utorak, 7. veljače 2012.

Priča o Maji i Krcktu, drugi dio



     Maja je ubrzo shvatila da nije lako natjerati Krckta da napusti okrilje šume. Nikako ga nije mogla nagovoriti da izađe na cestu. Kad je malo razmislila, zaključila je da je tako i bolje. Procijenila je da većina ljudi koja dobrodušno reagira na nepoznatu i bezopasnu djevojku ne bi jednako reagirala na djevojku u društvu čudne leteće zvijeri koja povremeno pljucka vatru (Krckt je još uvijek šmrcao, inače se smatra grozno neugodnim da zmaj nije u stanju zadržati svoj plamen u plućima). Tako su odlučili nastaviti rubom šume, ali kamo?

     Nakon malo razmišljanja i par opreznih pitanja, Maja je shvatila da se pred njom nalazi biće iz priča koje su seoske bake i djedovi pričali uz zimske vatre. Nikad ih nije baš pažljivo slušala, a pogotovo im nije vjerovala, ali ponavljale su se iz godine u godinu pa je neke stvari jednostavno zapamtila. Naprimjer, da su zmajevi veliki kao kuća. Da jedu ljude, bljuju vatru i imaju velike količine zlata. Odmjerila je Krckta i zaključila da će bljuvanje vatre morati dostajati za definiciju. Te stvari koje su bake i djedovi govorili ionako nikad nisu bile potpuno točne.

     Razgovarali su do duboko u noć, pokušavajući otkriti gdje se nalazi Krcktov dom. Maji ništa nije zvučalo poznato, ni planine koje je zmaj opisivao, ni rijeke, ni životinje. Kad su se pokazale zvijezde, Krckt je uzdahnuo i rekao da čak ni one nisu ispravne, a Maja se odjednom sjetila čovjeka koji je ravnao karavanom i koji je prema zvijezdama određivao smjer puta. Sva uzbuđena, rekla je Krcktu da moraju naći neku karavanu i raspitati se. Nepovjerljiv, ali preumoran za raspravu, Krckt je samo kimnuo glavom,  promrmljao: "Ujutro!" i zaspao.

     Maja nikad prije nije osjetila toliku sreću ni mir kao uz maloga zmaja, koji bi je u snu svako malo ošinuo rubom repa. Stari teoretičari vjerovali su da osjećaj sreće i zadovoljstva u magičnih zaštitnika proizlazi iz osjećaja ispunjavanja vlastite sudbine. Mladi teoretičari nisu vjerovali u sudbinu, a nije ni Maja. Ona je jednostavno bila sretna. Čak je i Krckt, drhtav i šmrcav, čeznući za društvom bilo kojeg zmaja (čak i onog Zrcta koji se uvijek rugao njegovoj tehnici bljuvanja vatre), osjećao neki čudni mir. Kao da je sve u najboljem redu.

     Eh, sad, čovjek ne treba biti ni teoretičar ni pripovjedač da bi znao da stvari u prirodi nikad ne ostaju na miru. Iako se Krckt u snu prikrio iz navike, Maja je bila jasno vidljiva s ceste, a postoje ljudi koji će, kad ugledaju lagano osmuđenu djevojku kako usamljeno spava kraj ceste, zastati i provjeriti treba li joj pomoć. Čovjek koji se zaustavio tjerao je pred sobom stado ovaca.

http://tndickersondiaries.blogspot.com/2011/02/and-we-think-were-so-smart.html
Sheep With Shepherd


     Ovce inače nisu najpametnije životinje, ali imaju jednu sposobnost koju ljudi nemaju - mogu namirisati zmaja. I čim su malo zastale u svojem tupom kretanju prema naprijed, zapahnuo ih je Krcktov miris. Sve su zablejale uglas i razbježale se na sve strane po šumi, uopće ne pazeći kamo idu (kako rekoh, nisu najpametnije), tako da ih je barem pet pregazilo Krcktov jadni rep. Krckt se probudio s urlikom od kojeg su zadrhtali i šuma i ovce i pastir, a kako je još bio šmrcav od sinoćnjih suza, s urlikom je ravno u nebo izbacio i ogromni vatreni stup. Svi junaci te zemlje u istom su se trenu okrenuli prema vatrenom stupu i, s velikom srećom u srcu i nadom u vječnu slavu, opasali oružje, sretni preko svake razumne mjere što postoji još barem jedan zmaj kojeg mogu ubiti.

     Ovce i pastir dali su petama vjetra, a Krckt je pažljivo lizao svoj rep i ozbiljno razmišljao o tome da ga jednostavno odbaci, iako bi tako u budućnosti bio manje privlačan zmajicama. Maju na svu sreću nisu ozlijedile ni ovce ni plamen, ali ju je odjednom počeo hvatati nemir. Osvrtala se na sve strane, uvjerena da netko dolazi po njih. Možda ih netko već sada gleda? Natjerala je Krckta da ustane i odvela ga dublje u šumu (zajedno s repom, zmajice će željeti znati). Sjetila se naoružanih ljudi koji su pratili karavane da bi ih štitili od razbojnika i koji su rado pričali o čudnim i nemoguće velikim zvijerima koje su ubili, i odjednom je shvatila bi mnogi ljudi rado ubili zmaja, čak i maloga poput Krckta. I tako se provlačila s njim kroz nepoznatu šumu, polako i pažljivo, iako joj se činilo da radi užasnu buku, za razliku od Krckta koji je bešumno klizio preko suhog lišća. Slijedila je sunce i šum rijeke koja je tekla s desne strane, i nadala se da sa vraća otprilike u onom smjeru iz kojeg je došla kad je napustila karavanu. S vremenom se pokazalo da je bila u pravu.

     Ipak, prije nego što su naišli na karavanu, Maja i Krckt naletjeli su na prve lovce. Ovi su junaci bili najbliži kad je plameni stup pogodio nebo i slučajno su se susreli na velikom križanju na rubu šume. Nisu baš bili sretni kad su shvatili da svi love istu zvijer, ali odlučili su surađivati i uloviti je prije nego što dođe još više junaka. Tako je njih četvero sišlo s ceste koja je baš na tom mjestu lagano zavijala uz rijeku i odlučilo presjeći ravno kroz šumu. Bila je večer i sjedili su uz vatru, izmjenjujući priče o nevjerojatnoj spretnosti i hrabrosti i uspoređujući oštrinu i veličinu svog oružja. Krckt ih je čuo puno prije nego što su ih on i Maja vidjeli pa su se polako i neprimijećeno prišuljali strašnim lovcima. 

     Najstrašniji među njima imao je ogromno koplje s vrškom koji je blistao čak i u mraku. Preko leđa bio mu je privezan luk i tobolac s mnogo strijela, a preko cijelog je lica imao niz velikih ožiljaka, kao da ga je neka ogromna zvijer dohvatila pandžama. Krckt se sav stisnuo kad ga je vidio, ali Maja je primijetila još nešto - strašni je lovac bio ogrnut vučjom kožom koja je još uvijek imala pričvršćenu glavu nesretnog vuka. Odjednom se sjetila kako bi mogla sakriti Krckta od lovaca.

     Sva četvorica zaspala su kad se vatra stišala. Raspravljali su o postavljanju straže, ali svi su mislili da je zvijer još daleko i nitko nije htio biti pospan kad je pronađu. Također su, kao lovci, bili nerazumno uvjereni da će čuti svakoga tko im se pokuša prišuljati u mraku. Pokazalo se da nisu čuli Maju. Ona se prišuljala najstrašnijem lovcu koji je spavao na lijevom boku, držeći svoje koplje u naručju, pokriven vučjom kožom, i hrkao tako da su mu rubovi ožiljaka podrhtavali. Vrlo, vrlo polako, povukla je kožu s njega, čekajući bez daha kad god bi lovac zahrkao, i zatim se vrlo, vrlo polako odšuljala s kožom smotanom u rukama. Na svu sreću, bila je prilično topla noć, i ognjište je još bilo toplo, pa lovac sve do jutra nije shvatio da je okraden. Skočio je na noge zbunjen i uvjeren da ga je okrao netko od suputnika da mu napakosti, jer tko bi ukrao staru vučju kožu u toplu jesensku noć? Tako se njih četvero posvađalo na mrtvo ime i na mjestu razišlo, te je svatko gunđajući dalje nastavio sam. Naravno, u krivom smjeru, jer su još uvijek išli prema mjestu gdje je viđen plameni stup.

     Maja je za to vrijeme nastavila dalje s Krcktom. Iako se on bunio i tulio da ne može disati, postavila je na njega vučju kožu i pažljivo povezala glavu preko njegove glave. Krckt je sad izgledao kao pomalo grbav i nespretan vuk, koji uz to ne zna baš hodati, ali jednom kad mu je oko vrata svezala i svoju crvenu maramu s velikim plavim cvjetovima, mogao je proći kao pomalo ofucani pas. Izdaleka. I krila i rep sakrila je ispod kože, tako da bi se svaki neznanac morao dobro zagledati da shvati što nije u redu s tim psom, a Maja nije imala namjeru nikome dati priliku za dobro zagledavanje. Tako su nastavili na sjever od šume, Krckt hodajući među visokom travom uz put, Maja objašnjavajući znatiželjnim prolaznicima da joj je pas stidljiv i da se boji neznanaca. Mnogi su se smijali takvom psu, pogotovo junaci i lovci koji su krenuli na jug, ali nitko se nije zagledavao.

     I tako je Maja s Krcktom došla do svratišta u kojem se mjesec dana ranije rastala s karavanom. Svratištar se, naravno, nije sjećao neke tamo djevojke iz neke karavane, čak ni one koja je spasila rijetko zlatno pile iz njegovog dvorišnog bunara, ali joj je znao reći kad će idući put neka karavana prolaziti tom cestom. Pokazalo se da mora čekati samo jedan dan. Siromašna kakva je bila, nije mogla platiti sobu, a nije bila voljna ni potražiti neki mali posao jer bi tako više ljudi vidjelo Krckta. Zato je izmolila svratištara da dopusti njoj i njenom psu da prespavaju u štali. On je letimice pogledao prikrivenog Krckta i zaključio da je bolje da bogatije mušterije ne vide to ofucano stvorenje. Milostivo joj je dopustio da se povuče u štalu i, po mogućnosti, sakrije negdje unutra.

     Tijekom boravka u štali, Krckt je otkrio da konji zapravo nisu loši. Iako su bili jako veliki i mirisali pomalo kao hrana, činilo se da vole Maju i zadovoljno su rzali kad ih je ona gladila, što je Krckta neobično smirivalo. Također mu nisu mogli nagaziti na rep jer je taj još uvijek bio sigurno pričvršćen ispod vučje kože, iako se Krckt povremeno zabrinuto pitao hoće li mu zbog toga zauvijek ostati svijen (samo da zmajice znaju, potpuno će se ispraviti u iduće dvije godine).

Hafling Horses


     Dok su oni tako upoznavali svih četrnaest konja koji su bili smješteni u štali, te izbjegavali mrzovoljnu kravu u kutu, pred svratištem se zaustavila prava junačka povorka. Junačka porijeklom, a ne brojem, jer ih je bilo samo sedam, ali radilo se ni o kome drugome nego o princu te zemlje, njegova dva mlađa brata kraljevića, one čudne sestre kraljevne koja je voljela lov, te tri prenapeta čuvara, najbolja viteza na dvoru, koja su jednu šaku pobijeljelih zaglavaka neprestano držali na balčaku mača, a nemirnim očima šibali prolaznike. 

     Otac kralj otišao je u ljetni dvor kraj mora da se kraljica malo odmori na morskom zraku, tako da je mladi princ konačno bio glavni na dvoru. Kad je čuo vijest o zmaju, odbacio je sve savjete i upozorenja te krenuo u lov s najmanjim mogućim brojem čuvara koji je mogao zamisliti. Nitko, pa čak ni vitezovi čuvari, nije znao zašto je to broj tri. A mlađa braća i sestra jednostavno su se prikrpali, kako to inače čine. Uzeli su najbolje konje i najsjajnije oružje i krenuli odlučno, iako s velikim zakašnjenjem. Tako se dogodilo da su se našli ispred svratišta u kojem je boravila Maja točno u trenutku kad su se prvi neuspješni lovci počeli vraćati svojim domovima.

     Kraljevski su konji unijeli pomutnju u štalu jer su očekivali najbolje sijeno, najbolji položaj uz vodu i najsvježije jabuke. Četrnaest starosjedilaca već je dogovorilo raspored, tako da je došlo do konjske tuče. Krckt i Maja mudro su se povukli do zida i ostavili konje da sami pregovaraju. Kraljevna i jedan od kraljevića požurili su u štalu da uvedu reda, i tamo su opazili najčudnijeg psa kojeg su ikad vidjeli. 

     Kraljevna se nije mogla suzdržati i prasnula je u glasan i pomalo kreštav smijeh, a mladi ju je kraljević slijedio iz navike. Krckt se na svu sreću sav stisnuo kad su mu ti čudni zvukovi proparali osjetljive zmajske uši, tako da je u tom trenutku čak i izbliza mogao proći kao pas. No Maja se, na vlastito iznenađenje, jako uvrijedila. Odlučnim je korakom dostupala ravno pred kraljevnu i počela vikati na nju zbog njenih neodgojenih konja i nepristojnog ruganja njenom voljenom psu, a kraljevna je zabezeknuto slušala. Nitko nikad nije vikao na nju! Pa ona je kraljevna! Bolje je pogledala prerušenog Krckta i iznenadila se koliko sliči vuku. Iako je imao, to je bilo malo neobično, zelene noge.

     Kraljevna je bila dobro odgojena unatoč pomanjkanju vike u mladoj dobi. Bilo joj je neugodno što je izgubila kraljevsku kontrolu i smijala se u javnosti. Iz grižnje savjesti, te potaknuta diplomatskim odgojem, dobrostivo je ponudila prsten sa svog lijevog malog prsta u znak isprike toj nepoznatoj djevojci i njenom čudnom psu. Maja se smirila čim je počela vikati, i također joj je bilo neugodno što je izgubila kontrolu, jer je čuvajući mlađu braću i sestre odavno naučila da vikanje samo potiče kaos. Tako da je mirno i s ljubaznim riječima zahvale primila prsten, ispričala se zbog vikanja i ponudila kraljevni da u znak isprike uvede reda među konje u štali. Kraljevna je bila sretna što je konačno uspjela pravilno primijeniti svoj diplomatski odgoj, te je veselo pristala i povukla se u svratište, zajedno s bratom.

     U svratištu je kraj ognjišta sjedilo mnogo ljudi odjevenih u raznolike kože i s mnogo živopisnih ožiljaka. Pričali su o plamenom stupu i uzaludnoj potrazi i proklinjali svoju sreću. Princ je sa svojom pratnjom pažljivo slušao svaku riječ, a vitezovi čuvari trzali su se na svaki odbljesak mnogobrojnog oružja koje je blistalo na svjetlu vatre. Pričalo se do duboko u noć, ispijali su se vrčevi domaće medovine, a pojedinosti su postajale sve čudnije i čudnije.

     Jedan je lovac pričao o pastiru kojeg je našao kako bezglavo trči šumom, praćen s barem dvadeset ovaca, te kako nije mogao natjerati čovjeka da kaže nijednu razumnu riječ, ali učinilo mu se da viče o vatri i vještici i zapaljenom glogu. Drugi je pričao o začaranom maču koji može ubiti zmaja, a kojeg je naslijedio od oca. Taj je mač mogao namirisati zmaja i slijediti njegov trag, no bio je posve beskoristan na zgarištu plamenog stupa jer je pokazivao u svim smjerovima. Zatim se javio lovac s nizom velikih ožiljaka preko cijelog lica, kao da ga je nekoć davno neka ogromna zvijer dohvatila pandžama. Sav tužan, pričao je o zloduhu koji se posve nečujno usred noći ušuljao među njega i njegove prijatelje, i ukrao staru, ali voljenu kožu vuka, s još pričvršćenom glavom, da bi unio razdor među njih.

     Kraljevna je baš počela lagano drijemati uz vatru, te joj se činilo kao da pred sobom vidi zloduha, gotovo nevidljivog u tami, kako podiže ofucanu vučju kožu, i samo se ispod ruba vide zelene noge...

     Skočila je s vriskom i skoro ugazila u ognjište. Sva tri viteza odmah su priskočila i počela gaziti rubove njezinog plašta koje je zahvatila vatra, dok je ona na sav glas pričala o čudnoj djevojci u štali koja se usudila vikati na kraljevnu, a koja je bila u društvu čudne zelene zvijeri zamotane u vučju kožu. Lovci su se počeli uglas smijati, ali princ je dobro poznavao svoju sestru i povjerovao je njenom lovačkom oku, te je odmah skočio na noge i isukao mač, i poveo cijelu junačku povorku, zajedno s potresenom kraljevnom, prema štali.

     Maja je u međuvremenu uspjela smiriti konje, malo zahvaljujući vještom glađenju, a malo činjenici da je Krckt shvatio da može razgovarati s njima. Gosti su dizali glave i frktali zbog pučkog smještaja, no, iako razmaženi, bili su dobro odgojeni i voljni poslušati što Maja misli. Maja je proučila situaciju i zaključila da je najbolje primijeniti pristup koji je primjenjivala s mlađom braćom i sestrama kad se dijelio nedjeljni kolač - sve ih je poredala po starosti. Vladala je kratka zabuna dok su konji razmjenjivali datume rođenja, no uskoro su se poredali i smirili. Čak i razmaženi kraljevski konji znaju poštovati svoje starije, te se nisu bunili iako su bili posve izmiješani s pukom, a potajno su se čak divili Majinom elegantnom rješenju.

     Tako je u štali vladao mir i spokoj dok su se u svratištu ispredale priče. Maja i Krckt pronašli su slobodni kutak i sklupčali se na slami. Maja je ubrzo zaspala, no Krckt je kroz pukotinu na stropu ugledao nepoznate zvijezde i ponovno ga je uhvatila nostalgija, te nije mogao zaspati. Glava ga je svrbjela od stare vučje kože pa je očnjakom prerezao čvor koji je Maja svezala i maknuo vučju glavu sa svoje. Kriomice je pogledao Maju, osjećajući laganu krivnju, no ona je mirno spavala. Tako oslobođena nakon dugo vremena, njegova je ljuskasta glava bila osjetljiva na noćni zrak koji je prodirao kroz pukotine. Roščići su mu bridjeli, a uši hvatale, činilo mu se, svaki zvuk na svijetu. Sklopio je oči i slušao noć, i tako je čuo baš svaku riječ izgovorenu u svratištu kraj ognjišta. Ukočio se kad su spomenuli ovce, uspaničio kad je čuo za mač, a potpuno prestravio kad se pričalo o vučjoj koži. Skočio je i vrisnuo u isto vrijeme kad i kraljevna, iako prigušeno jer mu se grlo stisnulo.

     Maja se probudila i vidjela Krcktovu zmajevsku glavu u polumraku. Odmah je osjetila njegov strah i skočila, spremna na bijeg, uvjerena da ga je netko vidio. Ogledala se po štali i odabrala najvećeg usnulog konja, skočila na njega i povukla Krckta poprijeko iza sebe, te okrenula konja prema izlazu. Bili su na sredini dvorišta okupanog svjetlom baklji koje su putnicima osvjetljavale put, kad je iz svratišta izašao princ praćen svojom povorkom i smrznuo se na mjestu. Pokazalo se da je najveći konj u štali pripadao upravo njemu.

     Konj je zastao, dobro odgojen kakav je bio, i pričekao hoće li ga vlasnik pozvati k sebi, kad je kraljevna povikala: "Eno ga!" i uprla prstom ravno u Krckta. Zmaj je u panici otvorio usta da kaže "Nisam ja!" i istovremeno spustio glavu niže da se sakrije ispod ruba sedla, te se tako dogodilo da je zario jedan od onih svojih oštrih očnjaka ravno u konjski but. Konj je u trenu donio životnu odluku i odbacio sav dobar odgoj, te kao vihor projurio kroz dvorište i na cestu, ostavljajući uzbuđenu i glasnu gomilu daleko iza sebe. Princ je zazivao i zazivao, junaci su izvukli preostale konje i dali se u potjeru, ali ti su konji bili sneni, a nitko ih nije ugrizao za but. Također su bili sporiji od prinčevog konja jer princ je, naravno, imao najvećeg i najbržeg konja u kraljevstvu. 

     Tako su Maja i Krckt pobjegli, ostavivši daleko iza sebe najveće junake u kraljevstvu.

1 komentar:

  1. Evo je opet, prekine, a taman me zanimalo što će bit dalje.

    OdgovoriIzbriši