Priča o Maloj Ivi

Jednom davno, u nekoj dalekoj zemlji, živjela je djevojka koja je zalutala u šumi. Bila je mlada i lijepa, a pošla je u šumu ubrati rijetko bijelo cvijeće koje su žene iz njenog sela po običaju nosile u kosi na dan svog vjenčanja. Kako se idućeg jutra trebala udati, djevojka je sa strepnjom gledala kako nestaje danjeg svjetla, a šuma postaje sve gušćom i gušćom. Naposljetku je naletjela na malu kolibicu šćućurenu ispod bukve i s olakšanjem pokucala na vrata. Otvorila je stara žena oko koje se motalo pet mačaka.

"Dobra večer, bako, oprostite što ovako upadam," pristojno je rekla djevojka, "ali izgubila sam se u šumi, a ujutro se udajem. Možete li mi pokazati put do sela?"

Stara je žena odmjerila djevojku od glave do pete i kimnula prema buketu bijelog cvijeća kojeg je djevojka držala u rukama. "U zadnji čas, dijete, nije li? Zar nisi jučer znala da ćeš se udavati?"

Djevojka je pocrvenila i rekla: "Jesam, naravno, ali htjela sam da bude svježe. Svima drugima povene do podneva."

Starica je zakimala glavom. "Istina, uvijek me čudilo kako mladenke ponosno nose uvelo cvijeće na glavi. Neka, neka. Dođi, prespavaj kod mene. Neće ti mladoženja pobjeći ako malo zakasniš."

No djevojka se sva usplahirila: "Ne mogu, bako, moram kući! Još trebam toliko toga napraviti! Ne bojim se mraka, samo mi pokažite put." Starica opet kimne s odobravanjem i pogleda jednu mačku, riđe dlake i sjajnih očiju. "Što misliš, Metlice?"

Mačka je odmjerila djevojku i zamijaukala. Starica reče: "Da, i meni se sviđa. Što ti kažeš, Lončiću, jesi za jedan noćni pohod?" Veliki crni mačak lijeno je mahnuo repom i stao kraj vrata.

"Onda je dogovoreno!" reče starica i pogleda djevojku koja je sa zebnjom promatrala ovaj razgovor. "Lončić će ti pokazati put. Ako ti pobjegne, samo ga zovni i vratit će se."

Djevojka je pogledala mačka i zapitala se ne bi li možda ipak bilo bolje prenoćiti. Lončić je podigao rep i dostojanstveno došetao ispred nje. Okrenuo se i pogledao je, kao da pita što se čeka.

"Ovaj, hvala, bako," uspjela je izreći djevojka i okrenula se da pođe za mačkom.

"Neka ti je sa srećom, dijete! Pogledaj samo kako si mlada i krasna, i ne bojiš se mraka. Same ćeš sinove rađati, zapamti što ti kažem!" I starica zatvori svoja vrata, a mačak povede djevojku kroz šumu.

"Same sinove, svašta," mislila je djevojka, ali potajno se bojala da je starica možda nekakva vještica i da stvarno vidi u budućnost. Hodala je šumom, pitala se kako će odgojiti same sinove i vikala: "Lončiću, Lončiću!" kad god bi izgubila iz vida crni rep u crnoj šumi. Svaki se put osjećala malo smješnije nego prethodni. No, mjesec još nije ni izašao, a šuma se pred njom razišla i ona ugleda u daljini svoju kuću, osvijetljenu kao sunce i punu užurbanih rođaka i susjeda.

"Joj, hvala ti, Lončiću!" reče djevojka s olakšanjem i sagne se da pomiluje mačka. Mačak je stručno izbjegao njen dodir i s jednim dostojanstvenim mijaukom i zamahom repa nestao u šumi.

Vjenčanje je prošlo savršeno, cvijeće je izdržalo sve do večeri, a mlada i mladoženja veselili su se i plesali kao da im je zadnji put. Djevojka je rodila redom tri kćeri, slične kao jaje jajetu. Znate kako je to s jajima, malo su različita, ali su posve očigledno jaja. Čvrsto je odlučila da više nikad neće pomisliti da su vještice stvarne, niti da itko može vidjeti budućnost. Nekoliko godina poslije, rodila je još jednu kćer i prozvala je Ivom.

Mala Iva bila je rođena u noći na prvi dan proljeća, za punog mjeseca. Također je bila rođena u drvenim kolima koja su zapela na pola puta preko mosta iznad brze rijeke, i to je bilo jedino, govorila je Ivina baka, što ju je spasilo od toga da postane vješticom. Jer vještice, dobro je znano, ne podnose tekućice. Mala je Iva jednom pitala baku zašto je toliko loše biti vješticom, a baka je odgovorila vrlo dugom i prilično nepovezanom tiradom koju Iva nije sasvim shvatila, i poslala ju u krevet bez večere. Mala Iva poslije toga nije baš puno toga pitala baku. U šumi pokraj sela živjela je stara žena koju su svi zvali vješticom, no Iva nije vidjela neke velike razlike između te žene i svoje bake. Sve su joj stare žene izgledale slično. Baka je razgovarala sa svojih dvanaestero unučadi, a seoska vještica sa svojih sedam mačaka, ali sadržaj tih razgovora bio je prilično sličan i uglavnom se svodio na hranu. Mala Iva pitala je majku o staroj ženi u šumi, a mama je odmahnula rukom i rekla: "Ma, to je samo jedna draga starica, vještice zapravo ne postoje." I to je Ivi bilo dovoljno.

Ivine sestre bile su visoke, glatkih sjajnih kosa i okruglih svijetlih očiju, a Mala Iva bila je uvijek mala za svoju dob, imala je kovrčavu crnu kosu i tamne oči. Lice joj je stalno imalo izraz kao da se duri i imala je neobičnu sposobnost da se učini nevidljivom. Ušla bi u prostoriju u kojoj su odrasli vodili svoje razgovore i tiho sjedila u kutu sve dok svi ne bi zaboravili da je tamo, a onda bi slušala o čemu pričaju. Ono što je razumjela činilo joj se jako dosadnim - o najboljem vremenu za sjetvu salate, najvećem jelenu ikad uhvaćenom, najbržem žeteocu i tako dalje i tako dalje. Ponekad, potiho, o porezima i škrtom kralju, i ponekad, preglasno, smijeh i šale koje Mala Iva ne bi razumjela, ali znala je da ih ne smije ponoviti pred roditeljima. Naposljetku su joj odrasli razgovori dosadili pa je potražila novu zabavu. Počela je više pomagati mami u kući i vrtu. Jednog dana, mama je promrsila Ivine zapetljane kovrče i rekla u šali: "Ma vidi ti nju, čija li si. Jednog će nam dana doći vilenjaci koji su te podmetnuli i tražiti te natrag."

Mala je Iva poslije toga svaki slobodni trenutak provodila pred prozorom, gledajući dolaze li vilenjaci. Jednom ju je majka pitala što radi, a kad je obitelj čula odgovor, svi su se grohotom nasmijali. Mama je zatvorila oči, nabrojala do pet, a onda odvela Malu Ivu u tihi kutak i rekla joj da je Iva posve sigurno njena kćer jer se živo sjeća kako ju je i gdje rodila, da je ono bila samo šala i da je njen pokojni pradjed također imao crnu kovrčavu kosu, i da nikakvi vilenjaci neće doći po nju. Mala Iva bila je malo razočarana zbog toga, no zaključila je da je njena mama ipak bolja od bilo koje vilenjačke mame i zadovoljila se time.

Jednog dana, kad je Mala Iva već imala deset godina i mislila da je krajnje vrijeme da je ljudi prestanu zvati Malom Ivom, majka ju je poslala u šumu po jagode. Iva je uzela košaricu i odšetala ravno do svog najdražeg nalazišta. Ondje je otkrila da su je medvjedi pretekli. Nije preostalo dovoljno jagoda ni da pokriju dno njene košarice. Mala se Iva zaputila dublje u šumu, tražeći još jagoda, i tako provela cijeli dan u potrazi, a da nije uspjela napuniti svoju košaricu. Umorna i razočarana, našla se pred kolibicom šćućurenom ispod bukve i pokucala na vrata. Otvorila je starica oko koje se motalo osam mačaka.

"Dobra večer, bako," pozdravila je Mala Iva umorno, ali pristojno. "Cijeli dan tražim jagode po šumi. Mogu li se malo odmoriti kod vas?" Starica je odmjerila djevojčicu od glave do pete, a onda je pogledala mačke. Jedna je mijauknula, dvije su trznule repom, a ostale se vratile pokraj kamina. "Naravno, dijete drago, samo uđi," rekla je starica i zatvorila vrata za Malom Ivom. "Sigurno si jako gladna. Zagrijat ću ti malo mlijeka i kruha."

"Hvala vam, bako," rekla je Iva s olakšanjem i smjestila se kraj kamina s mačkama. Iscrpljena, popila je mlijeko, pojela kruh i smjesta zaspala. Sanjala je da su se mačke okupile oko kamina, s riđom Metlicom na čelu, sjele na stražnje noge i povele ozbiljan razgovor, sličan razgovorima odraslih koje je nekoć slušala. Dvije najmlađe, Klupko i Preslica, stalno su se meškoljile, jedva čekajući da završe priče o najboljim lovištima, najboljoj grani za sunčanje i najboljem mjestu za češkanje. Kad je Lopatica konačno završio s opširnim opisom stanja svoje dlake nakon što je prešao s kokošjih jaja na fazanova, a Kantica širokim zijevanjem pokazao da preskače svoj red, maleni su napokon došli na svoje. "Priča! Priča!" vikali su Klupko i Preslica i skakali ispred dostojanstveno izvaljenog Lončića.

"Hajde, Lončiću," rekla je Metlica. "Ispričaj mlađariji neku priču."

Lončić je dvaput usporeno trepnuo i započeo: "Ovo što ću ispričati nije puka priča, ovo je sve čista istina!" Klupko i Preslica odmah su se smirili i zapiljili u starog mačka.

"U svojim mlađim danima puno sam lutao," pričao je mačak, "i svašta doživio. Daleko odavde, na drugom kraju šume, nalazi se velika ravnica, a onda još jedna šuma, pa još jedna ravnica, a onda još jedna šuma, gusta i opasna. Ona se polako uzdiže sve dok ne dođe do podnožja Plamene planine, koja stoji u središtu šume. Na toj planini drveće ima crveno lišće, i nikakve druge biljke tamo ne rastu, a životinje onamo ne zalaze. Plodovi drveća nazubljeni su i nejestivi. Planina je visoka i opasna, puna oštrih stijena i ponora. Iza sedam vrhunaca i sedam udolina na toj planini nalazi se jedna mala zelena dolina, a u toj dolini maleni vrt. U vrtu tri vilin-djevojke plešu oko zlatnog stabla na kojem rastu plave jabuke. Pjevaju pjesmu koja kaže da nikad više neće biti nesretan onaj tko pojede jednu plavu jabuku. Jednom sam se došuljao do tog vrta," ponosno je rekao stari mačak, a Klupko i Preslica zadivljeno uzdahnuše. "Ali vilin-djeve su me vidjele i otjerale. Nikako im se nisam mogao umiliti, a sve sam pokušao. Trava u vrtu oštra je poput lovčevog noža, nisam mogao spustiti šapu na nju, a ograda je bila predaleko od zlatnog stabla, nisam mogao samo skočiti na njega. I tako nisam uspio okusiti plavu jabuku. Ipak, nisam nesretan," mudro je zaključio mačak. "Kad sam se spustio s planine, našla me naša draga starica, posve izgladnjelog, i dovela kući. Tu sam upoznao Metlicu, a onda i vas ostale, i nikad više nisam bio usamljen ni gladan." Tu je mačak još triput mudro trepnuo, a onda je Metlica objavila da je vrijeme za spavanje. Klupko i Preslica pokušali su prosvjedovati, ali uskoro su svi zaspali.

"Kakav čudan san!" pomislila je Mala Iva, još uvijek sanjajući. "Zašto ljudski odrasli nikad ne pričaju takve priče?" A onda je nastavila sanjati, i sanjala je da joj sestre čupaju kosu pokušavajući je raščešljati, a majka odmahuje glavom i govori "Nema druge, morat ćemo je odrezati," i tako je do jutra potpuno zaboravila o čemu su mačke pričale.

Ujutro je Mala Iva starici poklonila pola svojih jagoda, lijepo pozdravila i krenula doma. Na povratku je naišla na novo, netaknuto nalazište, i vratila se s dovoljno jagoda za tri kolača. Majka se ljutila što je prenoćila izvan kuće, ali se smirila kad je Mala Iva ispričala kod koga je bila.

"Znaš, sunce moje," rekla je mama, "da mi Lončić nije jednom davno pokazao put iz šume, zakasnila bih na svoje vjenčanje i tvoj bi se tata tako naljutio da me više ne bi htio, a onda ni tebe ne bi bilo."

Nasmijala se mama, sjećajući se kako je zazivala Lončića kroz šumu, a Mala se Iva odjednom sjetila svoga sna. Bila je tako uzbuđena da ga je odmah ispričala mami, a čule su ga i sestre i tata. Sestre su ispričale susjedima, a tata drugim težacima na pauzi za ručak u polju. Težaci su putovali u druga sela i tako se, malo po malo, priča o plavim jabukama proširila kroz cijelo kraljevstvo i došla do kralja.

Kralj je trenutno bio vrlo nesretan. Riznica mu je gotovo presušila, a savjetnici su ga upozoravali da će se narod pobuniti ako ponovno podigne poreze. Kći koju je planirao udati za bogatog princa odbijala je brak i od mraka do jutra proučavala putanje zvijezda, a danju njihove komplicirane jednadžbe. Sin koji je trebao naslijediti kraljevstvo odbijao je naći bogatu princezu i po cijele se noći zabavljao s konjušarima. Kralj je mjesecima razmišljao o svojim nedaćama, no nije mogao smisliti rješenje. Kad je čuo priču o plavim jabukama, bio je već na rubu očaja. "Ako pojedem jednu plavu jabuku," pomislio je kralj, "sve će se riješiti samo od sebe, i više nikada neću biti nesretan!"

Tako je kralj pozvao svoje najvjernije stražare, obukao se u najobičnije ruho koje je mogao pronaći i zaputio se među svoje podanike da pronađe izvor priče o plavim jabukama. Trebalo mu je tek nekoliko tjedana da pronađe pravo selo, i manje od dana da u tom selu pronađe Malu Ivu. Malo se zbunio kad je vidio da je riječ o sitnoj djevojčici, no ipak ju je pitao o plavim jabukama. Kad je čuo da je sve to bio samo san, što je pojedinost koja je bila ispuštena već pri drugom prepričavanju priče, silno se razljutio. Uhitio je cijelu Ivinu obitelj i bacio ju u okove. Baš je ozbiljno odvagivao prednosti i mane toga da jednostavno spali cijelo selo, kad je Mala Iva povikala: "Čekajte, čekajte! Priča je istinita! Postoje plave jabuke!"

Kralj je mrko pogledao djevojčicu i zapitao: "Zašto si onda rekla da je sve bio san?"

"Nisam znala da ste to vi, o kralju," rekla je Iva ponizno, sjetivši se odraslih komentara o kralju koji se okružio laskavcima i pokušavajući se sjetiti što je zapravo laskanje. "O, veličanstveni, dobri i pravedni naš kralju," nastavila je, "vama bih rekla istinu da sam vas samo mogla prepoznati. Ali nemate krunu, a odjeveni ste točno kao naš mlinar."

Kralj se zbunio, ali onda je priznao da ga dijete doista nije moglo prepoznati bez krune i ispravne odjeće. "Dobro, sad reci što je istina!" naredio je.

"Priča je istinita, čula sam kako je stari mačak priča mladim mačićima pred kaminom u jednoj kolibi, ali sam svima rekla da sam sanjala jer nisam htjela da misle da sam vještica zato što razumijem mačke," rekla je Mala Iva. Kralju se to učinilo donekle razumnim, koliko već razumna može biti ideja o pričanju s mačkama. Ali sad je pomislio da je dijete jednostavno ludo. Opet se počeo ljutiti jer se njegovi problemi neće jednostavno riješiti sami od sebe, kad je Mala Iva u očaju dodala: "Dokazat ću vam! Otići ću po plave jabuke i donijet ću vam ih, pa ćete vidjeti!"

Kralj je razmislio i nadmeno rekao: "Dobro onda, djevojčice! Kad već širiš takve priče, idi i donesi mi te čarobne jabuke! Ali nitko ti od odraslih ne smije pomoći, a tvoja će obitelj biti u okovima dok se ne vratiš!"

Stražari su odvezali Malu Ivu i pustili je, a ona je otišla u kuću, spremila mali zavežljaj s hranom, uzela svoju košaricu i obula najčvršće cipele koje je imala. Nije se obazirala na majčine suze i sestrinske povike, da kralj ne pomisli kako sumnja u sebe. Zaputila se ravno prema šumi i hodala i hodala sve dok nije došla do male kolibe ispod bukve. Ovaj put nije pokucala, za slučaj da je prati kraljev stražar i gleda hoće li joj netko odrastao pomoći, nego je tiho pozvala kroz otvoreni prozor: "Lončiću! Lončiću!"

Stari mačak polako se prošetao po prozorskom oknu i lijeno se rastegnuo. "Treba mi tvoja pomoć," rekla je Mala Iva, a mačak je razmislio pa skočio kroz prozor i stao ispred nje. "Ne znam koliko me razumiješ," počela je Iva, "ali prije nekog vremena bila sam ovdje, onu noć kad si drugim mačkama pričao o Plamenoj planini i plavim jabukama. Ne znam je li to bio san ili java, ali ako stvarno postoji Plamena planina, molim te, odvedi me do nje. Moja će cijela obitelj umrijeti ako ne pronađem plave jabuke!"

Mačak je trznuo repom slijeva nadesno, a onda se okrenuo, podignuo rep i krenuo. S dubokim uzdahom olakšanja i sa sasvim malo zebnje u srcu (znači li to da je ona ipak vještica?), Iva je slijedila mačka kroz šume i ravnice, pa kroz još šuma i ravnica, sve dalje i dalje, sve dok se nisu našli u podnožju Plamene planine. Tu je mačak legao ispod posljednjeg zelenog drveta i mahnuo repom. On nije mislio ići dalje. Iva je kimnula i sama se počela penjati.

Na planini nije raslo ništa što se moglo jesti pa Iva više nije mogla brati plodove i grickati uz put. Penjala se i penjala, prešla je dva vrhunca i dvije udoline, a onda izvukla jedan majčin kruščić iz zavežljala i pojela ga. Bio je star, ali je još mirisao na mamine ruke. Prešla je Mala Iva još tri vrhunca i udoline, a onda je morala zastati i pojesti još jedan kruščić iz zavežljaja. Nakon još dva vrhunca i dvije udoline, konačno je pronašla dolinu u kojoj je bio mali ograđeni vrt. Bio je pun oštre zelene trave i neobičnog oštrog cvijeća, a u sredini je raslo zlatno stablo i na njemu plave jabuke.

Tri vilin-djevojke plesale su oko stabla i pjevale. Mala Iva nekako je očekivala crnu kovrčavu kosu i tamne oči, no vilin-djevojke izgledale su više poput njezinih sestara nego poput nje. Bile su visoke, glatkih sjajnih kosa prepletenih vrpcama, a na nogama su imale zlatne cipelice. I uopće se nisu obazirale na nju. Mala Iva pričekala je trenutak da vidi hoće li djevojke zastati s pjesmom ili plesom, no činilo se da je pjesma beskrajna.

"Oprostite!" viknula je Iva s ograde. "Oprostite, vilin-sestre! Moram kralju donijeti plavu jabuku ili će mi pobiti obitelj!" Djevojke nisu zastale.

"Sestre drage, molim vas!" viknula je opet Mala Iva. "Dobacite mi samo jednu plavu jabuku pa vam više neću smetati!"

Djevojke nisu prekinule ples, ali sad su pjevale neku drugu pjesmu. Zvučalo je kao da se zgražaju što ih neka tamo nepoznata, obična djevojčica naziva sestrama. Ni spomenule nisu kralja, Ivinu obitelj ni jabuke. Mala Iva sad se malo naljutila, a vilin-djeve još su je više podsjetile na njene sestre. Ako ništa drugo, uvijek su govorile da im Iva zna dobro smetati. Osvrnula se i podignula kamenčić s tla. Naciljala je i pogodila jednu djevu u stopalo.

"Hej, cure!" viknula je Iva što je mogla glasnije. "Stanite malo i dobacite mi jabuku pa ću vas ostaviti na miru!" Onda je bacila još jedan kamenčić, i onda još jedan, a povici su joj postajali sve bezobrazniji i bezobrazniji. Uskoro je na sav glas vikala djevojkama da im kose izgledaju poput ovješenih kravljih repova, da im se vrpce uopće ne slažu s haljinama, da nisu ujednačene u plesu jer ona debela među njima stalno kasni i da im u tim groznim cipelama gležnjevi izgledaju kao panjevi. Naposljetku su se vilin-djeve tako naljutile da se njihova pjesma pretvorila u vrisak pogrda, i saplele su se preko toliko kamenčića da su morale prestati s plesom. Sagnule su se da podignu kamenčiće kojima ih je Iva gađala i zauzvrat pogode nju, no oštra je trava razrezala njihove nježne ruke. Zato su uzele jedinu preostalu stvar kojom su mogle pogoditi djevojčicu - svaka je ubrala po jednu plavu jabuku i bacila je ravno Maloj Ivi u glavu. Iva, odavno upoznata s tom igrom, davno se izvještila u hvatanju letećih predmeta, te je spretno ulovila jabuke i spremila ih u svoju košaru.

"Hvala vam, vilin-sestre!" veselo je uzviknula i krenula natrag, dok su mrzovoljne djeve nožicama u zlatnim cipelicama pokušavale raščistiti svoj plesni prostor.

Jabuke nisu bile jako teške, no put natrag se otegnuo. Nakon dva vrhunca i dvije udoline, Mala je Iva bila toliko gladna da je morala pojesti posljednji kruščić. Uspjela je prevaliti tri iduća vrhunca i udoline kad je opet toliko ogladnjela da je mislila da će odmah umrijeti.

"Imam tri plave jabuke," razmišljala je Mala Iva. "Pojest ću jednu i više neću biti gladna, a kralju će preostati dvije."

I tako je Iva sjela i pojela jednu plavu jabuku. Odmah se razveselila i krenula dalje, misleći kako će uskoro biti kod kuće. No jabuka je bila mala i pomalo kisela, pa je Iva jedva prevalila još jedan vrhunac i jednu udolinu kad joj se učinilo da je stoput gladnija nego prije i da će zasigurno umrijeti ako još nešto ne pojede.

"Kralju treba samo jedna plava jabuka," računala je Iva. "Mogu pojesti još jednu jabuku, nitko neće stradati."

I tako je Mala Iva pojela još jednu plavu jabuku. Odmah joj se vratila snaga i nastavila je dalje, no sad se već brinula hoće li ikad stići do svoje kuće. Prešla je posljednji vrhunac Plamene planine, no u posljednjoj ju je udolini ponovno ulovila glad, tako strašna da je jedva hodala.

"Ne smiješ pojesti posljednju jabuku! Ne smiješ pojesti posljednju jabuku!" bilo je sve što je Mala Iva mogla misliti dok je polako, polako stavljala nogu ispred noge. Nakon, činilo joj se, stotinu godina, konačno joj se pod nogama stvorila trava i uskoro se našla u običnoj, gustoj šumi u podnožju planine. Tamo ju je čekao mačak Lončić, lijeno izvaljen u hladu, a pred njim u travi tri fazanova jaja. Iva ih je popila što je brže mogla i izvalila se pokraj mačka s dubokim uzdahom. "Hvala ti, Lončiću, spasio si mi život!" rekla je.

Mačak je samo nakrivio glavu i trznuo repom, kao da kaže ma nema na čemu i mirno pričekao da se Mala Iva dovoljno odmori da nastave put kući. Lončić je proveo djevojčicu kroz sve šume i ravnice, sve do ruba šume s kojeg se vidjelo njeno selo. Ondje je zastao i mahnuo repom, a Iva je rekla: "Hvala ti na svemu, Lončiću! Ako ti ikad zatreba vrhnja ili jaja, ako se bilo čega zaželiš, samo me pronađi." Sagnula se da ga pomazi po leđima, no mačak se iskusno izmaknuo i nestao u šumi.

Mala Iva donijela je kralju plavu jabuku, a kralj ju je zadivljeno i s poštovanjem pojeo. Zatim je oslobodio Ivinu obitelj, povukao svoje vojnike iz sela i vratio se u svoj dvor da vidi kako će se njegovi problemi riješiti. U kraljevoj odsutnosti, princ je čuo za bogatu princezu koja je živjela u dalekom kraljevstvu i dijelila njegovu ljubav prema konjušarima. Vjenčali su se i tako je napunjena kraljevska riznica. Oboje su uživali u svom skladnom i sretnom braku, ali nisu imali djece. Kraljeva kćer, zvjezdoznanka, zaljubila se u siromašnog matematičara koji se jednog dana pojavio na dvoru tražeći posao. Zajedno su proizveli mnogo kompliciranih jednadžbi i jednog sina, koji nije bio nimalo zainteresiran ni za zvijezde ni za matematiku. I tako je kralj dobio sve što je mogao poželjeti - punu riznicu, sretnu djecu i unuka koji će jednog dana preuzeti kraljevstvo. Nekako nije bio posve sretan sa samim rješenjima, ali zasigurno nije imao razloga da bude nesretan.

A Mala Iva zagrlila je majku, oca, sestre i baku, i dugo ih je, dugo grlila. Pojela je hrpu maminih pogačica, posvadila se i pomirila sa sestrama, nahranila sve seoske mačke i zaključila da je stari mačak bio posve u pravu. Nikad više nije bila nesretna.