Jednom davno, u nekoj dalekoj zemlji,
živjela je djevojka koja je zalutala u šumi. Bila je mlada i lijepa, a pošla je
u šumu ubrati rijetko bijelo cvijeće koje su žene iz njenog sela po običaju
nosile u kosi na dan svog vjenčanja. Kako se idućeg jutra trebala udati,
djevojka je sa strepnjom gledala kako nestaje danjeg svjetla, a šuma postaje
sve gušćom i gušćom. Naposljetku je naletjela na malu kolibicu šćućurenu ispod
bukve i s olakšanjem pokucala na vrata. Otvorila je stara žena oko koje se
motalo pet mačaka.
"Dobra večer, bako, oprostite što
ovako upadam," pristojno je rekla djevojka, "ali izgubila sam se u
šumi, a ujutro se udajem. Možete li mi pokazati put do sela?"
Stara je žena odmjerila djevojku od
glave do pete i kimnula prema buketu bijelog cvijeća kojeg je djevojka držala u
rukama. "U zadnji čas, dijete, nije li? Zar nisi jučer znala da ćeš se
udavati?"
Djevojka je pocrvenila i rekla:
"Jesam, naravno, ali htjela sam da bude svježe. Svima drugima povene do
podneva."
Starica je zakimala glavom.
"Istina, uvijek me čudilo kako mladenke ponosno nose uvelo cvijeće na
glavi. Neka, neka. Dođi, prespavaj kod mene. Neće ti mladoženja pobjeći ako
malo zakasniš."
No djevojka se sva usplahirila:
"Ne mogu, bako, moram kući! Još trebam toliko toga napraviti! Ne bojim se
mraka, samo mi pokažite put." Starica opet kimne s odobravanjem i pogleda
jednu mačku, riđe dlake i sjajnih očiju. "Što misliš, Metlice?"
Mačka je odmjerila djevojku i
zamijaukala. Starica reče: "Da, i meni se sviđa. Što ti kažeš, Lončiću,
jesi za jedan noćni pohod?" Veliki crni mačak lijeno je mahnuo repom i
stao kraj vrata.
"Onda je dogovoreno!" reče
starica i pogleda djevojku koja je sa zebnjom promatrala ovaj razgovor.
"Lončić će ti pokazati put. Ako ti pobjegne, samo ga zovni i vratit će
se."
Djevojka je pogledala mačka i zapitala
se ne bi li možda ipak bilo bolje prenoćiti. Lončić je podigao rep i
dostojanstveno došetao ispred nje. Okrenuo se i pogledao je, kao da pita što se
čeka.
"Ovaj, hvala, bako," uspjela
je izreći djevojka i okrenula se da pođe za mačkom.
"Neka ti je sa srećom, dijete!
Pogledaj samo kako si mlada i krasna, i ne bojiš se mraka. Same ćeš sinove
rađati, zapamti što ti kažem!" I starica zatvori svoja vrata, a mačak
povede djevojku kroz šumu.
"Same sinove, svašta,"
mislila je djevojka, ali potajno se bojala da je starica možda nekakva vještica
i da stvarno vidi u budućnost. Hodala je šumom, pitala se kako će odgojiti same
sinove i vikala: "Lončiću, Lončiću!" kad god bi izgubila iz vida crni
rep u crnoj šumi. Svaki se put osjećala malo smješnije nego prethodni. No,
mjesec još nije ni izašao, a šuma se pred njom razišla i ona ugleda u daljini
svoju kuću, osvijetljenu kao sunce i punu užurbanih rođaka i susjeda.
"Joj, hvala ti, Lončiću!"
reče djevojka s olakšanjem i sagne se da pomiluje mačka. Mačak je stručno
izbjegao njen dodir i s jednim dostojanstvenim mijaukom i zamahom repa nestao u
šumi.
Vjenčanje je prošlo savršeno, cvijeće
je izdržalo sve do večeri, a mlada i mladoženja veselili su se i plesali kao da
im je zadnji put. Djevojka je
rodila redom tri kćeri, slične kao jaje jajetu. Znate kako je to s jajima, malo
su različita, ali su posve očigledno jaja. Čvrsto je odlučila da više nikad
neće pomisliti da su vještice stvarne, niti da itko može vidjeti budućnost.
Nekoliko godina poslije, rodila je još jednu kćer i prozvala je Ivom.
Mala Iva bila je rođena u noći na prvi
dan proljeća, za punog mjeseca. Također je bila rođena u drvenim kolima koja su
zapela na pola puta preko mosta iznad brze rijeke, i to je bilo jedino,
govorila je Ivina baka, što ju je spasilo od toga da postane vješticom. Jer
vještice, dobro je znano, ne podnose tekućice. Mala je Iva jednom pitala baku
zašto je toliko loše biti vješticom, a baka je odgovorila vrlo dugom i prilično
nepovezanom tiradom koju Iva nije sasvim shvatila, i poslala ju u krevet bez
večere. Mala Iva poslije toga nije baš puno toga pitala baku. U šumi pokraj
sela živjela je stara žena koju su svi zvali vješticom, no Iva nije vidjela
neke velike razlike između te žene i svoje bake. Sve su joj stare žene
izgledale slično. Baka je razgovarala sa svojih dvanaestero unučadi, a seoska
vještica sa svojih sedam mačaka, ali sadržaj tih razgovora bio je prilično
sličan i uglavnom se svodio na hranu. Mala Iva pitala je majku o staroj ženi u
šumi, a mama je odmahnula rukom i rekla: "Ma, to je samo jedna draga
starica, vještice zapravo ne postoje." I to je Ivi bilo dovoljno.
Ivine sestre bile su visoke, glatkih
sjajnih kosa i okruglih svijetlih očiju, a Mala Iva bila je uvijek mala za
svoju dob, imala je kovrčavu crnu kosu i tamne oči. Lice joj je stalno imalo
izraz kao da se duri i imala je neobičnu sposobnost da se učini nevidljivom.
Ušla bi u prostoriju u kojoj su odrasli vodili svoje razgovore i tiho sjedila u
kutu sve dok svi ne bi zaboravili da je tamo, a onda bi slušala o čemu pričaju.
Ono što je razumjela činilo joj se jako dosadnim - o najboljem vremenu za
sjetvu salate, najvećem jelenu ikad uhvaćenom, najbržem žeteocu i tako dalje i
tako dalje. Ponekad, potiho, o porezima i škrtom kralju, i ponekad, preglasno,
smijeh i šale koje Mala Iva ne bi razumjela, ali znala je da ih ne smije
ponoviti pred roditeljima. Naposljetku su joj odrasli razgovori dosadili pa je
potražila novu zabavu. Počela je više pomagati mami u kući i vrtu. Jednog dana,
mama je promrsila Ivine zapetljane kovrče i rekla u šali: "Ma vidi ti nju,
čija li si. Jednog će nam dana doći vilenjaci koji su te podmetnuli i tražiti
te natrag."
Mala je Iva poslije toga svaki slobodni
trenutak provodila pred prozorom, gledajući dolaze li vilenjaci. Jednom ju je
majka pitala što radi, a kad je obitelj čula odgovor, svi su se grohotom
nasmijali. Mama je zatvorila oči, nabrojala do pet, a onda odvela Malu Ivu u
tihi kutak i rekla joj da je Iva posve sigurno njena kćer jer se živo sjeća
kako ju je i gdje rodila, da je ono bila samo šala i da je njen pokojni pradjed
također imao crnu kovrčavu kosu, i da nikakvi vilenjaci neće doći po nju. Mala
Iva bila je malo razočarana zbog toga, no zaključila je da je njena mama ipak
bolja od bilo koje vilenjačke mame i zadovoljila se time.
Jednog dana, kad je Mala Iva već imala
deset godina i mislila da je krajnje vrijeme da je ljudi prestanu zvati Malom
Ivom, majka ju je poslala u šumu po jagode. Iva je uzela košaricu i odšetala
ravno do svog najdražeg nalazišta. Ondje je otkrila da su je medvjedi pretekli.
Nije preostalo dovoljno jagoda ni da pokriju dno njene košarice. Mala se Iva
zaputila dublje u šumu, tražeći još jagoda, i tako provela cijeli dan u potrazi,
a da nije uspjela napuniti svoju košaricu. Umorna i razočarana, našla se pred
kolibicom šćućurenom ispod bukve i pokucala na vrata. Otvorila je starica oko
koje se motalo osam mačaka.
"Dobra večer, bako,"
pozdravila je Mala Iva umorno, ali pristojno. "Cijeli dan tražim jagode po
šumi. Mogu li se malo odmoriti kod vas?" Starica je odmjerila djevojčicu
od glave do pete, a onda je pogledala mačke. Jedna je mijauknula, dvije su trznule
repom, a ostale se vratile pokraj kamina. "Naravno, dijete drago, samo
uđi," rekla je starica i zatvorila vrata za Malom Ivom. "Sigurno si
jako gladna. Zagrijat ću ti malo mlijeka i kruha."
"Hvala vam, bako," rekla je
Iva s olakšanjem i smjestila se kraj kamina s mačkama. Iscrpljena, popila je
mlijeko, pojela kruh i smjesta zaspala. Sanjala je da su se mačke okupile oko
kamina, s riđom Metlicom na čelu, sjele na stražnje noge i povele ozbiljan
razgovor, sličan razgovorima odraslih koje je nekoć slušala. Dvije najmlađe,
Klupko i Preslica, stalno su se meškoljile, jedva čekajući da završe priče o
najboljim lovištima, najboljoj grani za sunčanje i najboljem mjestu za
češkanje. Kad je Lopatica konačno završio s opširnim opisom stanja svoje dlake
nakon što je prešao s kokošjih jaja na fazanova, a Kantica širokim zijevanjem
pokazao da preskače svoj red, maleni su napokon došli na svoje. "Priča!
Priča!" vikali su Klupko i Preslica i skakali ispred dostojanstveno
izvaljenog Lončića.
"Hajde, Lončiću," rekla je
Metlica. "Ispričaj mlađariji neku priču."
Lončić je dvaput usporeno trepnuo i
započeo: "Ovo što ću ispričati nije puka priča, ovo je sve čista
istina!" Klupko i Preslica odmah su se smirili i zapiljili u starog mačka.
"U svojim mlađim danima puno sam
lutao," pričao je mačak, "i svašta doživio. Daleko odavde, na drugom
kraju šume, nalazi se velika ravnica, a onda još jedna šuma, pa još jedna
ravnica, a onda još jedna šuma, gusta i opasna. Ona se polako uzdiže sve dok ne
dođe do podnožja Plamene planine, koja stoji u središtu šume. Na toj planini
drveće ima crveno lišće, i nikakve druge biljke tamo ne rastu, a životinje
onamo ne zalaze. Plodovi drveća nazubljeni su i nejestivi. Planina je visoka i
opasna, puna oštrih stijena i ponora. Iza sedam vrhunaca i sedam udolina na toj
planini nalazi se jedna mala zelena dolina, a u toj dolini maleni vrt. U vrtu
tri vilin-djevojke plešu oko zlatnog stabla na kojem rastu plave jabuke.
Pjevaju pjesmu koja kaže da nikad više neće biti nesretan onaj tko pojede jednu
plavu jabuku. Jednom sam se došuljao do tog vrta," ponosno je rekao stari
mačak, a Klupko i Preslica zadivljeno uzdahnuše. "Ali vilin-djeve su me
vidjele i otjerale. Nikako im se nisam mogao umiliti, a sve sam pokušao. Trava
u vrtu oštra je poput lovčevog noža, nisam mogao spustiti šapu na nju, a ograda
je bila predaleko od zlatnog stabla, nisam mogao samo skočiti na njega. I tako
nisam uspio okusiti plavu jabuku. Ipak, nisam nesretan," mudro je
zaključio mačak. "Kad sam se spustio s planine, našla me naša draga
starica, posve izgladnjelog, i dovela kući. Tu sam upoznao Metlicu, a onda i
vas ostale, i nikad više nisam bio usamljen ni gladan." Tu je mačak još
triput mudro trepnuo, a onda je Metlica objavila da je vrijeme za spavanje.
Klupko i Preslica pokušali su prosvjedovati, ali uskoro su svi zaspali.
"Kakav čudan san!" pomislila
je Mala Iva, još uvijek sanjajući. "Zašto ljudski odrasli nikad ne pričaju
takve priče?" A onda je nastavila sanjati, i sanjala je da joj sestre
čupaju kosu pokušavajući je raščešljati, a majka odmahuje glavom i govori
"Nema druge, morat ćemo je odrezati," i tako je do jutra potpuno
zaboravila o čemu su mačke pričale.
Ujutro je Mala Iva starici poklonila
pola svojih jagoda, lijepo pozdravila i krenula doma. Na povratku je naišla na
novo, netaknuto nalazište, i vratila se s dovoljno jagoda za tri kolača. Majka
se ljutila što je prenoćila izvan kuće, ali se smirila kad je Mala Iva
ispričala kod koga je bila.
"Znaš, sunce moje," rekla je
mama, "da mi Lončić nije jednom davno pokazao put iz šume, zakasnila bih
na svoje vjenčanje i tvoj bi se tata tako naljutio da me više ne bi htio, a
onda ni tebe ne bi bilo."
Nasmijala se mama, sjećajući se kako je
zazivala Lončića kroz šumu, a Mala se Iva odjednom sjetila svoga sna. Bila je
tako uzbuđena da ga je odmah ispričala mami, a čule su ga i sestre i tata.
Sestre su ispričale susjedima, a tata drugim težacima na pauzi za ručak u
polju. Težaci su putovali u druga sela i tako se, malo po malo, priča o plavim
jabukama proširila kroz cijelo kraljevstvo i došla do kralja.
Kralj je trenutno bio vrlo nesretan.
Riznica mu je gotovo presušila, a savjetnici su ga upozoravali da će se narod
pobuniti ako ponovno podigne poreze. Kći koju je planirao udati za bogatog
princa odbijala je brak i od mraka do jutra proučavala putanje zvijezda, a
danju njihove komplicirane jednadžbe. Sin koji je trebao naslijediti
kraljevstvo odbijao je naći bogatu princezu i po cijele se noći zabavljao s
konjušarima. Kralj je mjesecima razmišljao o svojim nedaćama, no nije mogao
smisliti rješenje. Kad je čuo priču o plavim jabukama, bio je već na rubu
očaja. "Ako pojedem jednu plavu jabuku," pomislio je kralj, "sve
će se riješiti samo od sebe, i više nikada neću biti nesretan!"
Tako je kralj pozvao svoje najvjernije
stražare, obukao se u najobičnije ruho koje je mogao pronaći i zaputio se među
svoje podanike da pronađe izvor priče o plavim jabukama. Trebalo mu je tek
nekoliko tjedana da pronađe pravo selo, i manje od dana da u tom selu pronađe
Malu Ivu. Malo se zbunio kad je vidio da je riječ o sitnoj djevojčici, no ipak
ju je pitao o plavim jabukama. Kad je čuo da je sve to bio samo san, što je
pojedinost koja je bila ispuštena već pri drugom prepričavanju priče, silno se
razljutio. Uhitio je cijelu Ivinu obitelj i bacio ju u okove. Baš je ozbiljno
odvagivao prednosti i mane toga da jednostavno spali cijelo selo, kad je Mala
Iva povikala: "Čekajte, čekajte! Priča je istinita! Postoje plave
jabuke!"
Kralj je mrko pogledao djevojčicu i
zapitao: "Zašto si onda rekla da je sve bio san?"
"Nisam znala da ste to vi, o
kralju," rekla je Iva ponizno, sjetivši se odraslih komentara o kralju
koji se okružio laskavcima i pokušavajući se sjetiti što je zapravo laskanje.
"O, veličanstveni, dobri i pravedni naš kralju," nastavila je,
"vama bih rekla istinu da sam vas samo mogla prepoznati. Ali nemate krunu,
a odjeveni ste točno kao naš mlinar."
Kralj se zbunio, ali onda je priznao da
ga dijete doista nije moglo prepoznati bez krune i ispravne odjeće. "Dobro, sad
reci što je istina!" naredio je.
"Priča je istinita, čula sam kako
je stari mačak priča mladim mačićima pred kaminom u jednoj kolibi, ali sam
svima rekla da sam sanjala jer nisam htjela da misle da sam vještica zato što
razumijem mačke," rekla je Mala Iva. Kralju se to učinilo donekle
razumnim, koliko već razumna može biti ideja o pričanju s mačkama. Ali sad je
pomislio da je dijete jednostavno ludo. Opet se počeo ljutiti jer se njegovi
problemi neće jednostavno riješiti sami od sebe, kad je Mala Iva u očaju
dodala: "Dokazat ću vam! Otići ću po plave jabuke i donijet ću vam ih, pa
ćete vidjeti!"
Kralj je razmislio i nadmeno rekao:
"Dobro onda, djevojčice! Kad već širiš takve priče, idi i donesi mi te
čarobne jabuke! Ali nitko ti od odraslih ne smije pomoći, a tvoja će obitelj
biti u okovima dok se ne vratiš!"
Stražari su odvezali Malu Ivu i pustili
je, a ona je otišla u kuću, spremila mali zavežljaj s hranom, uzela svoju
košaricu i obula najčvršće cipele koje je imala. Nije se obazirala na majčine
suze i sestrinske povike, da kralj ne pomisli kako sumnja u sebe. Zaputila se
ravno prema šumi i hodala i hodala sve dok nije došla do male kolibe ispod
bukve. Ovaj put nije pokucala, za slučaj da je prati kraljev stražar i gleda
hoće li joj netko odrastao pomoći, nego je tiho pozvala kroz otvoreni prozor:
"Lončiću! Lončiću!"
Stari mačak polako se prošetao po
prozorskom oknu i lijeno se rastegnuo. "Treba mi tvoja pomoć," rekla
je Mala Iva, a mačak je razmislio pa skočio kroz prozor i stao ispred nje. "Ne znam
koliko me razumiješ," počela je Iva, "ali prije nekog vremena bila
sam ovdje, onu noć kad si drugim mačkama pričao o Plamenoj planini i plavim
jabukama. Ne znam je li to bio san ili java, ali ako stvarno postoji Plamena
planina, molim te, odvedi me do nje. Moja će cijela obitelj umrijeti ako ne
pronađem plave jabuke!"
Mačak je trznuo repom slijeva nadesno,
a onda se okrenuo, podignuo rep i krenuo. S dubokim uzdahom olakšanja i sa
sasvim malo zebnje u srcu (znači li to da je ona ipak vještica?), Iva je
slijedila mačka kroz šume i ravnice, pa kroz još šuma i ravnica, sve dalje i
dalje, sve dok se nisu našli u podnožju Plamene planine. Tu je mačak legao
ispod posljednjeg zelenog drveta i mahnuo repom. On nije mislio ići dalje. Iva
je kimnula i sama se počela penjati.
Na planini nije raslo ništa što se
moglo jesti pa Iva više nije mogla brati plodove i grickati uz put. Penjala se i
penjala, prešla je dva vrhunca i dvije udoline, a onda izvukla jedan majčin
kruščić iz zavežljala i pojela ga. Bio je star, ali je još mirisao na mamine
ruke. Prešla je Mala Iva još tri vrhunca i udoline, a onda je morala zastati i
pojesti još jedan kruščić iz zavežljaja. Nakon još dva vrhunca i dvije udoline,
konačno je pronašla dolinu u kojoj je bio mali ograđeni vrt. Bio je pun oštre
zelene trave i neobičnog oštrog cvijeća, a u sredini je raslo zlatno stablo i
na njemu plave jabuke.
Tri vilin-djevojke plesale su oko
stabla i pjevale. Mala Iva nekako je očekivala crnu kovrčavu kosu i tamne oči,
no vilin-djevojke izgledale su više poput njezinih sestara nego poput nje. Bile
su visoke, glatkih sjajnih kosa prepletenih vrpcama, a na nogama su imale
zlatne cipelice. I uopće se nisu obazirale na nju. Mala Iva pričekala je
trenutak da vidi hoće li djevojke zastati s pjesmom ili plesom, no činilo se da
je pjesma beskrajna.
"Oprostite!" viknula je Iva s
ograde. "Oprostite, vilin-sestre! Moram kralju donijeti plavu jabuku ili
će mi pobiti obitelj!" Djevojke nisu zastale.
"Sestre drage, molim vas!"
viknula je opet Mala Iva. "Dobacite mi samo jednu plavu jabuku pa vam više
neću smetati!"
Djevojke nisu prekinule ples, ali sad
su pjevale neku drugu pjesmu. Zvučalo je kao da se zgražaju što ih neka tamo
nepoznata, obična djevojčica naziva sestrama. Ni spomenule nisu kralja, Ivinu
obitelj ni jabuke. Mala Iva sad se malo naljutila, a vilin-djeve još su je više
podsjetile na njene sestre. Ako ništa drugo, uvijek su govorile da im Iva zna
dobro smetati. Osvrnula se i podignula kamenčić s tla. Naciljala je i pogodila
jednu djevu u stopalo.
"Hej, cure!" viknula je Iva
što je mogla glasnije. "Stanite malo i dobacite mi jabuku pa ću vas
ostaviti na miru!" Onda je bacila još jedan kamenčić, i onda još jedan, a
povici su joj postajali sve bezobrazniji i bezobrazniji. Uskoro je na sav glas
vikala djevojkama da im kose izgledaju poput ovješenih kravljih repova, da im
se vrpce uopće ne slažu s haljinama, da nisu ujednačene u plesu jer ona debela
među njima stalno kasni i da im u tim groznim cipelama gležnjevi izgledaju kao
panjevi. Naposljetku su se vilin-djeve tako naljutile da se njihova pjesma
pretvorila u vrisak pogrda, i saplele su se preko toliko kamenčića da su morale
prestati s plesom. Sagnule su se da podignu kamenčiće kojima ih je Iva gađala i
zauzvrat pogode nju, no oštra je trava razrezala njihove nježne ruke. Zato su
uzele jedinu preostalu stvar kojom su mogle pogoditi djevojčicu - svaka je
ubrala po jednu plavu jabuku i bacila je ravno Maloj Ivi u glavu. Iva, odavno
upoznata s tom igrom, davno se izvještila u hvatanju letećih predmeta, te je
spretno ulovila jabuke i spremila ih u svoju košaru.
"Hvala vam, vilin-sestre!"
veselo je uzviknula i krenula natrag, dok su mrzovoljne djeve nožicama u
zlatnim cipelicama pokušavale raščistiti svoj plesni prostor.
Jabuke nisu bile jako teške, no put
natrag se otegnuo. Nakon dva vrhunca i dvije udoline, Mala je Iva bila toliko
gladna da je morala pojesti posljednji kruščić. Uspjela je prevaliti tri iduća
vrhunca i udoline kad je opet toliko ogladnjela da je mislila da će odmah
umrijeti.
"Imam tri plave jabuke,"
razmišljala je Mala Iva. "Pojest ću jednu i više neću biti gladna, a
kralju će preostati dvije."
I tako je Iva sjela i pojela jednu
plavu jabuku. Odmah se razveselila i krenula dalje, misleći kako će uskoro biti
kod kuće. No jabuka je bila mala i pomalo kisela, pa je Iva jedva prevalila još
jedan vrhunac i jednu udolinu kad joj se učinilo da je stoput gladnija nego
prije i da će zasigurno umrijeti ako još nešto ne pojede.
"Kralju treba samo jedna plava
jabuka," računala je Iva. "Mogu pojesti još jednu jabuku, nitko neće
stradati."
I tako je Mala Iva pojela još jednu
plavu jabuku. Odmah joj se vratila snaga i nastavila je dalje, no sad se već
brinula hoće li ikad stići do svoje kuće. Prešla je posljednji vrhunac Plamene
planine, no u posljednjoj ju je udolini ponovno ulovila glad, tako strašna da
je jedva hodala.
"Ne smiješ pojesti posljednju
jabuku! Ne smiješ pojesti posljednju jabuku!" bilo je sve što je Mala Iva
mogla misliti dok je polako, polako stavljala nogu ispred noge. Nakon, činilo
joj se, stotinu godina, konačno joj se pod nogama stvorila trava i uskoro se
našla u običnoj, gustoj šumi u podnožju planine. Tamo ju je čekao mačak Lončić,
lijeno izvaljen u hladu, a pred njim u travi tri fazanova jaja. Iva ih je
popila što je brže mogla i izvalila se pokraj mačka s dubokim uzdahom.
"Hvala ti, Lončiću, spasio si mi život!" rekla je.
Mačak je samo nakrivio glavu i trznuo
repom, kao da kaže ma nema na čemu i mirno pričekao da se Mala Iva
dovoljno odmori da nastave put kući. Lončić je proveo djevojčicu kroz sve šume
i ravnice, sve do ruba šume s kojeg se vidjelo njeno selo. Ondje je zastao i
mahnuo repom, a Iva je rekla: "Hvala ti na svemu, Lončiću! Ako ti ikad
zatreba vrhnja ili jaja, ako se bilo čega zaželiš, samo me pronađi."
Sagnula se da ga pomazi po leđima, no mačak se iskusno izmaknuo i nestao u šumi.
Mala Iva donijela je kralju plavu
jabuku, a kralj ju je zadivljeno i s poštovanjem pojeo. Zatim je oslobodio
Ivinu obitelj, povukao svoje vojnike iz sela i vratio se u svoj dvor da vidi
kako će se njegovi problemi riješiti. U kraljevoj odsutnosti, princ je čuo za
bogatu princezu koja je živjela u dalekom kraljevstvu i dijelila njegovu ljubav
prema konjušarima. Vjenčali su se i tako je napunjena kraljevska riznica. Oboje
su uživali u svom skladnom i sretnom braku, ali nisu imali djece. Kraljeva
kćer, zvjezdoznanka, zaljubila se u siromašnog matematičara koji se jednog dana
pojavio na dvoru tražeći posao. Zajedno su proizveli mnogo kompliciranih
jednadžbi i jednog sina, koji nije bio nimalo zainteresiran ni za zvijezde ni
za matematiku. I tako je kralj dobio sve što je mogao poželjeti - punu riznicu,
sretnu djecu i unuka koji će jednog dana preuzeti kraljevstvo. Nekako nije bio
posve sretan sa samim rješenjima, ali zasigurno nije imao razloga da bude
nesretan.
A Mala Iva zagrlila je majku, oca,
sestre i baku, i dugo ih je, dugo grlila. Pojela je hrpu maminih pogačica,
posvadila se i pomirila sa sestrama, nahranila sve seoske mačke i zaključila da
je stari mačak bio posve u pravu. Nikad više nije bila nesretna.