Jednog lijepog dana, Eva posjeti prijateljicu Zmiju, koja
dane najvoljaše provoditi omotana oko grane na stablu jabuke. Eva pozdravi i
sjedne na travu, a Zmija joj se spusti do nogu. Teme za razgovor u Raju bijahu vrlo
ograničene. O vremenu se nije moglo puno reći jer dani bijahu uvijek jednaki i sunčani.
Bog još nije bio izmislio dugu pa kiša ne imaše razloga padati danju. Nije se
pričalo o djeci jer djece još ne bijaše. Nije se pričalo o muževima jer nitko
ne imaše izbora osim jedinog drugog pripadnika vlastite vrste. Eva i Zmija obično
razgovarahu o tome koliko je trava mekana i koje su voćke doručkovali, što bi
im do ručka dosadilo. No, ovoga dana, Zmija bijaše neraspoložena za penjanje
natrag na svoje drvo pa se osvrne da vidi ima li još čega o čemu bi se moglo
razgovarati. Pogled joj se protegne sve do središta Rajskog vrta, do mjesta
gdje je raslo Drvo spoznaje.
"A ono voće?" upita Zmija, pokazavši repom. "Jesi to ikad probala?"
"Nisam," odgovori Eva, "to voće ne smijemo jesti."
"Zašto ne?" upita Zmija.
"Bog nam je zabranio," reče Eva.
"Hm," reče Zmija zamišljeno, "meni nije ništa rekao. Zašto baš to voće?"
"Ne znam," odgovori Eva, slegnuvši ramenima. Dani u Raju ne poticahu na mnogo promišljanja.
"Možda je to neko fino voće koje želi sačuvati za sebe," predloži Zmija.
"Možda," reče Eva ravnodušno i zagleda se u stablo jabuke iznad sebe. Doručkovala je jabuku. Želi li i ručati jabuku?
Zmija odjednom osjeti nalet energije pa reče: "Meni Bog nije ništa zabranio, idem probati." I zaputi se Zmija prema Drvu spoznaje, a Eva pođe za njom. Popne se Zmija na Drvo i okuša plod.
 |
| The Tree of Life |
"Zanimljivo!" vikne Zmija Evi. "Nije slično nijednom drugom plodu."
"Zaista?" reče Eva, koja već predobro poznavaše okus svake voćke u Vrtu, a i nekih trava, korijenja i kora.
"Ne znam zašto ih čuva za sebe," vikne Zmija. "Nisu baš tako fini. Više su nekako čudni. Evo, probaj!" I Zmija odgrize peteljku, a plod padne ravno u Evine ruke.
"Hm," reče Eva, "mislim da je bilo i nešto o tome da ćemo umrijeti ako kušamo plod."
"Ja se osjećam posve dobro" rekla je Zmija važno i spustila se do Eve. "Ako ti nećeš, daj ga meni!"
No Eva sad bijaše gladnija nego ikad prije, a nikad kušani plod mamio je mirisom i bojom. I tako Eva slegne ramenima i pojede zabranjeno voće.
"Uopće nije loše," reče, zadivljena novim okusom.
"Rekla sam ti," kaže Zmija i vrati se na svoje stablo.
Eva ubere jedan plod za Adama koji ju je nestrpljivo čekao da bi zajedno ručali, te je već dobro ogladnio.
"Gle," reče Eva uzbuđeno i pokaza mu plod. "Zmija i ja smo probale i uopće nismo umrle. Ima skroz drugačiji okus!" Adamu potekoše sline. Sjetio se da je Bog postavio neku zabranu, no to sjećanje potisnuše misli o novom, neobičnom okusu koji je Eva osjetila, a on nije. I tako i Adam okusi plod, i bijaše tako dobar da ga je cijelog pojeo.
 |
| Stormy Sky, Elías Malaquías |
Poslije ručka Adam i Eva običavaše sjediti zagrljeni ispod smokve i promatrati kako se oblaci skupljaju za noćnu kišu. No ovaj put, nakon nekog vremena, Eva reče: "Zašto ovo radimo?"
"Što?" upita Adam.
"Pa gledamo oblake!" reče Eva. "Znamo što će se dogoditi."
"Istina," reče Adam iznenađeno. Nije nikad prije primijetio da su svi dani u Rajskom vrtu isti. Spustio je pogled prema Evi i rekao: "Jesi ti oduvijek bila tako dlakava?"
Eva ga uvrijeđeno pogleda i reče: "Ja?! Pogledaj sebe! Ti si dlakaviji od mene."
Adam se pogleda i shvati da je Eva u pravu. Odjednom se zastidješe i posegnuše za lišćem smokve da se pokriju. Kad ih je Bog došao posjetiti prije spavanja, baš su se svađali oko toga je li važnije pokriti prednjicu ili stražnjicu, budući da im jedna ruka treba da uberu večeru. Bog se razgnjevi kad shvati što se dogodilo.
"Zašto ste to učinili?" vikao je gromoviti glas. "Sve ste pokvarili!"
Adam i Eva spustiše glave. Adam reče: "Kriva je Eva," a Eva ga udari laktom u rebra i reče: "Kriva je Zmija."
Bog pozove Zmiju i upita je zašto je to učinila.
"Meni nisi ništa zabranio, Bože," reče Zmija zbunjeno. "A Evi sam samo rekla da je plod drugačiji i da nije otrovan."
Bog duboko udahne i izbroji do deset, no kad dovrši, još uvijek bijaše ljut. "Ti!" reče On Zmiji. "Više nećeš imati noge, plazit ćeš po tlu kao što si plazila oko stabala!" Uvrijeđena Zmija odgmizala je i sakrila se u najbližu krošnju.
"Ti," reče Bog Adamu, "koji uzimaš sve što ti se ponudi, odsada ćeš morati teško raditi za svaki obrok!" Adam nije zapravo znao što je težak rad pa samo zbunjeno šutješe.
"A ti," obrati se Bog Evi, "odsada ćeš uvijek morati slušati Adama i rađat ćeš djecu u velikim mukama!"
Eva, koja je pojela plod spoznaje punih pola sata prije Adama, razmisli i reče: "To nije fer!", a Adam ovaj put udari njena rebra i prošapta: "Daj šuti!"
"Bili ste neposlušni!" reče Bog. "Moram vas kazniti! Svako zlo mora biti kažnjeno."
"Ali nismo znali!" pobuni se Eva, a Adam pokraj nje izvede prvo zabilježeno kolutanje očima.
Bog nestrpljivo reče: "Samo ste me morali poslušati, ništa drugo!"
"Nismo znali da je slušanje dobro, a neslušanje loše! Nismo znali ništa o zlu dok nismo pojeli plod! Nismo nikako mogli prosuditi! Ova kazna nije fer! Ti bi trebao biti pravedan Bog!" povika Eva, sad već i sama ljuta.
"Neću više raspravljati o tome," reče Bog i ode, a Rajski se vrt pretvori u pustopoljinu.
 |
| Volcanic Wasteland, JelPens |
I tako Adam i Eva bijahu izbačeni iz Raja. Budući da stvari doista nisu pravedne, oboje moradoše jednako teško raditi za svaki obrok, a kako se Eva uz to patila na porodima, zaključila je da se barem može poštedjeti toga da sluša Adama.
Zmija i Eva više ne bijahu prijateljice. Štoviše, Eva toliko zamjeraše nekadašnjoj prijateljici da je razvila veliko nepovjerenje prema svim stvarima serpentoidnog oblika. Zmija se, pak, ljutita zbog gubitka nogu, zaklela da više nikad neće progovoriti niti s jednom ženom. Koliko znam, i danas se toga drži.
