Ja sam princ Robert,˝ predstavio se Ljubici. ˝Vi ste sigurno kraljevna koja me oslobodila moje zle sudbine!˝

     Ljubica je zbunjeno slušala ovaj pozdrav, no onda je primijetila da princ na čelu ima blistavi mali polumjesec. I odjednom je bila jako, jako sretna.

     Proveli su cijelo jutro uspoređujući svoje dogodovštine. Pokazalo se da je princa Roberta začarala vještica koja je malo preozbiljno shvatila zadaću zapetljanih čarolija. Pretvorila ga je u mjedenu pletaću iglu, ni po čemu posebnu, a spasiti ga je mogla samo kraljevna koja ne zna da je kraljevna, a koja bi tom iglom pred zoru tri puta ubola u stražnjicu gladnog magarca koji nosi kravatu. Doista pretjerano.

     Dok su oni tako uspoređivali priče i smijali se, probudili su se konjušari i gosti, a među njima i jedan od onih stotinu ljudi koje je stara kraljica poslala u potragu za izgubljenom princezom. Dok je tragač mrzovoljno pripremao konja za još jedan dan potrage, začuo je dvoje mladih kako se međusobno dive svojim kraljevskim znakovima, zvijezdi i polumjesecu. Sjetio se riječi stare dadilje. Iako sam nije vidio ništa, bio je spreman povjerovati dadilji ako će se zbog toga moći istoga dana vratiti kući. Poklonio se izgrebanoj djevojci koja je iz nekog razloga vonjala kao magarac i rekao joj da je izgubljena princeza susjednog kraljevstva, te da će je on vratiti doma.

     I tako se dogodilo da je izgubljena princeza pronađena. Stara ju je dadilja prepoznala na prvi pogled, a stara ju je kraljica izljubila, oprala i odjenula u najljepše haljine koje je mogla pronaći. Ostalo joj je ime Ljubica jer se čak ni stara dadilja nije mogla sjetiti kako se princeza zapravo zvala. Cijelo se kraljevstvo radovalo. Uskoro se kao prosac pojavio princ Robert. Njegov je otac bio toliko sretan što mu je izgubljeni sin pronađen da je proglasio cijelu godinu praznikom. Starog je magarca, koji je nevoljko i posve slučajno sudjelovao u razbijanju čarolije, proglasio posebnim članom kraljevskog domaćinstva. Preselio ga je u kraljevske štale i naredio da ga se hrani najfinijom krmom i to isključivo iz zlatnih jasli, te da ga se timari zlatnim češljem i prekriva svilenim gunjem. Magarac nije imao ništa protiv takvog života.

     Što se tiče djevojke koja je oslobodila kraljevog sina, kralj bi dopustio princu da je oženi čak i da se još uvijek radilo samo o jednoj od mnogih kraljevni i kraljevića, a kamoli tek sad, kad je trebala naslijediti cijelo kraljevstvo. Kralj je zadovoljno trljao ruke i namigivao staroj kraljici dok su njih dvoje raspravljali o poreznim olakšicama, postupnom ukidanju granica i ekskluzivnim pravima na trgovinu za njihove dvije zemlje.

     I tako je dogovoreno najveće vjenčanje koje je ikad viđeno u tom kraju svijeta. Tri dana prije vjenčanja, Ljubica je u zlatnoj kočiji otišla po svoje posvojene roditelje, lugara i njegovu ženu. Oni su u međuvremenu otkrili da je tišina precijenjena i provodili su dane pišući pisma djeci i moleći ih da im dovedu unuke u posjet. Stoga su se rado odvezli na vjenčanje svoje posvojene kćerke i dugo su ostali u velikom dvorcu. U njemu gotovo nikad nije bilo tišine.

     Ovdje završava ova priča. Naravno, svi su živjeli sretno i zadovoljno do kraja života. A pogotovo stari magarac kojeg su princeza Ljubica i princ Robert svakog mjeseca posjećivali i hranili zrelim jabukama. Razloga za nezadovoljstvo imali su samo seljaci, koji su godinama rogoborili zbog nedostatka padalina u kraljevstvu.

petak, 10. veljače 2012.

Priča o Maji i Krcktu, kraj


     Nitko od starih teoretičara, pa čak ni od zmajeva, nikad nije imao prilike saznati da zmajevi boluju od morske bolesti. Maja i Krckt otkrili su taj nesretni podatak na teži način. Zatvoren u drvenoj škrinji, u vrlo vrućoj sobici za kuharske pomoćnike u potpalublju, Krckt je bezglasno tulio da ga nitko ne čuje i teško gutao pokušavajući ne zapaliti brod. Maja je, zbog svoje magične veze sa zmajem, također osjećala laganu morsku bolest, ali je, na svu sreću, mogla kuhati, prati posuđe i slušati glavnog kuhara, koji je uglavnom pričao o kolačima. Jedino što je Krckta tješilo bila je vrućina i tama koja ga je podsjećala na njegovu podzemnu špilju. Jedino što je Maju tješilo jest što su je zbog laganog zelenila u licu svi mornari, inače željni ženskog društva, zaobilazili u širokom luku. I tako su tiho uzdisali i čekali da plovidba završi.

     Bio je to veliki brod kojim su putovali bogati gosti kojima je udobnost bila važnija od brzine, tako da se nisu previše žurili. Također nisu mogli pojesti svu hranu koju su očekivali vidjeti na svojim stolovima pa je Krcktu, mučnini usprkos, od ostataka piletine i fazana i pokoje ovčje kosti njegova škrinja uskoro postala tijesna. Maja je potajno tijekom noći izbacila svu zemlju i kamenje u more, i s njima nesretnu gujavicu koju je Krckt ubacio da mu provjetrava zemlju, te se on neudobno okretao na golim daskama, zbog čega se Maja neudobno okretala na svom krevetu iznad njega. Putovanje je trajalo punih mjesec dana, a prije kraja tog vremena Krckt je počeo ozbiljno razmišljati o tome da jednostavno pojede druge pomoćne kuhare i oslobodi cijelu sobicu za sebe i Maju, a Maja je morala čvrsto stiskati rub kuhinjskog stola kad god bi glavni kuhar otvorio usta da ga ne bi gađala neoguljenim krumpirima.

     Treći časnik, kojem jedinom nije smetalo lagano zelenilo, sve je češće svraćao u kuhinju i zapodijevao razgovor s Majom, koja se trudila ne odgovoriti iskreno ni na jedno pitanje. Pitao je odakle je i kamo ide, zašto putuje sama, gdje joj je obitelj, i mnogo takvih pitanja, a također je i govorio, o svojoj obitelji, o majci i ocu, o petero braće i tri sestre, o dva konja, kravi i psu koje je ostavio prije mnogo godina da bi se zaposlio na brodu. Tako je Maja i nehotice spomenula svoju braću i sestre, svoga psa, kokoši i povrtnjak, rijeku u kojoj je plivala kad je padala kiša. A treći je časnik slušao i kimao glavom, i smiješio se. Koliko god mu Maja nije vjerovala, morala je priznati da ima lijep osmijeh. I tako se jedne večeri, umjesto u maloj sobici za pomoćne kuhare, zatekla na palubi s trećim časnikom, promatrajući zvijezde.

     Krckt je zabrinuto čekao i osluškivao kako se svi drugi pomoćni kuhari vraćaju, te jedan po jedan liježu u svoje krevete. Činilo mu se da protječe užasno mnogo vremena, kao što se uvijek čini onima koji čekaju u mraku, te se naposlijetku išuljao iz sobe da pronađe Maju. Gosti su uglavnom već spavali po svojim kabinama pa se Krckt morao samo triput nabrzinu sakriti među sjenama. Prikrivanje mu je išlo sporije sad kad je bio veći, ali zalutali gosti i iscrpljena posada nisu se zagledavali u sjene. Tako je slijedio magični osjećaj koji ga je povezivao s Majom i zatekao se na palubi, nakon mnogo vremena konačno gledajući zvijezde. I konačno, nakon mnogo, mnogo vremena, konačno su bile ispravne! Prepoznao je Mali kamen i Debelog labuda, i tamo iznad pramca Gladnu zmajicu, i na oči su mu izbile suze. Šmrcnuo je tri puta i raširio krila, uživajući u slobodnom prostoru. Baš u tom trenutku sa sjevera je preko mora zapuhao ledeni vjetar, samo jedan kratki nalet, ali taj ga je poškakljao točno ispod ugrijanog pazuha, i Krckt kihne iz sve snage. Onako šmrcav, zapalio je ogradu broda.

Night Dragon Shadow, Draphilius


     Maja je u tom trenutku bila udaljena od Krckta otprilike dvadeset koraka i nije primjećivala mnogo zvijezda, ali uspjela je primijetiti vatru na ogradi, a opazila je i sjenu ocrtanu u njenom svjetlu. Ukočila se, a onda je i treći časnik opazio plamen i otvorio usta da digne uzbunu. Maja ih je brzo poklopila dlanom, ali nije moguće sakriti požar na palubi broda. Noćna posada brzo je zazvonila zvonima i uskoro su prema plamenu trčali ljudi s punim kantama. To nije bio osobito veliki plamen, i nije se brzo širio, ali ljudi su bili razumljivo neskloni tome da ga samo ostave na miru. I tako je cijela noćna posada, sveukupno dvadeset ljudi s kantama i još pet koji su vikali upute, naletjela na zmaja na palubi i zastala, razjapljenih usta.

     Krckt je oklijevao trenutak-dva, a zatim je zamahnuo krilima da poleti. Međutim, nije letio još otkad je sreo Maju, i proveo je mjesec dana sklupčan u škrinji, pa se podigao samo za dva centimetra i bučno pao natrag na palubu. Zamahnuo je opet, i opet, ali ljudi su se u međuvremenu pokrenuli. Nekoliko njih zalilo je zmaja vodom, što zmajevi stvarno ne vole, nekoliko ih je bacilo vodu u smjeru požara, a ostatak je pojurio po nekakvo, bilo kakvo, oružje. Maja je preko palube vikala Krcktu da skoči u more, da će tako ili poletjeti ili zaplivati, ali će zasigurno pobjeći, no Krckt je oklijevao, a treći je časnik čvrsto uhvatio Maju za ruke, shvativši da je u dosluhu s opasnom zvijeri. Kad je to vidio, Krckt se razljutio i pojurio preko palube.

     Posada se počela vraćati oboružana mnogim neobičnim stvarima, od metle do velike zaimače za juhu, no nekoliko razumnijih i manje uspaničenih osoba pronašlo je velike noževe i ukrasne harpune koji su radi ugođaja visjeli u hodnicima. Kroz sve to Krckt se probio kao, pa, zmaj, prirodno prekriven gotovo neprobojnom ljuskavom kožom. Ljutito je škljocao zubima prema uplašenom trećem časniku i prijetio mu naizmjence brzom smrću i polaganim mukama. Treći časnik, naravno, nije razumio ni riječi, ali je, kao pravo živo biće, shvatio škljocanje zubima. Ruke su mu se u šoku opustile dovoljno da se Maja izvuče, te je ona, odlučna pružiti pravi primjer Krcktu, prekoračila ogradu i skočila u daleko more, uputivši natrag samo jedan tužni pogled. Krckt je ovaj put oklijevao samo na čas, sve dok ga veliko zvono za uzbunu nije pogodilo u glavu, a onda je i on skočio za njom.

     Kao što letači dobro znaju, najteže je podići se s tla. Jednom u zraku, Krckt se sasvim dobro snalazio, i brzo mu se vraćalo staro znanje. Letio je u širokim krugovima iznad Maje i usmjeravao je prema obali, koja je pred zoru postala i njoj vidljiva. Iscrpljena Maja zaspala je čim se izvukla na tvrdu obalu, a Krckt je sletio kraj nje i pažljivo bdio nad njom, neumjereno ponosan što konačno on čuva nju. I tako je Maja naučila da su strah od utapanja i iscrpljujuća borba za život jači od patnji gotovo slomljenog srca i to je bilo sve što je bila voljna priznati.

     Probudila se tek navečer, s Krcktom koji je budno stajao uz nju, i teško uzdahnula. "Znaš li kamo sad?" upitala je zmaja. On je slegnuo krilima i pokazao prema Gladnoj zmajici.

     "U onom smjeru," rekao je, "ali ne znam put po zemlji."

     Maja je ukočeno ustala sa tvrde obale i shvatila da joj Krckt sad doseže gotovo do ramena. Oduševljeno se nasmijala, no onda je shvatila da će ga sad biti teže sakriti pa joj je smijeh zapeo u grlu. Mali je zmaj gledao u nju velikim očima punim povjerenja i Maja se, po prvi put otkad je cijela pustolovina počela, ozbiljno uplašila.

     "Ne znam zašto mi vjeruješ," rekla je zamišljeno. Krckt se malo zbunio, a onda i začudio.

     "Nisam siguran," rekao je i zagledao se u nju kao da pokušava dokučiti odgovor. "Mislim," nastavio je polako, "da je to zato što si rekla "šššš". I nisi pokazala zube."

     Maja se osmjehnula (ne pokazujući zube) i zaključila da je to jednako dobar razlog kao i bilo koji drugi. Ljudi si vjeruju iz najčudnijih mogućih razloga, zašto bi zmajevi bili drugačiji?

     "A ti?" upitao je zmaj znatiželjno. "Vjeruješ li ti meni?"

   Maja je dugo razmišljala o tome. "Mislim da ti vjerujem," rekla je naposlijetku, "ali nemam pojma zašto."

    Krckt je ponovno slegnuo krilima, kao da to nije nimalo važno, i nasmiješio se svojim zubatim, nimalo umirujućim osmijehom. Zajedno su krenuli prema Gladnoj zmajici koja je po nebu vječno lovila Tri čigre, osjećajući se sasvim dobro zajedno.

     Krcktova je šuma ležala dva tjedna hoda prema unutrašnjosti, i to su bila vrlo mirna dva tjedna. Kad su postojale ceste, Maja i zmaj hodali su uz njih, skrivajući se kad bi Krcktove oštre uši začule druge putnike. Maja je u ovoj zemlji izgledala vrlo neobično, presvijetle kože i previsoka, odjevena u neobičnu odjeću, pa je nakon prvog sela u koje je ušla da nabavi nove cipele zaključila da privlači previše pažnje. Odlučila je ubuduće izbjegavati i sela i putnike. Ipak, prije nego što je otišla, čula je priče o ukletoj šumi u dolini koja leži na zapadu, a u kojoj žive čudne zvijeri koje nijedno oružje ne može ozlijediti. Putnici koji bi zašli u tu šumu zaspali bi uz logorsku vatru i probudili se bez konja, oružja i hrane. Lovci bi zaspali na jednom, a probudili se na drugom kraju šume, a ako bi doveli pse, oni su zavijali i trčali u krugovima, kao da love nevidljivu životinju koja im je taman izvan dohvata. Preporučili su joj da nikako ne skreće s ceste i ne ide dublje u šumu, pogotovo kad postane tako gusta da više ne vidi nebo. Tamo su se očito naselili zlodusi i nestašni mali vilenjaci, i bolje je ne biti na milost ni jednima ni drugima.

     Kad je ispričala te priče Krcktu, mali se zmaj od srca nasmijao. Bio je uvjeren da se to lukavi stari Mrzkt dosjetio kako da uplaši ljude i otjera ih od njihove šume, bez da im otkrije da u njoj žive zmajevi. Lako je uvjerio Maju da nastave put kroz šumu, budući da Maja ionako nije povjerovala seljanima.

     Probijali su se preko šumovitih brežuljaka koji su djelovali posve pitomo. Krckt je lovio male šumske životinje za sebe i Maju pa bi kihnuo na njen dio da ga ispeče. Iako je meso bilo grozno neslano, Maja je nakon muke u oceanu odlučila da joj sol neće nedostajati. Konačno su šume postale gušće i više, a sela manja i rjeđa. Uskoro su i ceste nestale pa su se naši putnici probijali kroz bujne šume, tek tu i tamo videći krpe plavog neba kroz krošnje.

http://artsnstuff.tumblr.com/post/133896932132/megarah-moon-long-nap-by-judy-schmidt
Long Nap, Judy Schmidt


     Jednog je dana Maja nagazila ravno na Mrzktov rep. Stari je zmaj to jedva osjetio, ali je Krckt jauknuo u suosjećanju i odjednom je cijela šuma oko Maje oživjela. "Krckt! Krckt! Krckt!" činilo se da viču krošnje i debla i grmlje u šumi. Oko njih su se sakupili zmajevi svih veličina i boja (i da, neki su bili veliki kao kuća, ali nijedan nije nosio zlato) i Maja se ukipila na mjestu, s jednom nogom na Mrzktovu repu. Krckt ju je gurnuo sa zmaja i ravno u sredinu malene čistine, tako da je svi dobro vide na svjetlu, i pričao nevjerojatnom brzinom kako ga je ovo ljudsko biće pronašlo, spasilo u stranoj zemlji, te ga dovelo natrag kući. Zmajevi su slušali uz mnogo jednosložnih suglasničkih uzdaha, hhhhh i cccc i zzzz i povremeni ššššš, pa se Maji činilo kao da se oko nje roje pretjerano uzbuđene pčele. Iako zmajevi ne drže posebno do rodbinskih veza, jako drže do svih drugih zmajeva pa su bili zahvalni Maji što je spasila jednoga od njih. Ona je kimala glavom na razne zahvale i nelagodno se osmjehivala, kopkajući desnom istrošenom cipelom po šumskom tlu.

     Krckt je uzbuđeno na sav glas pričao o svemu što im se dogodilo, ne obraćajući mnogo pažnje na redoslijed događaja, i usput vukao Maju do svoje špilje da joj pokaže dom. Jednom kad su se našli ondje i kad joj je mali zmaj pokazao svoj kamen na kojem spava, magični je ugovor bio ispunjen. Maja više nije razumjela ni riječi, a nije ni Krckt. Zagledali su se jedno u drugo u toj vrućoj podzemnoj špilji i ispustili svatko po suzu. Zatim su se vrlo oprezno zagrlili i vratili se među zmajeve.

     Krckt je nagovorio velikog Prskta da prenese Maju na leđima sve do obale, i mahali su jedno drugome dok su se mogli vidjeti, što su ostali zmajevi smatrali malo šašavim. Ipak, Krckt je bio junak! Izgubljeni mali zmaj koji se vratio kući, i to uz pomoć ljudskog stvorenja! Također je bio prvi zmaj u mnogo, mnogo vremena koji je (iako posve slučajno) obišao cijelu zemaljsku kuglu pa su ga i zmajice počele milije gledati. Zrct je još uvijek ispod glasa tvrdio da je Krcktova tehnika bljuvanja vatre smiješna, no nitko nije obraćao pažnju na njega. Tako je Krckt s vremenom postao sasvim sretan mladi zmaj.

     Prskt je ostavio Maju na obali, onoliko blizu nekom lučkom gradu koliko se usudio prići, te joj žmirnuo velikim lijevim okom na rastanku. Maja se u lučkom gradu među raznorodnim putnicima nije toliko isticala koliko u unutrašnjosti, te nije privlačila gotovo nimalo pažnje. Nesmetano je odšetala kroz grad sve do luke, te sjela na jedan slobodan mol. Zagledala se preko pučine dok je mnoštvo ljudi vikalo i trgovalo i gibalo se iza njezinih leđa. Magični je ugovor bio ispunjen. I Maja i Krckt bit će posve sretni razdvojeni, sve dok se jednom od njih ne dogodi velika nevolja, tolika da ih može spasiti samo magični zaštitnik. Maja je osjećala neobičnu lakoću, kao da je ispunjena zmajevskim plamenom i zapravo lebdi iznad mola, umjesto da sjedi na njemu. Smiješila se, posve nenamjerno, i gledala daleko u horizont. Kamo god da poželi, može krenuti.

srijeda, 8. veljače 2012.

Priča o Maji i Krcktu, treći dio



     Baš u pravom trenutku, Maju i Krckta ponovno je poslužila sreća koja prati ispunjenje magičnog ugovora. Konj, koji se sasvim slučajno zvao Vihor, galopirao je punom snagom sve do podneva, kad ga je Maja konačno uspjela smiriti i nagovoriti da prijeđe u smireniji kas. Krckt, manji od makova zrna, nije progovorio ni riječi otkad su pobjegli, te je do sad već bio uspješno prikriven iza velikog kraljevskog sedla. Činilo se kao da Maja jaše sama, s vučjom kožom koja joj je eto skliznula s ramena i zaustavila se iza sedla, i točno tako je izgledala kad ja naišla na karavanu koju je čekala u svratištu. Brzo hvatajući priliku, raspitala se tko ravna karavanom i, nakon mnogo ljubaznih riječi razmijenjenih s mnogo ljubaznih ljudi kojima je bilo jako dosadno na putu, konačno je upoznala zvjezdoznanca.

     Čovjek je bio mrzovoljan, zarastao u čupavu bradu, i duboko je mrzio svoj posao. Nekoć je bio gusar, plovio je morima širom svijeta i pljačkao sa svojim prijateljima gusarima. Nitko nije poznavao zvijezde poput njega, nitko drugi nije znao pronaći skrovite uvale i tajanstvene otoke za koje nijedna vlada nije znala, i koje nijedna potjera nije pronašla. A sad eto određuje smjerove na kopnu, što bi svaka neznalica s kartom znala napraviti, i trpi dosadne trgovce i njihove dosadne tovarne životinje i njihove dosadne terete, koji nikad, baš nikad nisu škrinje pune zlata i dragulja.

http://www.wallpaperup.com/166676/Sword_treasure_pirate.html
Treasure


     Maja je oprezno (jer joj je to bila priroda) primakla Vihora i ulovila korak zvjezdoznančevog konja, koji je mrzio svoj posao koliko i njegov gospodar svoj, te pristojno pozdravila i pričekala. Zvjezdoznanac je mrzovoljno odzdravio i još je mrzovoljnije pogledao. Kao bivši gusar, imao je oštro oko, te je odmah shvatio da ova nepoznata, naizgled obična djevojka jaše na pravom kraljevskom konju, iako ga je prekrilo dosta putne prašine. Osjetio je kako se budi stara lukavost, te je pozdravio malo ljubaznije i upitao mladu i vrlo lijepu djevojku čiji je osmijeh uljepšao njegov starački dan kako joj može biti na pomoć. Maja, koja se nije bila osmjehnula, zbunjeno je rekla da se izgubila u stranoj zemlji, te upitala zvjezdoznanca bi li joj znao reći u kojem joj je smjeru dom ako mu opiše zvijezde. Zvjezdoznancu su zablistale oči zbog ovakvog izazova, prvog njega dostojnog u mnogo, mnogo vremena, ali je zbog starih lukavih navika oklijevao i pitao Maju kako se samo uspjela izgubiti, te koliko ljudi doma brine zbog nje. Sve nervoznija zbog ovog čudnog starca i njegovih čudnih pitanja, a i zbog potjere koja će ih zasigurno uskoro stići, Maja je izvukla kraljevnin prsten iz džepa i pokazala zvjezdoznancu veliki rubin na njemu.

     "Ovo je jedina vrijedna stvar koju posjedujem," rekla je bivšem gusaru. "Tvoja je ako mi odmah izradiš kartu i ne pitaš više ništa."

     Gusaru su oči zasjale kad je ugledao crveni dragulj. Nije bio najveći kojeg je ikad vidio, ali je bio savršene boje i savršenog oblika. Zaključio je da je djevojka lopov i da je jednostavno ukrala prsten i konja, te da je njegova prva procjena ipak bila ispravna - obična, siromašna djevojka. Kimnuo je glavom da pristaje i povukao se s Majom do ruba ceste. Sjahali su sa svojih konja i Maja je opisala zvijezde o kojima joj je Krckt običavao pričati svake noći sve dok mu nije rekla da zašuti.

     Sav začuđen, gusar je rekao: "Kako si samo dospjela tako daleko od kuće?! Imaš sreće, djevojko, obični zvjezdoznanac u nekoj drugoj karavani ne bi znao gdje ti je dom, ali ja sam nekoć plovio morima i mogu ti točno reći gdje se nalaze obale s kojih se vide tvoje zvijezde."

     Uzeo je komad pergamenta na kojem je s jedne strane bila nacrtana zlobna karikatura vođe karavane i njegove žene, i skicirao Maji put do kuće - obalu ove zemlje, more, morske struje, obalu Krcktove zemlje, te zatim dodao neke opasnije hridi i smjerove kojim najčešće pušu vjetrovi, sve uz mnoga upozorenja i mnogo sjetnih priča o moru i brodovima i čudesnim draguljima koje je nekoć, eto slučajno, imao priliku gledati. Maja je nervozno klimala glavom i govorila "Aha", držeći prsten spremno u ruci i osluškujući među bukom karavane hoće li čuti zvuke potjere. Naposlijetku je zvjezdoznanac teško uzdahnuo i zagledao se u daljinu, te podignuo olovku s pergamenta. Maja je brzo zgrabila pergament i smotala ga, te gurnula prsten s rubinom gusaru u ruke. "Hvala!" rekla je, skačući na konja, i okrenula ga prema obali.

     Zatim je zastala i dodala: "Ako ovuda prođe junačka povorka, ovaj, bolje bi bilo da ne vide taj prsten." I otišla. Gusar je spokojno klimnuo glavom i čvrsto stisnuo šaku. Popeo se na konja i smireno nastavio dalje s karavanom, stišćući cijelog tog dana rubin u ruci i blago se osmjehujući, što je duboko uznemirilo vođu karavane i njegovu ženu. Kad je nešto kasnije kraj karavane u velikoj žurbi projurila junačka povorka, nitko iz nje nije ni pogledao starog zvjezdoznanca.



     Baš se nikad u starim pričama nijedan zmaj nije ukrcao na brod. To možda nije toliko čudno ako se sjetimo da zmajevi znaju letjeti, zbog čega brže putuju sami nego brodom, te da bljuju vatru, što bi mornare na drvenom brodu moglo učiniti pomalo nervoznima. Zbog posebne strukture zmajskih očiju, Krckt nije mogao pročitati kartu koju je nacrtao zvjezdoznanac. Maja i on također bi postali vrlo nemirni kad bi razmišljali o razdvajanju. Tako su se dogovorili da se neće razdvajati sve dok Krckt ne bude na sigurnom u svojoj maloj vrućoj podzemnoj špilji. A Maja se morala ukrcati na brod da bi prešla preko mora. 

     Pronašla je pomorsku putničku službu i pokazala kartu službeniku koji je usmjeravao putnike prema njihovim brodovima. On joj je odmah pokazao prema velikom putničkom brodu, najvećem u luci, i rekao da pita tamo. Maja je na brodu pokazala svoju kartu trećem časniku, koji ju je proučio i rekao da brod doista putuje u tom smjeru, ali da je prijevoz vrlo skup. Maja je razmislila i pitala trebaju li pomoćnog kuhara na brodu, pa ju je treći časnik odmjerio od glave do pete i poslao u potpalublje. Pokazalo se da glavni brodski kuhar ima šest pomoćnih kuhara, ali da mu to nije dovoljno ni za posao ni za razgovor, pa je sav sretan dočekao Maju. Provjerio je zna li očerupati pile, oguliti krumpire i zakuhati juhu, što je Maja učinila kao od šale, a zatim je provjerio koliko voli pričati i slušati, te je bio oduševljen kad je shvatio da Maja rijetko govori, ali sve sluša. Pokazao joj je sobicu koju će dijeliti s drugim pomoćnim kuharima i poželio joj dobrodošlicu na brod.

     Maja se zatim iskrcala i odšetala do ruba grada gdje ju je čekao Vihor s prikrivenim Krcktom. Oboje su se oprostili od konja s kojim su se u međuvremenu sprijateljili, te mu je Maja uz Krcktovu pomoć objasnila da mora samo pričekati junačku potjeru ako se želi vratiti u kraljevsku službu, ali da je slobodan učiniti što god želi. Vihor je nježno zanjištao u znak pozdrava i tako su se rastali. Maja je Krckta pažljivo zatvorila u drvenu škrinju s kotačićima, koju je zmaj obložio mekanom zemljom i pokojim udobnim kamenčićem, te izbušio rupe sa strane, gdje nikome neće biti čudne. Maja je polako i pažljivo odvukla škrinju do broda i ukrcala se. Tako je Krckt postao prvi zmaj u povijesti koji je zaplovio brodom.

     Princ je, sav prašnjav i neuredan, kose slijepljene od znoja i nogu zgrčenih od predugog jahanja, ujahao u luku na čelu prašnjave junačke povorke baš kad je brod, koji se slučajno zvao "Put kući", dizao jedra na izlazu iz luke.

utorak, 7. veljače 2012.

Priča o Maji i Krcktu, drugi dio



     Maja je ubrzo shvatila da nije lako natjerati Krckta da napusti okrilje šume. Nikako ga nije mogla nagovoriti da izađe na cestu. Kad je malo razmislila, zaključila je da je tako i bolje. Procijenila je da većina ljudi koja dobrodušno reagira na nepoznatu i bezopasnu djevojku ne bi jednako reagirala na djevojku u društvu čudne leteće zvijeri koja povremeno pljucka vatru (Krckt je još uvijek šmrcao, inače se smatra grozno neugodnim da zmaj nije u stanju zadržati svoj plamen u plućima). Tako su odlučili nastaviti rubom šume, ali kamo?

     Nakon malo razmišljanja i par opreznih pitanja, Maja je shvatila da se pred njom nalazi biće iz priča koje su seoske bake i djedovi pričali uz zimske vatre. Nikad ih nije baš pažljivo slušala, a pogotovo im nije vjerovala, ali ponavljale su se iz godine u godinu pa je neke stvari jednostavno zapamtila. Naprimjer, da su zmajevi veliki kao kuća. Da jedu ljude, bljuju vatru i imaju velike količine zlata. Odmjerila je Krckta i zaključila da će bljuvanje vatre morati dostajati za definiciju. Te stvari koje su bake i djedovi govorili ionako nikad nisu bile potpuno točne.

     Razgovarali su do duboko u noć, pokušavajući otkriti gdje se nalazi Krcktov dom. Maji ništa nije zvučalo poznato, ni planine koje je zmaj opisivao, ni rijeke, ni životinje. Kad su se pokazale zvijezde, Krckt je uzdahnuo i rekao da čak ni one nisu ispravne, a Maja se odjednom sjetila čovjeka koji je ravnao karavanom i koji je prema zvijezdama određivao smjer puta. Sva uzbuđena, rekla je Krcktu da moraju naći neku karavanu i raspitati se. Nepovjerljiv, ali preumoran za raspravu, Krckt je samo kimnuo glavom,  promrmljao: "Ujutro!" i zaspao.

     Maja nikad prije nije osjetila toliku sreću ni mir kao uz maloga zmaja, koji bi je u snu svako malo ošinuo rubom repa. Stari teoretičari vjerovali su da osjećaj sreće i zadovoljstva u magičnih zaštitnika proizlazi iz osjećaja ispunjavanja vlastite sudbine. Mladi teoretičari nisu vjerovali u sudbinu, a nije ni Maja. Ona je jednostavno bila sretna. Čak je i Krckt, drhtav i šmrcav, čeznući za društvom bilo kojeg zmaja (čak i onog Zrcta koji se uvijek rugao njegovoj tehnici bljuvanja vatre), osjećao neki čudni mir. Kao da je sve u najboljem redu.

     Eh, sad, čovjek ne treba biti ni teoretičar ni pripovjedač da bi znao da stvari u prirodi nikad ne ostaju na miru. Iako se Krckt u snu prikrio iz navike, Maja je bila jasno vidljiva s ceste, a postoje ljudi koji će, kad ugledaju lagano osmuđenu djevojku kako usamljeno spava kraj ceste, zastati i provjeriti treba li joj pomoć. Čovjek koji se zaustavio tjerao je pred sobom stado ovaca.

http://tndickersondiaries.blogspot.com/2011/02/and-we-think-were-so-smart.html
Sheep With Shepherd


     Ovce inače nisu najpametnije životinje, ali imaju jednu sposobnost koju ljudi nemaju - mogu namirisati zmaja. I čim su malo zastale u svojem tupom kretanju prema naprijed, zapahnuo ih je Krcktov miris. Sve su zablejale uglas i razbježale se na sve strane po šumi, uopće ne pazeći kamo idu (kako rekoh, nisu najpametnije), tako da ih je barem pet pregazilo Krcktov jadni rep. Krckt se probudio s urlikom od kojeg su zadrhtali i šuma i ovce i pastir, a kako je još bio šmrcav od sinoćnjih suza, s urlikom je ravno u nebo izbacio i ogromni vatreni stup. Svi junaci te zemlje u istom su se trenu okrenuli prema vatrenom stupu i, s velikom srećom u srcu i nadom u vječnu slavu, opasali oružje, sretni preko svake razumne mjere što postoji još barem jedan zmaj kojeg mogu ubiti.

     Ovce i pastir dali su petama vjetra, a Krckt je pažljivo lizao svoj rep i ozbiljno razmišljao o tome da ga jednostavno odbaci, iako bi tako u budućnosti bio manje privlačan zmajicama. Maju na svu sreću nisu ozlijedile ni ovce ni plamen, ali ju je odjednom počeo hvatati nemir. Osvrtala se na sve strane, uvjerena da netko dolazi po njih. Možda ih netko već sada gleda? Natjerala je Krckta da ustane i odvela ga dublje u šumu (zajedno s repom, zmajice će željeti znati). Sjetila se naoružanih ljudi koji su pratili karavane da bi ih štitili od razbojnika i koji su rado pričali o čudnim i nemoguće velikim zvijerima koje su ubili, i odjednom je shvatila bi mnogi ljudi rado ubili zmaja, čak i maloga poput Krckta. I tako se provlačila s njim kroz nepoznatu šumu, polako i pažljivo, iako joj se činilo da radi užasnu buku, za razliku od Krckta koji je bešumno klizio preko suhog lišća. Slijedila je sunce i šum rijeke koja je tekla s desne strane, i nadala se da sa vraća otprilike u onom smjeru iz kojeg je došla kad je napustila karavanu. S vremenom se pokazalo da je bila u pravu.

     Ipak, prije nego što su naišli na karavanu, Maja i Krckt naletjeli su na prve lovce. Ovi su junaci bili najbliži kad je plameni stup pogodio nebo i slučajno su se susreli na velikom križanju na rubu šume. Nisu baš bili sretni kad su shvatili da svi love istu zvijer, ali odlučili su surađivati i uloviti je prije nego što dođe još više junaka. Tako je njih četvero sišlo s ceste koja je baš na tom mjestu lagano zavijala uz rijeku i odlučilo presjeći ravno kroz šumu. Bila je večer i sjedili su uz vatru, izmjenjujući priče o nevjerojatnoj spretnosti i hrabrosti i uspoređujući oštrinu i veličinu svog oružja. Krckt ih je čuo puno prije nego što su ih on i Maja vidjeli pa su se polako i neprimijećeno prišuljali strašnim lovcima. 

     Najstrašniji među njima imao je ogromno koplje s vrškom koji je blistao čak i u mraku. Preko leđa bio mu je privezan luk i tobolac s mnogo strijela, a preko cijelog je lica imao niz velikih ožiljaka, kao da ga je neka ogromna zvijer dohvatila pandžama. Krckt se sav stisnuo kad ga je vidio, ali Maja je primijetila još nešto - strašni je lovac bio ogrnut vučjom kožom koja je još uvijek imala pričvršćenu glavu nesretnog vuka. Odjednom se sjetila kako bi mogla sakriti Krckta od lovaca.

     Sva četvorica zaspala su kad se vatra stišala. Raspravljali su o postavljanju straže, ali svi su mislili da je zvijer još daleko i nitko nije htio biti pospan kad je pronađu. Također su, kao lovci, bili nerazumno uvjereni da će čuti svakoga tko im se pokuša prišuljati u mraku. Pokazalo se da nisu čuli Maju. Ona se prišuljala najstrašnijem lovcu koji je spavao na lijevom boku, držeći svoje koplje u naručju, pokriven vučjom kožom, i hrkao tako da su mu rubovi ožiljaka podrhtavali. Vrlo, vrlo polako, povukla je kožu s njega, čekajući bez daha kad god bi lovac zahrkao, i zatim se vrlo, vrlo polako odšuljala s kožom smotanom u rukama. Na svu sreću, bila je prilično topla noć, i ognjište je još bilo toplo, pa lovac sve do jutra nije shvatio da je okraden. Skočio je na noge zbunjen i uvjeren da ga je okrao netko od suputnika da mu napakosti, jer tko bi ukrao staru vučju kožu u toplu jesensku noć? Tako se njih četvero posvađalo na mrtvo ime i na mjestu razišlo, te je svatko gunđajući dalje nastavio sam. Naravno, u krivom smjeru, jer su još uvijek išli prema mjestu gdje je viđen plameni stup.

     Maja je za to vrijeme nastavila dalje s Krcktom. Iako se on bunio i tulio da ne može disati, postavila je na njega vučju kožu i pažljivo povezala glavu preko njegove glave. Krckt je sad izgledao kao pomalo grbav i nespretan vuk, koji uz to ne zna baš hodati, ali jednom kad mu je oko vrata svezala i svoju crvenu maramu s velikim plavim cvjetovima, mogao je proći kao pomalo ofucani pas. Izdaleka. I krila i rep sakrila je ispod kože, tako da bi se svaki neznanac morao dobro zagledati da shvati što nije u redu s tim psom, a Maja nije imala namjeru nikome dati priliku za dobro zagledavanje. Tako su nastavili na sjever od šume, Krckt hodajući među visokom travom uz put, Maja objašnjavajući znatiželjnim prolaznicima da joj je pas stidljiv i da se boji neznanaca. Mnogi su se smijali takvom psu, pogotovo junaci i lovci koji su krenuli na jug, ali nitko se nije zagledavao.

     I tako je Maja s Krcktom došla do svratišta u kojem se mjesec dana ranije rastala s karavanom. Svratištar se, naravno, nije sjećao neke tamo djevojke iz neke karavane, čak ni one koja je spasila rijetko zlatno pile iz njegovog dvorišnog bunara, ali joj je znao reći kad će idući put neka karavana prolaziti tom cestom. Pokazalo se da mora čekati samo jedan dan. Siromašna kakva je bila, nije mogla platiti sobu, a nije bila voljna ni potražiti neki mali posao jer bi tako više ljudi vidjelo Krckta. Zato je izmolila svratištara da dopusti njoj i njenom psu da prespavaju u štali. On je letimice pogledao prikrivenog Krckta i zaključio da je bolje da bogatije mušterije ne vide to ofucano stvorenje. Milostivo joj je dopustio da se povuče u štalu i, po mogućnosti, sakrije negdje unutra.

     Tijekom boravka u štali, Krckt je otkrio da konji zapravo nisu loši. Iako su bili jako veliki i mirisali pomalo kao hrana, činilo se da vole Maju i zadovoljno su rzali kad ih je ona gladila, što je Krckta neobično smirivalo. Također mu nisu mogli nagaziti na rep jer je taj još uvijek bio sigurno pričvršćen ispod vučje kože, iako se Krckt povremeno zabrinuto pitao hoće li mu zbog toga zauvijek ostati svijen (samo da zmajice znaju, potpuno će se ispraviti u iduće dvije godine).

Hafling Horses


     Dok su oni tako upoznavali svih četrnaest konja koji su bili smješteni u štali, te izbjegavali mrzovoljnu kravu u kutu, pred svratištem se zaustavila prava junačka povorka. Junačka porijeklom, a ne brojem, jer ih je bilo samo sedam, ali radilo se ni o kome drugome nego o princu te zemlje, njegova dva mlađa brata kraljevića, one čudne sestre kraljevne koja je voljela lov, te tri prenapeta čuvara, najbolja viteza na dvoru, koja su jednu šaku pobijeljelih zaglavaka neprestano držali na balčaku mača, a nemirnim očima šibali prolaznike. 

     Otac kralj otišao je u ljetni dvor kraj mora da se kraljica malo odmori na morskom zraku, tako da je mladi princ konačno bio glavni na dvoru. Kad je čuo vijest o zmaju, odbacio je sve savjete i upozorenja te krenuo u lov s najmanjim mogućim brojem čuvara koji je mogao zamisliti. Nitko, pa čak ni vitezovi čuvari, nije znao zašto je to broj tri. A mlađa braća i sestra jednostavno su se prikrpali, kako to inače čine. Uzeli su najbolje konje i najsjajnije oružje i krenuli odlučno, iako s velikim zakašnjenjem. Tako se dogodilo da su se našli ispred svratišta u kojem je boravila Maja točno u trenutku kad su se prvi neuspješni lovci počeli vraćati svojim domovima.

     Kraljevski su konji unijeli pomutnju u štalu jer su očekivali najbolje sijeno, najbolji položaj uz vodu i najsvježije jabuke. Četrnaest starosjedilaca već je dogovorilo raspored, tako da je došlo do konjske tuče. Krckt i Maja mudro su se povukli do zida i ostavili konje da sami pregovaraju. Kraljevna i jedan od kraljevića požurili su u štalu da uvedu reda, i tamo su opazili najčudnijeg psa kojeg su ikad vidjeli. 

     Kraljevna se nije mogla suzdržati i prasnula je u glasan i pomalo kreštav smijeh, a mladi ju je kraljević slijedio iz navike. Krckt se na svu sreću sav stisnuo kad su mu ti čudni zvukovi proparali osjetljive zmajske uši, tako da je u tom trenutku čak i izbliza mogao proći kao pas. No Maja se, na vlastito iznenađenje, jako uvrijedila. Odlučnim je korakom dostupala ravno pred kraljevnu i počela vikati na nju zbog njenih neodgojenih konja i nepristojnog ruganja njenom voljenom psu, a kraljevna je zabezeknuto slušala. Nitko nikad nije vikao na nju! Pa ona je kraljevna! Bolje je pogledala prerušenog Krckta i iznenadila se koliko sliči vuku. Iako je imao, to je bilo malo neobično, zelene noge.

     Kraljevna je bila dobro odgojena unatoč pomanjkanju vike u mladoj dobi. Bilo joj je neugodno što je izgubila kraljevsku kontrolu i smijala se u javnosti. Iz grižnje savjesti, te potaknuta diplomatskim odgojem, dobrostivo je ponudila prsten sa svog lijevog malog prsta u znak isprike toj nepoznatoj djevojci i njenom čudnom psu. Maja se smirila čim je počela vikati, i također joj je bilo neugodno što je izgubila kontrolu, jer je čuvajući mlađu braću i sestre odavno naučila da vikanje samo potiče kaos. Tako da je mirno i s ljubaznim riječima zahvale primila prsten, ispričala se zbog vikanja i ponudila kraljevni da u znak isprike uvede reda među konje u štali. Kraljevna je bila sretna što je konačno uspjela pravilno primijeniti svoj diplomatski odgoj, te je veselo pristala i povukla se u svratište, zajedno s bratom.

     U svratištu je kraj ognjišta sjedilo mnogo ljudi odjevenih u raznolike kože i s mnogo živopisnih ožiljaka. Pričali su o plamenom stupu i uzaludnoj potrazi i proklinjali svoju sreću. Princ je sa svojom pratnjom pažljivo slušao svaku riječ, a vitezovi čuvari trzali su se na svaki odbljesak mnogobrojnog oružja koje je blistalo na svjetlu vatre. Pričalo se do duboko u noć, ispijali su se vrčevi domaće medovine, a pojedinosti su postajale sve čudnije i čudnije.

     Jedan je lovac pričao o pastiru kojeg je našao kako bezglavo trči šumom, praćen s barem dvadeset ovaca, te kako nije mogao natjerati čovjeka da kaže nijednu razumnu riječ, ali učinilo mu se da viče o vatri i vještici i zapaljenom glogu. Drugi je pričao o začaranom maču koji može ubiti zmaja, a kojeg je naslijedio od oca. Taj je mač mogao namirisati zmaja i slijediti njegov trag, no bio je posve beskoristan na zgarištu plamenog stupa jer je pokazivao u svim smjerovima. Zatim se javio lovac s nizom velikih ožiljaka preko cijelog lica, kao da ga je nekoć davno neka ogromna zvijer dohvatila pandžama. Sav tužan, pričao je o zloduhu koji se posve nečujno usred noći ušuljao među njega i njegove prijatelje, i ukrao staru, ali voljenu kožu vuka, s još pričvršćenom glavom, da bi unio razdor među njih.

     Kraljevna je baš počela lagano drijemati uz vatru, te joj se činilo kao da pred sobom vidi zloduha, gotovo nevidljivog u tami, kako podiže ofucanu vučju kožu, i samo se ispod ruba vide zelene noge...

     Skočila je s vriskom i skoro ugazila u ognjište. Sva tri viteza odmah su priskočila i počela gaziti rubove njezinog plašta koje je zahvatila vatra, dok je ona na sav glas pričala o čudnoj djevojci u štali koja se usudila vikati na kraljevnu, a koja je bila u društvu čudne zelene zvijeri zamotane u vučju kožu. Lovci su se počeli uglas smijati, ali princ je dobro poznavao svoju sestru i povjerovao je njenom lovačkom oku, te je odmah skočio na noge i isukao mač, i poveo cijelu junačku povorku, zajedno s potresenom kraljevnom, prema štali.

     Maja je u međuvremenu uspjela smiriti konje, malo zahvaljujući vještom glađenju, a malo činjenici da je Krckt shvatio da može razgovarati s njima. Gosti su dizali glave i frktali zbog pučkog smještaja, no, iako razmaženi, bili su dobro odgojeni i voljni poslušati što Maja misli. Maja je proučila situaciju i zaključila da je najbolje primijeniti pristup koji je primjenjivala s mlađom braćom i sestrama kad se dijelio nedjeljni kolač - sve ih je poredala po starosti. Vladala je kratka zabuna dok su konji razmjenjivali datume rođenja, no uskoro su se poredali i smirili. Čak i razmaženi kraljevski konji znaju poštovati svoje starije, te se nisu bunili iako su bili posve izmiješani s pukom, a potajno su se čak divili Majinom elegantnom rješenju.

     Tako je u štali vladao mir i spokoj dok su se u svratištu ispredale priče. Maja i Krckt pronašli su slobodni kutak i sklupčali se na slami. Maja je ubrzo zaspala, no Krckt je kroz pukotinu na stropu ugledao nepoznate zvijezde i ponovno ga je uhvatila nostalgija, te nije mogao zaspati. Glava ga je svrbjela od stare vučje kože pa je očnjakom prerezao čvor koji je Maja svezala i maknuo vučju glavu sa svoje. Kriomice je pogledao Maju, osjećajući laganu krivnju, no ona je mirno spavala. Tako oslobođena nakon dugo vremena, njegova je ljuskasta glava bila osjetljiva na noćni zrak koji je prodirao kroz pukotine. Roščići su mu bridjeli, a uši hvatale, činilo mu se, svaki zvuk na svijetu. Sklopio je oči i slušao noć, i tako je čuo baš svaku riječ izgovorenu u svratištu kraj ognjišta. Ukočio se kad su spomenuli ovce, uspaničio kad je čuo za mač, a potpuno prestravio kad se pričalo o vučjoj koži. Skočio je i vrisnuo u isto vrijeme kad i kraljevna, iako prigušeno jer mu se grlo stisnulo.

     Maja se probudila i vidjela Krcktovu zmajevsku glavu u polumraku. Odmah je osjetila njegov strah i skočila, spremna na bijeg, uvjerena da ga je netko vidio. Ogledala se po štali i odabrala najvećeg usnulog konja, skočila na njega i povukla Krckta poprijeko iza sebe, te okrenula konja prema izlazu. Bili su na sredini dvorišta okupanog svjetlom baklji koje su putnicima osvjetljavale put, kad je iz svratišta izašao princ praćen svojom povorkom i smrznuo se na mjestu. Pokazalo se da je najveći konj u štali pripadao upravo njemu.

     Konj je zastao, dobro odgojen kakav je bio, i pričekao hoće li ga vlasnik pozvati k sebi, kad je kraljevna povikala: "Eno ga!" i uprla prstom ravno u Krckta. Zmaj je u panici otvorio usta da kaže "Nisam ja!" i istovremeno spustio glavu niže da se sakrije ispod ruba sedla, te se tako dogodilo da je zario jedan od onih svojih oštrih očnjaka ravno u konjski but. Konj je u trenu donio životnu odluku i odbacio sav dobar odgoj, te kao vihor projurio kroz dvorište i na cestu, ostavljajući uzbuđenu i glasnu gomilu daleko iza sebe. Princ je zazivao i zazivao, junaci su izvukli preostale konje i dali se u potjeru, ali ti su konji bili sneni, a nitko ih nije ugrizao za but. Također su bili sporiji od prinčevog konja jer princ je, naravno, imao najvećeg i najbržeg konja u kraljevstvu. 

     Tako su Maja i Krckt pobjegli, ostavivši daleko iza sebe najveće junake u kraljevstvu.