Jednom davno, u nekoj dalekoj zemlji, živjela je mlada
kraljica Dina. Kraljevala je strpljivo i razumno, te je bila omiljena u narodu.
Tako sve do onog strašnog dana kad se u kraljevstvu pojavio zmaj. Savio je
gnijezdo na vrhu Sure planine i počeo paliti i pljačkati okolna sela. Narod se
uplašio, ali onda se ljudi sjetiše da kraljica ima čarobni mač. "Kraljica
Dina će nas spasiti!" uzviknuše.
Čarobni mač zvao se Tragač, a kraljica ga je dobila od
svog oca na dan krunidbe. On ga je dobio od svoje majke kraljica, kojoj ga je
predala njena majka kraljica, i tako unazad petnaest generacija. Kraljica Dina
nije htjela prepustiti svoj mač nijednom junaku, iako su je savjetnici
preklinjali da tako učini. Umjesto toga, naredila je da joj osedlaju konja i
sama se zaputila u potragu za zmajem.
Kraljica Dina jahala je i jahala, sve dok nije stigla do
podnožja Sure planine. Ostavila je konja pokraj potoka i uspela se sve do vrha,
gdje je ugledala ulaz u pećinu. Izvukla je mač i bez oklijevanja zakoračila
unutra. Zmaj je ležao na hrpi ovčjih kostiju i presijavao se sa svakim dubokim
udisajem. Pećina je podrhtavala od njegovog hrkanja. Kraljica stane pred veliku
glavu i poviče: "Probudi se, zmaju! Više nećeš napadati moje podanike.
Pripremi se za smrt!"
Zmaj podigne jednu vjeđu i opazi mač u kraljičinoj ruci.
Kao stari i iskusni zmaj, odmah je prepoznao Tragača. Lijeno žmirne i zapita se
kako da se izvuče iz ove nevolje. Protegne se i upita: "Poznajemo li se,
lijepa djevo?"
Kraljica reče: "Ja sam kraljica Dina, vladarica ovog
kraljevstva."
"A kako se zove taj tvoj stari mač, kraljice?"
zapita zmaj.
"Ovo je slavni i čarobni Tragač," odgovori
kraljica Dina i visoko podigne svoj mač. "Jednom kad okusi krv svoga
plijena, tragat će za njime sve dok ne prolije i posljednju kap."
"Ja sam Ragork," reče zmaj, jer pristojno je
predstaviti se. "Ne želim se boriti s tobom. Pomakni se da prođem i otići
ću zauvijek."
Kraljica porazmisli, ali naposljetku odmahne glavom:
"Ako te pustim, otići ćeš u neko drugo kraljevstvo i napasti tuđe
podanike. Moraš umrijeti!"
Zmaj osluhne peć u svojoj utrobi - bila je spremna za
bacanje vatre. Polako se osovi na noge i duboko udahne, spreman spaliti
kraljicu. No kraljica Dina nije gubila vrijeme - čim je Ragork podigao glavu,
ona zabije mač duboko u zmajski vrat. Ragork zariče od boli i zaboravi na
vatru. Dvije kapi crne krvi frcnu iz rane i ostave dvije duboke brazde na
kraljičinom čelu. Ona posegne za mačem da ga izvuče, ali Tragač je čvrsto držao
svoj plijen, a njegov je šapat ispunio pećinu: "Krv! Krv!" Zmaj
zamahne krilima i probije se prema izlazu, odleti i odnese mač.
Kraljica Dina teška se srca spustila niz planinu.
Uzjahala je svog konja i krenula doma, ali jedva je primjećivala oduševljeno
klicanje izbavljenog naroda. Nitko se nije previše uznemiravao zbog izgubljenog
mača. "Neće nam više trebati, zmajevi su gotovo izumrli", govorili
su. Prolazili su dani, a kraljica Dina turobno je lutala dvoranama svog dvorca
i slala glasnike na sve strane svijeta, pokušavajući otkriti kamo je odletio
zmaj Ragork s njenim mačem. Nijedan mu glasnik nije našao ni traga. Savjetnici
su isprva bili puni razumijevanja, ali vrijeme je prolazilo, a kraljica je
postajala sve tmurnija i tmurnija. Ljudi su počeli šaputati o beskrajnim noćnim
lutanjima i o dvije duboke bore na njenom čelu. "Nešto tu nije u
redu," šuškalo se po kutovima. "Pa to je samo mač! Možda je čaroban,
ali nije vrijedan tolike patnje."
)
Kraljica Dina čula je njihova šaputanja i još se više
ražalostila. Naposljetku je osedlala svog konja i sama krenula u potragu za
mačem. Proputovala je istok i jug, sjever i zapad. Preplovila je tri mora i
popela se na nebrojene planine. Pronašla je čak pet zmajeva, ali nijedan nije
vidio Ragorka već više od sto godina. Bez svog mača, mogla im se samo nakloniti
i pristojno ih ostaviti na miru. Odbila je sedmoricu udvarača, od kojih su
dvojica bili carevi, ali naposljetku se ipak udala.
Jedne posebno hladne večeri, kraljica Dina zaspala je
ispod hrasta, iscrpljena od potrage, a ondje ju je pronašao ljubazni pastir i
pokrio svojim vunenim pokrivačem. Rodila mu je dvoje djece i pokušala biti
sretna. Ali kad god bi vjetar zašumio u krošnjama, začula bi glas kako šapće:
"Krv! Krv!" Gledala bi u vesela lica svoje djece i žudjela za starim
čarobnim mačem koji bi im mogla predati kad odrastu. Naposljetku je osedlala
svog starog konja i otišla, prosijede kose i povijenih ramena.
Kraljica Dina jahala je i jahala, više i ne dižući pogled
prema planinama. Stari je konj gazio polako, korak po korak, i strpljivo nosio
kraljicu beskrajnim stazama. Jednog dana, konj je stao i nije mogao dalje.
Kraljica je podigla pogled i ugledala strmi obronak. Odlučila je popeti se na
još ovu, posljednju planinu. Ostavila je starog konja kraj potoka i uspinjala
se dugo, dugo, jer i sama je bila stara i umorna, no naposljetku je došla sve
do vrha. Ondje je kraljica Dina ugledala ulaz u pećinu koja je vonjala po
zmajskom dimu. Unutra je pronašla hrpu ovčjih kostiju preko kojih je ležao
ogromni kostur velikog zmaja. A tamo, ispod lubanje, virio je zahrđali balčak.
Kraljica Dina pohrlila je naprijed i zgrabila svoj mač,
lijući suze po Ragorkovim kostima. "Pronašla sam te! Pronašla!"
šaputala je i privijala tupu oštricu Tragača na obraze.
Ispred ulaza, pod mekanim suncem poslijepodneva, kraljica
je Dina sjela, naslonila se na stijenu i konačno otpočinula. Prepoznala je
dolinu koja se prostirala pod njom i shvatila da se nalazi na Suroj planini.
Zmaj je, teško ranjen, napravio veliki krug i vratio se u svoje gnijezdo. U
daljini je svjetlucao neki nepoznati dvor. Kraljica Dina prislonila je mač na
svoje čelo i duboko uzdahnula. A u starom čeliku uzdisao je poznati glas i
milovao dvije duboke, crne bore na kraljičinom čelu. "Krv,
krv..." šapnuo je Tragač, konačno smiren. I utihnuo.
