Priča o Ljubici

Jednom davno, u nekoj dalekoj zemlji, živjela je kraljevna sa zvijezdom na čelu. Ova kraljevna nije znala da je kraljevna, niti da ima zvijezdu na čelu. Mislila je da je posve obična djevojka koju čeka posve obični život i to joj nije smetalo. Kako je moguće da postoji kraljevna koja ne zna da je kraljevna, pitate me? Eh, to je duga priča. Ukratko, zagubili su je. Kad je naša kraljevna bila još posve mala, dadilje su povele nju i njenu braću i sestre u šetnju pokraj šume. Kralj i kraljica imali su mnogo djece, sve same kraljevne i kraljevići, i prošla su cijela dva dana dok netko nije shvatio da jedno dijete nedostaje. Nitko nije znao gdje točno započeti potragu i, ruku na srce, nitko nije previše revno tražio. Tako je naša mala kraljevna ostala izgubljena. U šumi ju je pronašao siromašni lugar koji je odveo djevojčicu svojoj kući. Žena i on imali su mnogo djece i uskoro su zaboravili da jedna djevojčica zapravo nije njihova. Kad ju je lugar pronašao, nosila je bijelu haljinicu izvezenu ljubičastim cvjetovima pa ju je prozvao Ljubicom. I tako je mala kraljevna odrasla kao posve obična djevojka. Budući da je zvijezda na njenom čelu bila nevidljiva, nitko je nikad nije prepoznao. Ponekad bi, doduše, sanjala da je mjesec zaziva po davno zaboravljenom imenu, ali do jutra bi već zaboravila na to. Bila je posve sretno dijete i spremna voditi posve sretan i običan odrasli život.

Jednog dana, u kraljevstvu Ljubičinog oca kralja izbio je rat. Do njegovog završetka, izginuli su svi sinovi i kćeri koje je kralj imao, a onda je umro i sam kralj. Narod je sa strahom iščekivao smrt stare kraljice i krvavu borbu za prijestolje koja će zasigurno uslijediti. Kraljičini su savjetnici dugo i uzaludno vijećali o tome kako da izbjegnu novi građanski rat. Svatko je od njih mislio da je baš on najpodobniji da preuzme kraljevstvo pa su se ubrzo posvadili. Njihova je svađa danima odjekivala dvorcem, a sluge i straža osluškivali su u strahu. Naposljetku je vijeće svojom vikom probudilo staru kraljevsku dadilju koja je drijemala kraj ognjišta u kuhinji.

“Ludog li vijeća,” promrmljala je dadilja mrzovoljno. “Pa jedna kraljevna još uvijek živi.” Namjestila se malo bolje na jastuke i ponovno zadrijemala, no čuo ju je mali kuharev pomoćnik, koji je to brzo dojavio velikom kuharskom pomoćniku. On je vijest prenio kuharu, koji ju je proslijedio glavnoj kuharici. Glavna je kuharica javila glavnom lakaju, koji je obavijestio glavnu sobaricu, a ona je sve prišapnula glavnoj dvorskoj dami. Glavna dvorska dama prišla je kraljici na prijestolju i šapnula joj da, čini se, postoji još jedna kraljevna. Kraljica je, sjetivši se izgubljene kćeri, skočila s prijestolja (nimalo damski, doista, ali čovjek ponekad jednostavno mora skočiti) i prekinula zasjedanje vijeća.

“Jedno moje dijete živi!” objavila je kraljica. “Moja je kćer jedina prava nasljednica prijestolja. Moramo je pronaći!”

Vijeće se malo snuždilo, no savjetnici su se ipak morali složiti da je to najbolje rješenje. Ali kako pronaći izgubljenu kraljevnu? Razbijali su glave danima, a onda su probudili staru dadilju i pitali je čega se sve sjeća. Dadilja je razmišljala i razmišljala. Prisjetila se da je kraljevnu posljednji put vidjela kad je cijela obitelj išla u posjet susjednom kraljevstvu, a sjetila se i šetnje pokraj šume. Također se sjetila bijele haljine koju je sama izvezla ljubičastim cvjetovima. “I još nešto,” dodala je na kraju, “kraljevna je imala zvijezdu na čelu.” Ovo je malo zbunilo vijeće, jer nitko se drugi nije sjećao zvijezde na čelu, ali dadilja je bila stara i odmah je opet zadrijemala, pa su savjetnici samo odmahnuli rukom. Poslali su dugo i komplicirano pismo susjednom kralju. Objasnili su što se dogodilo i zatražili pomoć u pronalasku princeze. Susjedni je kralj bio vrlo zauzet pa je kratkom objavom dopustio da se u njegovo kraljevstvo pošalje stotinu jahača koji će tragati za princezom, ali napomenuo je da sam ne može pomoći jer još traži svog izgubljenog sina.

Susjedni je kralj imao samo jedno dijete pa je bilo doista neoprezno izgubiti ga. Dječak je odlutao jedne mračne noći bez mjeseca i otad ga nitko nije vidio niti čuo za njega. Susjedni je kralj tražio mnogo godina, pročešljao je kraljevstvo uzduž i poprijeko, no nikako nije mogao pronaći svog sina. Što se dogodilo s izgubljenim princem, pitate me? To nas se, nažalost, trenutno ne tiče. Ali možda ću vam kasnije ipak ponešto ispričati o tome.

Izgubljena kraljevna, princeza znana kao Ljubica, upravo je dorasla do udaje. Nije baš bila sretna zbog toga jer je voljela svoj bučni i prenapučeni dom. Ali stari lugar i njegova žena sve su češće čeznutljivo govorili o danu kad će sva njihova djeca konačno napustiti kuću i kad će se konačno moći prisjetiti tišine. Ljubica je tako već izgubila tri sestre i četiri brata. U njihovom malom selu nije bilo slobodnih mladića pa se jedne lijepe subote rano ujutro Ljubica spremila, lijepo počešljala i krenula u susjedno selo na veliki sajam. S njom su pošle četiri preostale sestre i tri brata. Do kraja dana, svatko je od njih pronašao prikladnog životnog partnera. Svatko, osim Ljubice. To ju je jako začudilo i malo zabrinulo. Ljubica nije bila ružnija od svojih sestara, ponašala se pristojno, smijala se tuđim šalama i imala je vrlo uredno počešljanu kosu, no svi su je mladići iz nekog razloga zaobilazili. I tako cijeli dan. Na kraju je Ljubica snuždeno sjela ispred štale kraj seoske gostionice i zapitala se što nije u redu s njom.

Ljubica nije znala odgovor na to pitanje, ali ja ću vam ga ipak otkriti. To je zbog zvijezde na čelu. Zašto je tako važna ta zvijezda, pitate me? Pa nitko je ne vidi, zar ne? Eh, nije baš tako. Zvijezdu na kraljevninom čelu mogu vidjeti članovi kraljevske obitelji i drugi kraljevići i kraljevne. I, naravno, dadilja. Nitko nije posve siguran zašto je i dadilja može vidjeti, jednostavno je tako. Svi ti zgodni mladići koji su zaobišli Ljubicu nisu mogli vidjeti zvijezdu, istina, ali mogli su je čuti. Kad bi se približili lijepo počešljanoj djevojci, začuli bi tiho mrmljanje na nepoznatom jeziku, nešto što nije bilo upućeno njima, i to bi ih iz nekog razloga toliko uplašilo da bi zaobišli Ljubicu bez ikakvog pozdrava. Eto, sad znate.

Ali Ljubica nije znala. Sjedila je ispred štale i lila suze. U isto ih se vrijeme sramila jer njezine su sestre i braća bili tako sretni. Ljubica bi trebala biti sretna zbog njih, zar ne? Dok je tako sjedila i plakala, kraj nje su prolazili konjušari koji su se brinuli za prijevozna sredstva gostiju koji su odsjeli u gostionici. Jedan je upravo potezao uže na čijem se drugom kraju nalazio neuobičajeno tvrdoglavi magarac. Magarac je revao i tresao glavom, sa sve četiri noge čvrsto ukopan u pod štale, i odbijao izaći iz suhog skrovišta. Ah da, zaboravih vam reći. Kad god neka kraljevna plače, pada kiša. Tako da je sad lijevalo kao iz kabla. Magarac se odupirao, a konjušar je baš odlučio promijeniti pristup i primiti se šibe kad su Ljubičina braća i sestre došli potražiti Ljubicu. Bili su jako dobro raspoloženi i zato, morate razumjeti, malo bezobzirniji nego što bi inače bili. Smijali su se sestrinim suzama i govorili da će joj već pronaći nekakvog muža. 

Najmlađi brat, koji je ujedno bio najrazmaženiji i najšaljiviji, što nije dobra kombinacija, ugledao je magarca i dosjetio se predivnoj šali. “Evo ti muža!” povikao je i oteo uže iznenađenom konjušaru. Svi su se nasmijali. Odvukli su Ljubicu do magarca, nataknuli joj slamnati vijenac na glavu, prebacili joj rupčić preko lica umjesto vela i gurnuli joj u ruke buketić od osušene djeteline. Magarcu su privezali kravatu oko vrata i stavili mu odrpani šešir preko ušiju. Ljubica je bila crvena kao zrela rajčica. Okupljalo se sve više ljudi i svi su se smijali i nazdravljali mladom paru. Naposljetku su posjeli Ljubicu na magarca da je provedu selom. Već su se približili zadnjoj kući u selu, već su svi plakali od smijeha, kad je nebo proparala munja koju je slijedio najstrašniji grom kojeg je selo ikad čulo. Svi su zastali, uplašeni – svi, osim magarca. On se dao u bezglavi trk. Projurio je pokraj posljednje kućice i preko drvenog mosta i uskoro ga više nitko nije vidio.

Nitko osim Ljubice, naravno, koja se grčevito držala za njegovu kratku grivu. Vjetar je otpuhao slamu, buket i rupčić pa je Ljubica sad jasno vidjela da magarac, koji je ostao bez šešira, bježi ravno u najdublju šumu, sve dublje i dublje. Nije se osvrtao na oštro grmlje i niske grane, zaobilazio je panjeve i preskakao potočiće, a zaustavio se tek u samom srcu šume, u najdubljem mraku, sat nakon ponoći. Ljubica je bila izgrebana i blatnjava, a ruke su je boljele od stiskanja grive. Zato je bila sretna kad je ugledala malu drvenu kućicu smještenu ispod prastarog hrasta u središtu šume. Na prozorima su gorjele svijeće i osjetio se miris vatre na ognjištu. Da je Ljubica bila manje umorna, možda bi bolje promislila, no ovako je odmah skočila s magarca i pokucala na vrata.

Vrata je otvorila vještica. Nije izgledala poput obične vještice, nije imala izbuljene oči ni ogroman kukasti nos, ali je zato imala čak tri bradavice na bradi i dva požutjela zuba koja su virila ispod gornje usne. Hodala je oslanjajući se na štap i vrlo se zadovoljno zagledala u neočekivanu gošću. “Zar si se izgubila, djevojko?” prela je dok su joj zubi blistali pri svjetlu svijeće. “Mlade djevojke nemaju što tražiti u šumi u ovo doba noći. Ovdje ima opasnih stvorenja!”

Ljubica je bila previše potresena da bi prepoznala opasnost. Ojađeno je počela opisivati sve što joj se dogodilo, od jutarnjeg češljanja do sramote na sajmu. Starica ju je ljubazno slušala i sućutno coktala jezikom, odmjeravajući usput nju i magarca i pitajući se ima li dovoljno veliki lonac. Dok je ona tako slušala, a Ljubica pričala, kroz oblake na zapadu uspio se probiti mjesec i vještica je odjednom shvatila da pred sobom ima kraljevnu. Nijedna vještica, naravno, ne može vidjeti zvijezdu na kraljevninom čelu, ali svaka vještica jako dobro razumije što govori mjesec, a te je noći, sat nakon ponoći, mjesec nježno šaputao predivnoj zvijezdi na čelu naše princeze. Vještica je odjednom bila jako, jako zadovoljna. “Tako dakle,” pomislila je. “Ovo će morati biti nešto jako posebno!”

Nijedna poštena vještica neće pojesti kraljevnu niti kraljevića. Ne, kraljevići i kraljevne moraju biti začarani. Što teže, to bolje. Čarolija mora biti toliko zapetljana da je bude gotovo nemoguće razbiti. Što dulje kraljevna ili kraljević ostanu začarani, to veća slava za vješticu.

Ljubica nije primijetila novu iskru u staričinom oku jer je baš došla do dijela priče u kojem udari grom, a magarac počne bježati. Shvativši i sama ostatak, vještica ju je ljubazno prekinula i još ljubaznije pozvala da uđe u kuću. Ljubica je bila toliko zahvalna da nije ni trepnula, a već se našla uz toplo ognjište sa šalicom čaja u ruci. Magarca je ostavila vani da hvata dah. Vještica je pjevušila sebi u bradu dok je rezala kruh, zagrijavala mlijeko i pokušavala smisliti neku stvarno dobru čaroliju za ovu kraljevnu. Ljubica je pogledom pratila kretanje hrane pa nije primijetila da vatra na ovom ognjištu gori zeleno i da je kotao neuobičajeno crn, baš kao da je izrađen od samog mraka. Stidljivo je i zahvalno primila kasnu večeru. Na njenu veliku sreću, vještica još nije bila smislila ništa stvarno posebno pa nije začarala ni kruh ni mlijeko. Dok je Ljubica jela, starica je pričala kako joj je teško živjeti ovako samoj u dubokoj šumi i kako gotovo nikad nema goste, pogotovo tako mlade i lijepe. Ljubici su se oči polako sklapale.

“Kako čudno,” primijetila je djevojka u sebi sneno. “Ova baka u kutu ima stol pun šišmiševih krila.” Malo se pomaknula da može nasloniti glavu na drveni zid. “Kako zanimljivo,” pomislila je. “Ova baka zidove ukrašava gavranovim perjem.” Odložila je prazan tanjur i šalicu na pod kraj ognjišta, odmah pokraj žabe krastače, a vještica je polako prišla da ih podigne. “Stvarno neobično,” pomislila je Ljubica. “Ova baka ima noge koje izgledaju baš kao kokošje.” I onda je zaspala.

Vještica se široko nacerila, pokazujući da su ta dva žuta zuba doista sve što joj je od zuba ostalo, kad se odjednom njena kućica zatresla. Pogledala je kroz prozor i ugledala magarca. On je upravo odustao od čekanja da ga se netko sjeti i nahrani, te je počeo grickati koru s prastarog hrasta koji je štitio vještičin dom. Vještica je bijesno uzviknula, zgrabila štap i krenula otjerati groznu životinju od svog hrasta.

Vještičin krik probudio je Ljubicu i ona je odjednom posve jasno shvatila gdje se nalazi. Razumljivo, jako se uplašila. Ogledala se oko sebe u potrazi za nekim oružjem i spazila veliku mjedenu pletaću iglu koja je virila iz klupka nevjerojatno crne vune. Zgrabila je iglu kao da je mač i polako se išuljala iz kolibe.

Vještica je vikala na magarca i mahala štapom. Obdaren dugim životnim iskustvom, magarac se odmaknuo izvan dohvata i mudro zaključio da može pronaći drugi hrast. Dok se Ljubica polako šuljala kroz šumu, vještica je još nekoliko puta bijesno puhnula i zamahnula štapom, no zaključila je da je šteta trošiti čarolije na nešto što je već magarac. Zaprijetila je posljednji put i vratila se u kuću. Odmah na vratima shvatila je da princeza više nije unutra. Divlje se okrenula na sve strane, a onda je ugledala princezu - baš u trenutku kad je Ljubica uzjahala magarca i čvrsto se primila za njegovu grivu. Vještica je ispustila još strašniji krik nego prije i potrčala prema magarcu. (Iako vještice često hodaju uz pomoć štapa, opće je poznato da one zapravo mogu posve dobro, i jako brzo, hodati. Štap služi nečemu posve drugačijem.)

Ljubica je vidjela da joj se vještica brzo približava pa je u panici ubola magarca mjedenom pletaćom iglom u dlakavu stražnjicu. Našeg magarca nikad prije nitko nije ubo pletaćom iglom. Suočen s ovim nepoznatim iskustvom, slučajno je učinio točno ono što je Ljubica htjela – dao se u trk. Vještica je bijesno povikala za njim i triput okrenula štap u ruci. Pretvorila se u veliku crnu pticu s tri bradavice na kljunu i poletjela u potjeru.

Ljubica je čula kako za njom klepeću krila i ponovno je bocnula magarca iglom. Magarac je zaključio da mu se igle nimalo ne sviđaju i dao se u još brži trk, a vještica je iznad njih izbjegavala zapletene grane i proklinjala svoj izbor. Kao ptica nije mogla okrenuti svoj štap i nije se mogla preobraziti u neku drugu životinju. Kad bi se podigla iznad krošnji guste šume, nije mogla dobro vidjeti u kojem smjeru idu magarac i Ljubica, a kad bi se spustila da ih može vidjeti, morala je izbjegavati grane i debla. Tako su Ljubica i magarac uspjeli izletjeti iz šume baš kad se nebo počelo buditi iznad planine na istoku. Ljubica se osvrnula posljednji put i ugledala vješticu kako stoji na rubu šume i maše kvrgavom šakom prema njoj. Poznato je da vještice ne mogu tek tako napustiti svoju šumu. To se može dogoditi samo u noći punog mjeseca, samo jednom u godini i samo nakon kompliciranog rituala koji uključuje pranje nogu u kišnici. A vještice doista ne vole prati noge. I tako je ova vještica morala ostati u svojoj šumi, gdje joj je, uostalom, i mjesto.

Ljubica je drhtala od glave do pete kad se magarac konačno zaustavio u štali kraj gostionice. Gosti i konjušari još su spavali pa se Ljubica spustila s iscrpljenog magarca da mu donese vode. Usput ga je slučajno ponovno bocnula mjedenom pletaćom iglom. Magarac se stresao od vrha ušiju do vrška repa, a onda zaključio da mu je dosta jurnjave za cijeli život i mirno se zaputio prema svojim jaslama. Igla se također zatresla, što je bilo malo čudno. Tresla se i tresla, sve jače i jače, sve dok je Ljubica nije morala ispustiti iz ruke.

Čim je igla dotakla pod štale, pretvorila se u mladog i prilično lijepog princa koji se zbunjeno ogledao i skočio na noge. “Što se dogodilo?” upitao je Ljubicu. Ljubica je otvorenih usta (nimalo damski, zaista) zurila u njega. “Ahm,” rekao je princ, odjednom spazivši zvijezdu na njenom čelu. Brzo je otresao prašinu s hlača, skinuo kapu obrubljenu zlatnim vezom i ukrašenu zlatnim perom, te se duboko naklonio.

“Ja sam princ Robert,” predstavio se princ Ljubici. “Vi ste sigurno prelijepa kraljevna koja me oslobodila moje zle sudbine.”

Ljubica ga je zbunjeno pogledala, no onda je primijetila da princ na čelu ima blistavi mali polumjesec. I odjednom je bila jako, jako sretna.

Robert i Ljubica proveli su cijelo jutro uspoređujući svoje dogodovštine. Pokazalo se da je princa Roberta začarala vještica koja je malo preozbiljno shvatila zadaću zapetljanih čarolija. Pretvorila ga je u mjedenu pletaću iglu, ni po čemu posebnu, a spasiti ga je mogla samo kraljevna koja ne zna da je kraljevna, a koja bi tom iglom pred zoru tri puta ubola u stražnjicu gladnog magarca koji nosi kravatu. Doista pretjerano.

Dok su oni tako pričali i smijali se, probudili su se konjušari i gosti, a među njima i jedan od onih stotinu ljudi koje je stara kraljica poslala u potragu za izgubljenom princezom. Dok je tragač mrzovoljno pripremao konja za još jedan dan jahanja, začuo je dvoje mladih kako se međusobno dive svojim kraljevskim znakovima, zvijezdi i polumjesecu. Sjetio se riječi stare dadilje i, iako sam nije ništa vidio, bio je spreman povjerovati da ta zvijezda postoji ako će se zbog toga moći istoga dana vratiti kući. Poklonio se izgrebanoj djevojci koja je iz nekog razloga vonjala kao magarac, objasnio joj da je izgubljena princeza susjednog kraljevstva i obećao da će je sigurno vratiti doma.

I tako se dogodilo da je izgubljena princeza pronađena. Stara ju je dadilja prepoznala na prvi pogled, a stara ju je kraljica izljubila, oprala i odjenula u najljepše haljine koje je mogla pronaći. Ostalo joj je ime Ljubica jer se čak ni stara dadilja nije mogla sjetiti kako se princeza zapravo zvala. Cijelo se kraljevstvo radovalo, pa čak i savjetnici u kraljevskom vijeću. Uskoro se kao prosac pojavio princ Robert. Njegov je otac bio toliko sretan što mu je izgubljeni sin pronađen da je proglasio cijelu godinu praznikom. Starog magarca, koji je nevoljko i posve slučajno sudjelovao u razbijanju čarolije, kralj je proglasio počasnim članom kraljevskog domaćinstva. Preselio ga je u kraljevske štale i naredio da ga se hrani najfinijom krmom i to isključivo iz zlatnih jasli, te da ga se timari zlatnim češljem i prekriva svilenim gunjem. Magarac nije imao ništa protiv takvog života.

Što se tiče djevojke koja je oslobodila kraljevog sina zle čarolije, kralj bi dopustio princu da je oženi čak i da se još uvijek radilo samo o jednoj od mnogih kraljevni i kraljevića, a kamoli tek sad, kad je trebala naslijediti cijelo kraljevstvo. Kralj je zadovoljno trljao ruke i namigivao staroj kraljici dok su njih dvoje raspravljali o poreznim olakšicama, postupnom ukidanju granica i ekskluzivnim pravima na trgovinu za njihove dvije zemlje.

Tako je dogovoreno najveće vjenčanje koje je ikad viđeno u tom kraju svijeta. Tri dana prije vjenčanja, Ljubica je u zlatnoj kočiji otišla po svoje posvojene roditelje, lugara i njegovu ženu. Oni su u međuvremenu otkrili da je tišina precijenjena i provodili su dane pišući pisma djeci i moleći ih da im dovedu unuke u posjet. Stoga su se rado odvezli na vjenčanje svoje posvojene kćerke i dugo su ostali u velikom dvorcu. U njemu gotovo nikad nije bilo tiho.

Ovdje završava ova priča. Naravno, svi su živjeli sretno i zadovoljno do kraja života. A pogotovo stari magarac, kojeg su princeza Ljubica i princ Robert svakog mjeseca posjećivali i hranili mrkvama i jabukama. Razloga za nezadovoljstvo imali su samo seljaci, koji su godinama, sve do rođenja male kraljevne, rogoborili zbog pomanjkanja padalina u kraljevstvu.

Priča o Maji i Krcktu, kraj

Nitko od starih teoretičara, pa čak ni od zmajeva, nikad nije imao prilike saznati da zmajevi boluju od morske bolesti. Maja i Krckt otkrili su taj nesretni podatak na teži način. Zatvoren u drvenoj škrinji, u vrlo vrućoj sobici za kuharske pomoćnike u potpalublju, Krckt je bezglasno tulio da ga nitko ne čuje i teško gutao pokušavajući ne zapaliti brod. Maja je, zbog svoje magične veze sa zmajem, također osjećala morsku bolest, ali je, na svu sreću, mogla kuhati, prati posuđe i slušati glavnog kuhara, koji je uglavnom pričao o kolačima. Jedino što je Krckta tješilo bila je vrućina i tama koja ga je podsjećala na njegovu podzemnu špilju. Jedino što je Maju tješilo jest to što su je zbog laganog zelenila u licu svi mornari, inače željni ženskog društva, zaobilazili u širokom luku. I tako su njih dvoje tiho uzdisali i čekali da plovidba završi.

Bio je to veliki brod kojim su putovali bogati gosti kojima je udobnost bila važnija od brzine, tako da se nisu previše žurili. Također nisu mogli pojesti svu hranu koju su očekivali vidjeti na svojim stolovima pa je Krcktu, mučnini usprkos, od ostataka piletine i fazana i pokoje ovčje kosti njegova škrinja uskoro postala tijesna. Maja je potajno tijekom noći izbacila svu zemlju i kamenje u more, i s njima nesretnu gujavicu koju je Krckt ubacio da mu provjetrava zemlju, te se on neudobno okretao na golim daskama, zbog čega se Maja neudobno okretala na svom krevetu iznad njega. Putovanje je trajalo punih mjesec dana, a prije kraja tog vremena Krckt je počeo ozbiljno razmišljati o tome da jednostavno pojede druge pomoćne kuhare i oslobodi cijelu sobicu za sebe i Maju, a Maja je morala čvrsto stiskati rub kuhinjskog stola kad god bi glavni kuhar otvorio usta da ga ne bi gađala neoguljenim krumpirima.

Treći časnik, kojem jedinom nije smetalo lagano zelenilo, sve je češće svraćao u kuhinju i zapodijevao razgovor s Majom, koja se trudila ne odgovoriti iskreno ni na jedno pitanje. Pitao ju je odakle je i kamo ide, zašto putuje sama, gdje joj je obitelj, i mnogo takvih pitanja, a također je i govorio, o svojoj obitelji, o majci i ocu, o petero braće i tri sestre, o dva konja, kravi i psu koje je ostavio prije mnogo godina da bi se zaposlio na brodu. Tako je Maja i nehotice spomenula svoju braću i sestre, svoga psa, kokoši i povrtnjak, rijeku u kojoj je plivala kad je padala kiša. A treći je časnik slušao, kimao glavom i smiješio se. Koliko god mu Maja nije vjerovala, morala je priznati da ima lijep osmijeh. I tako se jedne večeri, umjesto u maloj sobici za pomoćne kuhare, zatekla na palubi s trećim časnikom, promatrajući zvijezde.

Krckt je zabrinuto čekao i osluškivao kako se svi drugi pomoćni kuhari vraćaju, te jedan po jedan liježu u svoje krevete. Činilo mu se da protječe užasno mnogo vremena, kao što se uvijek čini onima koji čekaju u mraku, te se naposljetku išuljao iz sobe da pronađe Maju. Gosti su uglavnom već spavali po svojim kabinama pa se Krckt morao samo triput nabrzinu sakriti među sjenama. Prikrivanje mu je išlo sporije sad kad je bio veći, ali zalutali gosti i iscrpljena posada nisu se zagledavali u sjene. Krckt je slijedio magični osjećaj koji ga je povezivao s Majom i zatekao se na palubi, nakon mnogo vremena ponovno gledajući zvijezde. I konačno, nakon mnogo, mnogo vremena, konačno su bile ispravne. Prepoznao je Mali kamen i Debelog labuda, i tamo iznad pramca Gladnu zmajicu, i na oči su mu izbile suze. Šmrcnuo je tri puta i raširio krila, uživajući u slobodnom prostoru. Baš u tom trenutku sa sjevera je preko mora zapuhao ledeni vjetar, samo jedan kratki nalet, ali taj ga je poškakljao točno ispod ugrijanog pazuha, i Krckt kihne iz sve snage. Onako šmrcav, zapalio je ogradu broda.

Maja je u tom trenutku bila udaljena od Krckta otprilike dvadeset koraka i nije primjećivala mnogo zvijezda, ali uspjela je primijetiti vatru na ogradi, a opazila je i sjenu ocrtanu u njenom svjetlu. Ukočila se, a onda je i treći časnik opazio plamen i otvorio usta da digne uzbunu. Maja mu je brzo poklopila usta dlanom, ali nije moguće sakriti požar na palubi broda. Noćna posada brzo je zazvonila zvonima i uskoro su prema plamenu trčali ljudi s punim kantama. To nije bio osobito veliki plamen, i nije se brzo širio, ali ljudi su bili razumljivo neskloni tome da ga samo ostave na miru. I tako je cijela noćna posada, ukupno dvadeset ljudi s kantama i još petero koji su vikali upute, naletjela na zmaja na palubi i zastala, razjapljenih usta.

Krckt je oklijevao trenutak-dva, a zatim je zamahnuo krilima da poleti. Međutim, nije letio još otkad je sreo Maju, i proveo je mjesec dana sklupčan u škrinji, pa se podigao samo za dva centimetra i bučno pao natrag na palubu. Zamahnuo je opet, i opet, ali ljudi su se u međuvremenu pokrenuli. Nekoliko njih zalilo je zmaja vodom, što zmajevi stvarno ne vole, nekoliko ih je bacilo vodu u smjeru požara, a ostatak je pojurio po nekakvo, bilo kakvo, oružje. Maja je preko palube vikala Krcktu da skoči u more, jer će tako ili poletjeti ili zaplivati, ali će zasigurno pobjeći, no Krckt je oklijevao, a treći je časnik čvrsto uhvatio Maju za ruke, shvativši da je u dosluhu s opasnom zvijeri. Kad je to vidio, Krckt se razljutio i pojurio preko palube.

Posada se počela vraćati oboružana mnogim neobičnim stvarima, od metle do velike zaimače za juhu, no nekoliko razumnijih i manje uspaničenih osoba pronašlo je ogromne noževe i ukrasne harpune koji su radi ugođaja visjeli po hodnicima. Kroz sve to Krckt se probio kao, pa, zmaj prirodno prekriven gotovo neprobojnom ljuskavom kožom. Ljutito je škljocao zubima prema uplašenom trećem časniku i prijetio mu naizmjence brzom smrću i polaganim mukama. Treći časnik, naravno, nije razumio ni riječi, ali je, kao pravo živo biće, shvatio škljocanje zubima. Ruke su mu se u šoku opustile dovoljno da se Maja izvuče, te je ona, odlučna pružiti pravi primjer Krcktu, prekoračila ogradu i skočila u daleko more, uputivši natrag samo jedan tužni pogled. Krckt je ovaj put oklijevao samo na čas, sve dok ga veliko zvono za uzbunu nije pogodilo u glavu, a onda je i on skočio za njom.

Kao što letači dobro znaju, najteže je podići se s tla. Jednom u zraku, Krckt se sasvim dobro snalazio, i brzo mu se vraćalo staro znanje. Letio je u širokim krugovima iznad Maje i usmjeravao ju prema obali, koja je pred zoru postala i njoj vidljiva. Iscrpljena Maja zaspala je čim se izvukla na tvrdu obalu, a Krckt je sletio kraj nje i pažljivo bdio nad njom, neumjereno ponosan što konačno on čuva nju. I tako je Maja naučila da su strah od utapanja i iscrpljujuća borba za život jači od patnji gotovo slomljenog srca i to je bilo sve što je bila voljna priznati. Probudila se tek navečer, s Krcktom koji je budno stajao uz nju, i teško uzdahnula. "Znaš li kamo sad?" upitala je zmaja. On je slegnuo krilima i pokazao prema Gladnoj zmajici.

"U onom smjeru," rekao je, "ali ne znam put po zemlji."

Maja je ukočeno ustala sa tvrde obale i shvatila da joj Krckt sad doseže gotovo do ramena. Oduševljeno se nasmijala, no onda je shvatila da će ga sad biti teže sakriti pa joj je smijeh zapeo u grlu. Mali je zmaj gledao u nju velikim očima punim povjerenja i Maja se, po prvi put otkad je cijela pustolovina počela, ozbiljno uplašila.

"Ne znam zašto mi vjeruješ," rekla je zamišljeno. Krckt se malo zbunio, a onda i začudio.

"Nisam siguran," rekao je i zagledao se u nju kao da pokušava dokučiti odgovor. "Mislim," nastavio je polako, "da je to zato što si rekla ‘šššš’. I nisi pokazala zube."

Maja se osmjehnula (ne pokazujući zube) i zaključila da je to jednako dobar razlog kao i bilo koji drugi. Ljudi si vjeruju iz najčudnijih mogućih razloga, zašto bi zmajevi bili drugačiji?

"A ti?" upitao je zmaj znatiželjno. "Vjeruješ li ti meni?"

Maja je dugo razmišljala o tome. "Mislim da ti vjerujem," rekla je naposljetku, "ali nemam pojma zašto."

Krckt je ponovno slegnuo krilima, kao da to uopće nije važno, i nasmiješio se svojim zubatim, nimalo umirujućim osmijehom. Maja i Krckt krenuli su prema Gladnoj zmajici koja je po nebu vječno lovila Tri čigre, osjećajući se sasvim dobro zajedno.

Krcktova je šuma ležala dva tjedna hoda prema unutrašnjosti i to su bila vrlo mirna dva tjedna. Kad su postojale ceste, Maja i zmaj hodali su uz njih, skrivajući se kad bi Krcktove oštre uši začule druge putnike. Maja je u ovoj zemlji izgledala vrlo neobično, presvijetle kože i previsoka, odjevena u neobičnu i iznošenu odjeću, pa je nakon prvog sela u koje je ušla da nabavi nove cipele zaključila da privlači previše pažnje. Odlučila je ubuduće izbjegavati i sela i putnike. Ipak, prije nego što je otišla, čula je priče o ukletoj šumi u dolini koja leži na zapadu, a u kojoj žive čudne zvijeri koje nijedno oružje ne može ozlijediti. Putnici koji bi zašli u tu šumu zaspali bi uz logorsku vatru i probudili se bez konja, oružja i hrane. Lovci bi zaspali na jednom, a probudili se na drugom kraju šume, a ako bi doveli pse, oni su zavijali i trčali u krugovima, kao da love nevidljivu životinju koja im je taman izvan dohvata. Preporučili su joj da nikako ne skreće s ceste i ne ide dublje u šumu, pogotovo kad postane tako gusta da više ne vidi nebo. Tamo su se očito naselili zlodusi i nestašni mali vilenjaci, a bolje je ne biti na milost ni jednima ni drugima.

Kad je ispričala te priče Krcktu, mali se zmaj od srca nasmijao. Bio je uvjeren da se to lukavi stari Mrzkt dosjetio kako da uplaši ljude i otjera ih od njihove šume, bez da im otkrije da u njoj žive zmajevi. Lako je uvjerio Maju da nastave put kroz šumu, budući da Maja ionako nije povjerovala seljanima. Probijali su se preko šumovitih brežuljaka koji su djelovali posve pitomo. Krckt je lovio male šumske životinje za sebe i Maju pa bi kihnuo na njen dio da ga ispeče. Iako je meso bilo grozno neslano, Maja je nakon muke u oceanu odlučila da joj sol neće nedostajati. Konačno su šume postale gušće i više, a sela manja i rjeđa. Uskoro su i ceste nestale pa su se naši putnici probijali kroz bujno raslinje, tek tu i tamo videći krpe plavog neba kroz krošnje.

Jednog je dana Maja nagazila ravno na Mrzktov rep. Stari je zmaj to jedva osjetio, ali Krckt je jauknuo u suosjećanju i odjednom je cijela šuma oko Maje oživjela. "Krckt! Krckt! Krckt!" činilo se da viču krošnje i debla i grmlje u šumi. Oko njih su se okupili zmajevi svih veličina i boja (i da, neki su bili veliki kao kuće, ali nijedan nije nosio zlato) i Maja se ukipila na mjestu, s jednom nogom na Mrzktovu repu. Krckt ju je gurnuo sa zmaja i ravno u sredinu malene čistine, tako da je svi dobro vide na svjetlu, i pričao nevjerojatnom brzinom kako ga je ovo ljudsko biće pronašlo, spasilo u stranoj zemlji, te ga dovelo natrag kući. Zmajevi su slušali uz mnogo jednosložnih suglasničkih uzdaha, hhhhh i cccc i zzzz i povremeni ššššš, pa se Maji činilo kao da se oko nje roje pretjerano uzbuđene pčele. Iako zmajevi ne drže posebno do rodbinskih veza, jako drže do svih drugih zmajeva pa su bili zahvalni Maji što je spasila jednog od njih. Ona je kimala glavom na razne zahvale i nelagodno se osmjehivala, kopkajući desnom istrošenom cipelom po šumskom tlu.

Krckt je uzbuđeno na sav glas pričao o svemu što im se dogodilo, ne obraćajući mnogo pažnje na redoslijed događaja, i usput vukao Maju do svoje špilje da joj pokaže dom. Jednom kad su se našli ondje i kad joj je mali zmaj pokazao svoj kamen na kojem spava, magični je ugovor bio ispunjen. Maja više nije razumjela ni riječi, a nije ni Krckt. Zagledali su se jedno u drugo u toj vrućoj podzemnoj špilji i ispustili svatko po suzu. Zatim su se vrlo oprezno zagrlili i vratili među zmajeve. Krckt je nagovorio velikog Prskta da prenese Maju na leđima sve do obale, i mahali su jedno drugome dok su se mogli vidjeti, što su ostali zmajevi smatrali malo šašavim. Ipak, Krckt je bio junak. Izgubljeni mali zmaj koji se vratio kući, i to uz pomoć ljudskog stvorenja! Također je bio prvi zmaj u mnogo, mnogo vremena koji je (iako posve slučajno) obišao cijelu zemaljsku kuglu pa su ga i zmajice počele milije gledati. Zrct je još uvijek ispod glasa tvrdio da je Krcktova tehnika bljuvanja vatre smiješna, no nitko nije obraćao pažnju na njega. Tako je Krckt s vremenom postao sasvim sretan mladi zmaj.

Prskt je ostavio Maju na obali, onoliko blizu nekom lučkom gradu koliko se usudio prići, te joj žmirnuo velikim lijevim okom na rastanku. Maja se u lučkom gradu među raznorodnim putnicima nije toliko isticala koliko u unutrašnjosti, te nije privlačila gotovo nimalo pažnje. Nesmetano je odšetala kroz grad sve do luke, te sjela na jedan slobodan mol. Zagledala se preko pučine dok je mnoštvo ljudi vikalo i trgovalo i gibalo se iza njezinih leđa. Magični je ugovor bio ispunjen. I Maja i Krckt bit će posve sretni razdvojeni, sve dok se jednom od njih ne dogodi velika nevolja, tolika da ih može spasiti samo magični zaštitnik. Maja je osjećala neobičnu lakoću, kao da je ispunjena zmajskim plamenom i zapravo lebdi iznad mola, umjesto da sjedi na njemu. Smiješila se, posve nenamjerno, i gledala daleko u horizont. Kamo god da poželi, može krenuti.