Jednom davno, u nekoj dalekoj zemlji, lijepi se princ Fabijan probudio posebno mrzovoljan, a raspoloženje mu se samo pogoršavalo kako je dan odmicao. Kosa mu je iznad uha stršala pod čudnim kutem, mač mu je čudno zveckao na boku, a novi plašt stalno je zapinjao za kvake na vratima. Princ je cijelo popodne sjedio na prijestolju stepenicu ispod svog oca kralja i srdito se mrštio u zrak ispred sebe. Podanici su ponizno pristupali sa svojim molbama i obraćali se kralju, zabrinuto pogledavajući mrgodnog princa. On ih je ignorirao. Njihove tužaljke ionako su uvijek bile iste - netko ih je prevario, netko okrao, jako su siromašni i ne mogu platiti porez, jako su siromašni i nemaju što jesti... Dosadno. A njemu je kosa još uvijek stršala iznad uha i to se jasno vidjelo u odrazu na blistavo uglačanom mramornom podu. Otac se nagnuo prema njemu i tiho mu naredio da obrati pažnju na postupak ako ga ikada misli sam obavljati. Princ Fabijan uzdahnuo je i zagledao se u staricu koja je upravo zastala pred prijestoljem.
Starica se klimavo naslanjala na štap, presavijena u struku, i žmirkala sićušnim očima. Izgledala je lukavo i tajnovito, a svoj je slučaj iznosila više tonom, nego nerazumljivo promrmljanim riječima. Kralj se sav napeo pokušavajući je razumjeti. Činilo se da joj je nanesena neka nepravda. Netko je ukrao njezinu mačku koja ima čarobna svojstva (lijepi je princ jako pazio da mu ne pobjegne podrugljivi osmijeh) bez koje ona jednostavno ne može živjeti, i stoga, eto, preklinje velikog, pravednog i moćnog kralja da se pobrine za pronalazak njezine mačke.
Kralj je pažljivo saslušao staricu i dodijelio joj tri stražara da pomognu u potrazi. Lijepi je princ Fabijan dostojanstvenim kimanjem izrazio svoje slaganje s očevom odlukom, no u sebi se čudio tolikoj strpljivosti i dobroj volji. Za večerom je pitao oca zašto je tako ozbiljno shvatio tu ludu staru ženu, no on mu je rekao samo to da starije treba poštovati. Pitao ga je zatim zar zaista vjeruje da je starica imala čarobnu mačku. Kralj je tajanstvenim glasom odgovorio da se nikad ne zna. Tu je lijepi princ odustao od državnih poslova i posvetio se čokoladnoj piti.
Tri dana kasnije, jedan od stražara dodijeljenih starici vratio se u dvorac noseći košaru u kojoj je drijemala mačka. Našao je jadnu životinju kod susjedove kćeri koja ju je držala zatočenom u podrumu i čupkala joj krzno dlaku po dlaku, odlučna da izbroji od koliko se dlaka sastoji. Došla je do devet tisuća petsto sedamdeset i treće prije nego ju je odao mlađi brat. Stražar je vratio mačku starici, a ona je bila toliko zahvalna što je mačka spašena da je odlučila odužiti se kralju (i njegovom lijepom sinu) tako da im pokloni ono najvrijednije što ima: svoju čarobnu mačku. Kralj je bio dirnut i posebnim je ukazom smjesta oslobodio staricu plaćanja poreza. Princ Fabijan na to je zakolutao očima, čudeći se i staričinoj logici i očevoj zahvalnosti, ali ipak se znatiželjno nagnuo da vidi tu čarobnu mačku.
Izgledala je kao posve obična ulična mačka. Imala je tigrasto krzno, prljavo i bez sjaja, napola očerupano rukama susjedove kćeri. Djelovala je izgladnjelo i kosti su joj stršale na leđima. Kad se protegnula i otvorila oči, princ je ugledao žute šarenice i šiljaste zjenice. Mačka je skočila ravno kralju u krilo i udobno se ugnijezdila, predući i čeznutljivo gledajući stol prostrt za večeru. Kralj je bio oduševljen. Cijelu je večer hranio mačku i tepao joj. Ne znajući koje joj je zapravo ime, prozvao ju je jednostavno Macom.
Princ Fabijan ljubomorno je gledao kako Maca proždire baš onaj komad buta koji je on htio uzeti i ljutio se na oca što se tako djetinjasto ponaša. Uvrijeđeno se povukao odmah poslije večere i odmarširao u svoju sobu, zapinjući usput plaštem za kvake. U svojoj je sobi otkrio da ga je Maca nekako pretekla i već se ugnijezdila na njegovom krevetu, blaženo usnula. Princ je na sav glas zahtijevao da se mačku izbaci iz njegove sobe, no posluga je dobila upute od kralja da što je više moguće razmaze napaćenu Macu. Lijepi je princ vikao i vrištao i udarao nogama o pod, no otac je odlučio da Maca smije sama birati gdje će spavati. Kralj je poslao sina u sobu za gostujuće veleposlanike, koja je bila četiri puta manja od njegove i nije imala bazen u kupaonici.
Lijepi je princ ljutito mrmljao spremajući se na počinak. Nije mogao zaspati. Prevrtao se u doista premalenom krevetu (gotovo je mogao rukama istodobno obuhvatiti i lijevi i desni rub!) i pitao se kako da riješi problem dosadne mačke. Ili, barem, kako da je izbaci iz svoje sobe. Pred zoru se naposljetku išuljao iz sobe za veleposlanike, samo u pidžami i kućnom haljetku i papučama, s mačem nabrzinu privezanim na boku, i prikrao do svoje sobe.
Maca je otvorila
jedno oko i promatrala princa Fabijana dok se približavao krevetu i polako, da
je ne uplaši, podizao četiri ugla prekrivača. Mislio je prebaciti Macu na neki drugi krevet i kasnije vratiti svoj zlatom izvezeni prekrivač sa slikom galopirajućeg konja u prirodnoj veličini. No Maci se ta ideja nije svidjela. Ispustila je dug mijauk i trznula repom, a princ se zatekao usred konjušnica kako drži vreću sa svježim gnojivom.
Sad već jako ljut, princ Fabijan odmarširao je nazad, izgubivši usput papuče u velikom pušećem humku kraj vrata. Uletio je u svoju sobu i izvukao mač iz korica. Uperio ga je prema mački i bocnuo, samo jednom, obećavajući da će joj poštedjeti život ako i samo ako se odmah izgubi iz njegove sobe i nikada se više ne vrati. Mač je, naravno, bio samo ukrasni mač zatupljene oštrice, ali mačka se naljutila i opet mahnula repom, a lijepi se princ zatekao na vrhu zapadne kule, s pogrešne strane zida. Umjesto mača, u ruci mu je bio držak kraljevske zastave.
Princ Fabijan bio je tako iznenađen i ljut da se zaboravio uplašiti. Polako se spustio niza zid kule po ukrasnom kamenju, sretan što u polumraku svitanja ne vidi koliko je točno visoko, i opet krenuo prema svojoj sobi. Ovaj se put poslužio jednim tajnim prolazom i ušuljao se u sobu, a da ga čak ni Maca nije čula. Princ je skinuo kućni haljetak da ga prebaci preko mačke, no, čim je haljetak sletio, Maca mahne repom i princ se nađe u opkopu punom vode koji je opasivao dvorske zidine, uronjen preko glave. Panično se izvukao iz teške pidžame koja ga je vukla prema dnu i nekako doplivao do obale. Uspeo se kroz blato i dopuzao do stazice uz opkop. Kosa mu je bila slijepljena od blata, pljuvao je vodu i žmirkao da izbaci alge iz očiju. Sad je bio odjeven samo u gotovo obične mokre gaće i veliku količinu blata. Dovukao se do glavnog ulaza, ali noćna straža nije htjela pustiti u dvorac luđaka prekrivenog blatom i algama, kolikogod da je lupao nogama o pod.
Princ Fabijan naposljetku je odustao (ali samo zato što je bio jako umoran), povukao se do prvih stabala i pokušao zaspati. Međutim, bilo mu je tako hladno da se sav tresao. Tako nešto nije mu se nikad prije dogodilo. Ogledavajući se, opazi u blizini nekakve kućice. Bile su to vanjske staje u kojima su boravile krave i ovce. Iako nije baš ugodno mirisalo, bilo je toplije nego vani. I tako se princ uvukao unutra, pronašao gotovo mekanu hrpu sušenog sijena i istoga časa zaspao.
Ujutro se otkrilo da je princ Fabijan nestao i kralj je podigao uzbunu.Pretražili su cijeli dvorac, no nigdje nisu mogli pronaći lijepog princa. On je, umoran od borbe s mačkom, prespavao gotovo čitav dan. Probudio se predvečer, ukočen i izbockan od sijena. Sa svakim se pokretom s njega ljuštilo osušeno blato, a ovce su mu dok je spavao zabunom izgrizle kosu, misleći da je sijeno. Princ je krenuo prema dvorcu, tužan i uvjeren kako ga sad tek nitko neće prepoznati. Doista, čuvari su rekli da ga nikako ne mogu pustiti u dvorac gotovo golog i princ se zamalo rasplakao od jada. No onda se pokraj stražara provukla Maca i prijateljski se očešala o prinčevu nogu. Izbezumljeni kralj u očaju je zamolio čarobnu mačku da mu pomogne pronaći sina i sad ju je slijedio u stopu. Trebao mu je samo trenutak da prepozna prinčevu drhtavu donju usnu ispod blata.
I tako su se oni međusobno pronašli i isplakali, a onda je kralj odveo princa na temeljito kupanje. Kad je kasnije te večeri princ Fabijan na svom krevetu zatekao Macu, samo ju je nježno pogurnuo na lijevu stranu i zavukao se u svoj krevet. Naposljetku, na njemu je moglo spavati četvero veleposlanika. Valjda se moglo naći mjesta za jednog ćelavog princa i malu očerupanu mačku.
