Priča o Lobijanu

     Jednom davno, u nekom dalekom kraljevstvu, živio je dječak koji se zvao Lobijan. Živio je u malom selu, daleko od glavnog grada, sa svojom starom bakom i pet ovaca. Lobijan je volio voditi ovce na ispašu i igrati se s prijateljima, ali drugi pastiri nisu baš bili sigurni što da misle o Lobijanu. Bio je vrlo ljubazan i imao je lijepo lice koje su svi voljeli gledati, ali kad god bi pastiri pokušali uplašiti seljane, Lobijan bi im pokvario igru. Oni bi otrčali u selo vičući: “Vuk! Vuk! Vuk nam krade ovce!”, a Lobijan bi trčao za njima s osmijehom i vikao: “Ali samo za šalu! Samo za šalu!” Tako da nisu baš uvijek bili sretni što je on s njima.

     Lobijanu je bilo jako važno da govori istinu. Baka je uvijek govorila: “Junaci se po riječi poznaju,” a Lobijan je od sveg srca želio postati junakom. Zato bi uvijek priznao kad bi razbio tanjur, ili kad bi prolio mlijeko, ili kad bi ogrebao koljeno penjući se na onu susjedovu krušku na koju se nije smio penjati. Ili kad bi pojeo susjedove kruške, sve bi to Lobijan priznao svojoj baki, a ona bi ga mrko pogledala, natjerala da se ispriča susjedu i poslala u krevet bez večere. Ujutro bi mu skuhala čaj, poljubila ga u čelo i sve bi opet bilo dobro.
     Jedne teške zime, baka se razboljela. Osjetivši da joj se bliži kraj, pozvala je Lobijana i rekla: “Dragi moj dječače, ja ću te uskoro morati napustiti. Ne želim da bude tako, ali tu nema pomoći. Kad mene više ne bude, ti prodaj ovce i kreni u grad, stupi u službu kraljevu i postani paž. Budi vrijedan i pažljiv, budi pristojan i dobar, budi snažan i brz, i odrasti u viteza kojim će se ponositi cijelo kraljevstvo. Evo, ja ga već vidim u tebi.” Onda je baka povukla Lobijana za rukav i poljubila ga u čelo, i rekla: “Ne zaboravi, junaci se po riječi poznaju.”
     Kad je baka umrla, Lobijan je plakao punih sedam dana. A onda je obrisao suze, prodao ovce, pozdravio prijatelje i krenuo u grad. Na kraljevskom dvoru inače nisu voljeli primati bivše pastire za paževe, ali upravo su bili u neobičnoj nestašici paževa. Vitezu upravitelju svidjelo se dječakovo držanje, lijepo lice i zdravi izgled pa mu je odlučio pružiti priliku. I doista, Lobijan je uskoro postao jedan od najboljih paževa na dvoru. Nikad nije gunđao zbog ranog ustajanja ni zbog teških treninga, među prvima je naučio čitati i pisati, govorio je Hvala i Molim bez da bi mu itko napomenuo i uvijek je pomagao drugim paževima kad bi im pomoć bila potrebna.
     Ipak, kad je došlo vrijeme da vitezovi odaberu svoje paževe, nitko nije htio Lobijana. Svi su već znali da on govori samo istinu, a nijedan vitez nije želio paža koji će okolo širiti samo istinite priče o njemu. Vitez upravitelj gunđao je ispod glasa: “Sramota! Sramota! Kakvi su to vitezovi!” i odlučio sam uzeti Lobijana. Vitezovi su samo slegnuli ramenima. Lako je upravitelju, mislili su, on je već u godinama, dokazao se i proslavio i zadobio visoki položaj. Da tek kreće u pustolovine, poput njih, i on bi odabrao nekog drugog.
     Bili oni u pravu ili ne, tako se dogodilo da su svi vitezovi sa svojim paževima krenuli u pustolovine, a Lobijan je ostao na kraljevskom dvoru. I dalje je marljivo vježbao i učio, i pomagao vitezu upravitelju sa svim njegovim zaduženjima. S vremenom se izdužio i očvrsnuo, te od dječaka postao lijepim mladićem. Tada ga je, jednog vedrog jesenskog jutra, zapazila kraljeva kćerka, princeza Remina.
     Lobijan je u dvorištu marljivo vježbao borbu s mačem i štitom, a onda je otrčao nekoliko krugova i počeo vježbati s kopljem. Bi li ga princeza bila zamijetila da je Lobijan bio okružen drugim paževima koji izvode iste vježbe, to sad nije važno. Ovako je povela svoje družice na čak tri šetnje po zidinama, umjesto uobičajene jedne, a onda je uzela knjigu, smjestila se na klupu u dvorištu i virila preko ruba korica. Lobijan joj se osmjehnuo i pristojno naklonio, kako su ga učili, ali nije mu palo na pamet da je ona tu zbog njega, ili da bi joj se mogao obratiti. Iako su po službenoj dužnosti svi bili zaljubljeni u nju, paževi se ne obraćaju princezi. Zato je Lobijan jednostavno nastavio sa svojim vježbama, sve dok ga vitez upravitelj nije pozvao.

     Tako se to nastavljalo iz dana u dan. Princeza Remina utrostručila je svoje šetnje i gotovo sedam puta smanjila broj pročitanih knjiga. Lice joj je postalo blijedo i neprestano je uzdisala. Njezinim je družicama to bilo vrlo zabavno, potajno su čak odobravale taj romantični preokret u princezinom ozbiljnom i odgovornom duhu, ali njoj sasvim sigurno nije bilo zabavno. Koliko god ona šetala, uzdisala ili virila preko ruba knjiga, Lobijan bi joj uputio samo jedan osmijeh i naklon, i nijednu riječ. Uskoro ga je počela slijediti po dvorcu, organizirajući slučajne susrete u pustim hodnicima i zamišljajući što će mu sve reći kad ga uhvati nasamo. Ali, kad bi se to dogodilo, princeza bi se samo zarumenjela i zagledala u pod, a Lobijan bi se osmjehnuo, pristojno naklonio i nastavio dalje. Uskoro se jadnoj princezi činilo da je na svakom zidu naslikano njegovo lijepo lice i da na svakoj stranici u njezinim knjigama piše njegovo ime.
     Naposljetku čak i kralj Arem primijeti što se događa. Iako je inače bio vrlo ponosan na svoju tihu, vrijednu i pristojnu jedinicu, pogotovo zato što je bila takva bez da se on morao posebno brinuti o tome, sad je bio posve sablažnjen kćerkinim pomanjkanjem dobrog ukusa. “Običan paž!” bjesnio je u sebi. “K tome još bivši pastir! Sramota!”
     Počeo je razmišljati što da učini. Znao je da ne može jednostavno zabraniti princezi Remini da bude zaljubljena, to ne ide tako. Ako pogubi mladića, ona mu zasigurno nikad neće oprostiti. Ako ga pošalje u neku bitku ili pustolovinu, mogao bi se vratiti kao junak, a onda će princeza možda čak misliti da je on zaslužuje. Što nikako i nikada nije i neće moći biti istina.
     Tako je kralj Arem razmišljao i razmišljao, a onda mu je na um palo savršeno rješenje. Napisao je pismo, vlastitom rukom, da ga nitko ne vidi. Onda je pozvao viteza upravitelja i naredio mu da pošalje ovo vrlo važno i tajno pismo susjednom kralju, i to po najpouzdanijem glasniku kojeg može pronaći. Vitez upravitelj je, naravno, odmah pozvao svog vjernog paža Lobijana i poslao ga u susjedno kraljevstvo.
     I tako se Lobijan otputio, nesvjestan suza koje princeza Remina lije za njim. Putovao je i danju i noću, jahao kroz ledenu kišu i zimski snijeg, odlučan besprijekorno izvršiti ovu važnu zadaću, na čast svom vitezu. Kad se približio južnoj granici kraljevstva, naišao je na šumu kroz koju je vodila samo jedna uska cesta. Malo prije šume stajalo je posljednje prenoćište u kraljevstvu. Lobijan se odlučio zaustaviti, tako da granicu prijeđe svjež i odmoran. Konj mu je bio duboko zahvalan na tome.
     Lobijan je u svratištu dobio malu sobicu s malim kaminom u kojem je gorjela mala cjepanica. Bacio se u maleni krevet i zaspao istog časa. Kad ono, u gluho doba noći, digne se lupa i dreka kao da vojske napadaju. Lobijan skoči iz kreveta i pogleda kroz mali prozor, te opazi razbojnike kako udaraju po vanjskim vratima. Iz drugih su soba dopirali ciktaji, uzvici i zveket oružja dok su se gosti budili i naoružavali, ali Lobijan je vidio da razbojnika ima previše i zabrinuo se. Nije mu bilo stalo do ono malo novaca i opreme što ih je nosio, čak bi, kao kraljev glasnik, i konja mogao lako zamijeniti. Ono najvrjednije što je imao pri sebi bilo je kraljevsko pismo, kraljevskom rukom pisano, s tko zna kakvim tajnama unutra.
     I tako se Lobijan odluči, izvadi kraljevo pismo i otvori ga, te ga pažljivo pročita nekoliko puta. Onda ga baci na malu cjepanicu u malom kaminu pa sjedne i zaplače. Ali plakao je samo nekoliko minuta, jer su razbojnici provalili vanjska vrata. Lobijan se uvjerio da je pismo posve izgorjelo, a onda je dograbio svoj mač i krenuo pomoći ostalim gostima.
     Pokazalo se da je sav taj oprez bio nepotreban, jer se iz šume odjednom pojavila četa koja je čuvala granicu. Vojnici izvana, a ljutiti gosti iznutra, sve je to bilo previše za razbojnike koji su očekivali lagani plijen. Razbježali su se na sve strane, a vojnici su se dali u potjeru. Tako je Lobijan ujutro osedlao svog konja i zaputio se kroz mirnu i pustu šumu sve do susjednog kraljevstva.

     Na dvoru kralja Janija, Lobijan se predstavio i bio vrlo ljubazno dočekan. Kad je stao pred kralja, duboko se naklonio.
     ”Vaše veličanstvo,” rekao je pristojno, “ja sam Lobijan, glasnik kralja Arema. Nosio sam vrlo važno pismo, kraljevskom rukom pisano, ali me u prenoćištu zaskočiše razbojnici. Stoga sam otvorio i pročitao kraljevo pismo, da vam ga mogu prenijeti, a onda sam ga spalio, da mi ga razbojnici ne oduzmu.”
     Kralj Janije je zakimao, donekle odobravajući, iako ga zabrine ono kraljevskom rukom pisano. Zato on pošalje sve svoje savjetnike i sluge van, pa tek onda reče glasniku neka nastavi.
     Lobijan duboko udahne i reče: “Moj stari prijatelju, šaljem ti ovog mladića, nekadašnjeg pastira, a sadašnjeg paža. Nanio je veliku sramotu mom dvoru. Čim pročitaš ovo pismo, naredi neka ga se na mjestu smakne. Naše će prijateljstvo biti time posve obnovljeno. Kralj Arem.”
     Kralj Janije zurio je u glasnika, otvorenih usta, vrlo, vrlo dugo. Onda se malo zakašljao i upitao, za svaki slučaj: “To je pisalo u pismu?”
     ”Tako je, Vaše veličanstvo,” odgovorio je Lobijan.
     ”I ti si taj paž o kojem se govori?”
     ”Jesam, Vaše veličanstvo. Bio sam pastir, a sad sam paž.”
     ”Kakvu si točno sramotu nanio kralju Aremu?”
     ”Ne znam, Vaše veličanstvo,” odgovorio je Lobijan tužno.
     ”Zašto te sam ne pogubi?” upita zatim kralj.
     ”Ni to ne znam, Vaše veličanstvo,” reče Lobijan.
     Kralj Janije bio je posve zapanjen cijelom stvari. Gledao je mladića pred sobom i pitao se nije li možda lud.
    ”Zašto si mi prenio točan sadržaj pisma?” upita naposljetku. “Mogao si reći bilo što, ili pobjeći, a ja ne bih niti znao da je trebalo biti drugačije.”
     ”Junaci se po riječi poznaju,” promrmlja Lobijan, a onda doda jasno i glasno: “To bi bilo laganje, a ja ne lažem.”
     Kralj Janije bio je propisno impresioniran. Malo je razmislio o ostatku pisma. Njegovo je kraljevstvo nekoć bilo u vrlo dobrim odnosima s kraljem Aremom, ali u zadnjih je nekoliko godina došlo do značajnog zahlađenja. Da smakne ovog paža, kako je kralj Arem tražio, odnosi bi se možda poboljšali, ali pod koju cijenu? Kralj Arem očito od njega traži nečasnu stvar, inače bi sam pogubio mladića. Odmjerio je paža pogledom. Visok i lijepa lica, skoro je dorastao do dobi da postane vitezom. Bio je dobro uvježban i vrlo pristojan, i govorio je istinu čak i kad mu je život visio o koncu. Kako je takav mladić uspio izazvati bijes kralja Arema?
     ”Ja mislim,” rekao je kralj Janije polako, “da je ovo što si sad učinio na veću sramotu tvom kralju, nego bilo kakva uvreda koju si bez znanja nanio.”
     Lobijan se smrznuo na mjestu, užasnut pomišlju da je nekako opet osramotio svog kralja, ali kralj Janije nastavi: “Ti si možda samo paž, i bivši pastir, ali već sad imaš srce pravog viteza. Zaslužuješ boljeg kralja. A tvoj kralj zaslužuje lošije vitezove.”
     I tako je kralj Janije, umjesto da ga pogubi, proglasio Lobijana vitezom i postavio ga na svoj dvor. Kralju Aremu nije poslao nikakvu vijest o tome. Kad je došlo proljeće, Lobijan se otputio u pustolovine sa svojim novim prijateljima vitezovima i vlastitim mladim pažem. Iskazao se vještinom i hrabrošću, i naučio je mnogo toga. Kad se vratio na dvor, kralj ga je Janije postavio među svoje savjetnike, i uvijek je najradije s njim pričao o najtežim problemima jer je takve probleme puno lakše riješiti kad se o njima jednostavno i iskreno govori. U mladosti uvjeren da se vlast i kraljevstvo moraju održavati smicalicama i lukavstvima barem u istoj mjeri koliko i junaštvom i mudrošću, kralj Janije postupno je otkrio divnu jasnoću koju donosi jednostavna istina. Na kraju se kralj na Lobijana počeo oslanjati kao na sina, a ne podanika, i sve ga je češće slušao.
     Kralj Arem naposljetku je ipak saznao za Lobijanovu sudbinu. Duboko uvrijeđen i pomalo posramljen, objavio je rat kralju Janiju. Dojučerašnji saveznici i prijatelji, njihovi vitezovi nisu se previše revno borili niti na jednoj strani, a savjetnici su zdušno zagovarali pregovore i sklapanje mira.
     Konačno potpisivanje mirovnog sporazuma dogovoreno je u malenoj šumici na granici između dva kraljevstva. Kralj Janije zahtijevao je da Lobijan pođe s njim, iako je Lobijan oklijevao. Još uvijek nije znao čime je izazvao bijes kralja Arema, a nije želio nehotice izazvati novi rat. Ipak, morao je poslušati kraljev nalog.
     Tako su se u malenoj šumici, na granici između dva kraljevstva, našli kralj Janije, Lobijan i izabrani vitezovi s jedne strane, te kralj Arem, princeza Remina i izabrani vitezovi s druge strane. Princeza Remina zahtijevala je da prisustvuje sklapanju sporazuma, te je zaprijetila ocu da će ga slijediti sasvim sama ako je pokuša ostaviti na dvoru. Proživjela je nekoliko vrlo teških godina, prvo uvjerena da je Lobijan poginuo, a zatim da je prebjegao i napustio je. Još se više povukla u sebe, tako da je čak i njenog oca počela zabrinjavati njezina tišina. Ali, naravno, nije joj mogao priznati što se dogodilo, a nije ni sam baš shvaćao kako je Lobijan od osuđenika postao drugim najmoćnijim čovjekom u kraljevstvu.

     Kad su se naposljetku suočili u malom šatoru, kralj Janije i kralj Arem nisu ni spomenuli ono podlo pismo. Potpisali su sporazum i rat je bio gotov. Kralj Arem mrkim je pogledom odmjerio Lobijana, koji je sjedio s desna kralju Janiju. Lobijan ga je skoro upitao čime ga je to uvrijedio, nekoć davno, ali nije se usudio ugroziti mladi mir. Pogledao je princezu i pomislio: “Ona bi mogla znati. Upitat ću je kasnije.” Osmjehnuo joj se i malo naklonio.
     Princeza Remina sjedila je s desna svom ocu, rumenih obraza, oborenih očiju, proklinjući svoju stidljivost. A kralju Janiju odjednom je sve bilo jasno. Malo je nedostajalo da prasne u smijeh, ali znao je da zapravo ništa od svega toga nije smiješno. Naredio je da ih ostave nasamo, pa je otvoreno popričao s kraljem Aremom o svemu što se dogodilo i o tome kakvog je to čovjeka skoro ubio iz puke umišljenosti. Dodao je i osobno mišljenje o cijeloj stvari, istaknuvši da bi radije još tri puta ratovao s Aremom nego izgubio Lobijana. Kralj Arem bio je malo crven u licu, ali nije mogao priznati da je bio u krivu. Ipak je on jedan kralj.
     Na svu sreću, pokazalo se da to uopće nije potrebno. Dok su oni raspravljali u svom malom šatoru, vitez Lobijan i princeza Remina konačno su porazgovarali. Ali nisu pričali o prošlosti, mladenačkoj zaljubljenosti, propustima u opažanju niti o kraljevskim pogreškama. Zapravo, nitko nije posve siguran o čemu su točno pričali, ali, kad su završili, oboje su se smiješili i gledali u tlo, a onda jedno u drugo, a onda opet u tlo. Bilo je to, zapravo, prilično zabavno. Savjetnici i vitezovi gledali su ih sa strane i smijuckali se. Kad su kralj Janije i kralj Arem završili sa svojim pričama i izašli iz šatora, oko Lobijana i princeze Remine već je bila okupljena nasmijana gomila koja je iz petnih žila izvikivala njihova imena. Kralj Arem sklopio je oči i prekrio ih dlanom, ali nije mogao zaustaviti ono što se iduće dogodilo. Princeza Remina visoko je podigla glavu i pogledala okupljene vitezove, najbolje i najmudrije u dva kraljevstva, a onda se nasmiješila i ispružila svoju malu blijedu ruku prema Lobijanu. Lobijan se osmjehnuo i malo se naklonio, a onda ju je prihvatio.